Najzabavniji hrvatski stand up komičar otkrio nam je sve o svojim počecima, problemima hrvatske komedije te savjetima koje može dati
Kada ste prvi put primjetili da nasmijavate ljude, i kada ste odlučili da se želite okušati kao stand up komičar?
Ne sjećam se baš da se dogodio ‘prvi put’, ali istina je da sam uvijek bio razredna luda. Kužio sam da mogu pričat 100 na sat, no daleko sam bio od bilo kakve pomisli da bih se bavio stand upom. Nisam ni znao što je to. Tek sam krajem srednje, početkom faksa počeo intenzivnije gledati komičare na Youtubeu, uživati u njihovim forama. Bilo je impresivno kako lako nasmijavaju publiku i mene pred monitorom. Prvi put da sam došao u doticaj sa domaćim stand upom bilo je sredinom 2009. Tada sam nakon bolnog prekida s curom tražio nešto što će mi okupirati misli. Sigurno znate kako je to. Sve o čemu razmišljaš je taj prekid i gubiš vrijeme na to. Nisam htio upasti u depru i odlučio sam naći neku aktivnost kojoj se mogu posvetiti. Naišao sam na radionice stand up komedije u sklopu Park in Ribnjak festivala koje je tada vodila Marina Orsag i prijavio se. Prvi smo nastup imali nakon mjesec ili dva radionica, ne sjećam se točno, u klubu Purgeraj u samom parku. Hehehe, super kod stand upa je to što, za razliku od drugih aktivnosti, zanimanja i sličnog, odmah skužiš jesi li za to ili ne.
Kako je prošao prvi nastup?
Imao sam, mislim, četiri fore. Bio sam nervozan kao nikad, ruke su se znojile. Rečeno mi je da je dobro malo se opustit, razbit strah, s nečim ‘kratkim’. Dvije medice i pivu kasnije penjem se na pozornicu po prvi put u svom životu. Reflektori svjetle, publika čeka, a meni se ruke tresu i znojim se. Dvije sam fore ispričao, ono li-la, a druge dvije sam zaboravio. Dobio sam par smijehova i skidanje junfa. Tako je prošao moj prvi nastup. Nisam baš bio reprezentativan, ali je osjećaj bio nevjerojatan. Sviđalo mi se, zagrizao sam. To je bilo to. Sklopka u mozgu se prebacila na komičarski način razmišljanja i više nije bilo natrag.
Je li ikada bilo negativnih komentara na vaš nastup, ili dobacivanja za vrijeme nastupa?
Naravno da je bilo i nadam se da će ih i dalje biti. Smatram da su ljudi koji ‘hejtaju’ zapravo najveći obožavatelji. Oni te realno najviše i prate jer ih zanima što ti drugo moju ‘izhejtati’. Znate kako se kaže, ‘haters gonna hate’. Šalu na stranu, najnegativniji komentar koji sam dobio je bio baš u klubu Studio Smijeha gdje redovito nastupam. Imali smo večer crnog humora i za jednog člana publike sam pretjerao forom o wc-ima u autobusima i kako nisam nikada vidio nikoga tko se njima služi. Kako je tada bila aktivna priča o nestaloj Antoniji Bilić nadodao sam da se ona možda zaključala u wc-u autobusa i da se tamo skriva. Na nesreću, član publike je bio susjed Antonije u Drnišu i dobacio mi je ‘Loš si’ po završetku nastupa. Kasnije smo popričali i sve je bilo ok. S druge strane, dobacivanja iz publike obožavam. Volim kad netko pomisli da bi mogao biti smiješniji od mene na mom nastupu. Zabavlja me to jer je svojevrsno natjecanje, a vrlo sam kompetitivan. Problem je u tome što dobacivači iliti hekleri kako ih mi zovemo zaboravljaju na par stvari – ja sam taj kojem mozak u tom trenutku radi kao motor Formule 1 i imam mikrofon što znači da me čuje cijela publika. Nakon par razmijenjenih rečenica cijelo dobacivanje završi smijehom i to mi se sviđa. Naravno, sve u normalnoj mjeri. Ako vidim da mi uništava nastup riješit ću ga po kratkom postupku i nastaviti s predstavom jer, za razliku od njega, u dvorani su ljudi koji žele uživati. Najgori nastup imao sam u Hrastovskom kraj Ludbrega na seoskoj zabavi. Kolega komičar Vlatko Štampar i ja trebali smo pred 400 ljudi održati nastup. To i ne bi bio problem da pola ekipe već nije bilo mrtvo pijano, a pola nije nimalo zanimao stand up. Uglavnom, nakon čekanja na nastup od dva sata, penjem se na pozornicu, nitko me ne doživljava ni pet posto, klinci od sedam godina se skupljaju na metar od mene i gađaju me kovanicama… Probao sam tome pristupiti maksimalno profesionalno, no nakon što mi se ‘lokalna luda’ mrtav pijan popeo na stage došao do mene, zagrlio me, uzeo mi mikrofon i rekao ‘nezanimljivsi’ te dobio ogroman pljesak, pomislio sam ‘zajebi ti to’. Cijelo je Hrastovsko nakon toga nastavilo plesati kaubojski vlakić na mužiku marijačija. I nastavilo se tako da smo Vlatko i ja dva puta izbjegli tučnjavu, a organizatori su nam odbili platiti i zaprijetili nam da će nas izbost ako ih ponovo pitamo za honorar. Kakva večer. Dođe mi da se vratim. Hahahahaha.
Koliko često smišljate nove materijale, i koristite li iste skečeve na više nastupa?
Imamo politiku u Studiju Smijeha da materijal mijenjamo na mjesečnoj bazi. U prijevodu, ako si me došao gledati danas, za mjesec dana imat ću novih 15-ak minuta fora. Iz tih mjesečnih materijala iskristaliziraju se ‘best-of’ fora koje potom slažem u setove za vanjske gaže ili tematske večer (Sextra large – fore o seksu, Žižancija – fore o drogama…).
Kako vam dolaze ideje za skečeve?
Fore su svuda oko nas. Fora nije nešto što slažem već moj komentar na nešto, od kontrola u zagrebačkim tramvajima do razlike između Dalmatinaca i kontinentalaca. Usudio bih se reći da sam ‘blagoslovljen’ ovim mozgom i načinom razmišljanja jer vidim nešto što mi se učini smiješnim i samo to stavim u procesor. Fora dođe sama od sebe. Vidim kako bih je mogao razraditi, mozak sam slaže put do tamo, ne trebam se mučiti oko brainstormanja. Baš kontra, uživam u tome, uživam kad mi mozak ode, odluta.
Od kud pik na Dalmatince? Nije da ste rekli išta pogrešno…
Hahaha, to su mi fakat među najdražim forama jer su prve i fakat su osobne. Naime, na radionicama smo učili da trebaš ispričat nešto o sebi, neku zajebanciju na svoj račun. Činjenica da mi je mama iz Splita poslužila je kao dobra ideja. Mozak, poludalmatinski, polukontinentalni, je učinio sve ostalo.
Je li vam to što ste zabavni i smiješni pomoglo kod odvlačenja djevojaka u krevet?
Nije li poznato da sve djevojke vole kada ih dečko može nasmijati. Uvijek se potrudim da curi u mom društvu uvijek bude zabavno, a duhovitost dosta dobro dođe. Problem je kasnije natjerati ih da se prestanu smijati.
Je li Goran ikada ozbiljan?
Da, u hrpi situacija. No, ozbiljne situacije pokušavam riješiti po kratkom postupku. Ako pričamo o poslu, idemo to riješiti i onda ćemo se zezat. Isto je s problemima, vezama, razmiricama i sličnim stvarima. Volim biti na iskren sa svima. Ono, čist račun, duga ljubav.
U Hrvatskoj stand up još nije toliko razvijen, ali se u zadnje vrijeme pojavljuju novi i zabavni ljudi. Hrvatski stand up, nažalost ljudi još uvijek povezivaju s Pervanom.
Uf, zeznuto. Prvo, svaka čast svakome tko se popne na pozornicu i pokuša biti smiješan. Nije lako. Drugo, o ukusima se ne raspravlja. Nikada neću nekome prigovarati jer mu se sviđa Pervan. Nema problema. To što ja Pervana ne doživljavam kao stand up komičara, tebe ne mora zanimati. Nemojte me krivo shvatiti, Pervan je učinio hrpu dobrih stvari za hrvatski humor i hvala mu na tome. No, isto tako radi i hrpu stvari koje ljudi potom povezuju s današnjim hrvatskim stand upom, a to jednostavno nije prava slika. Da, nova scena je u uzletu, moji mladi kolege koji svaki mjesec pišu nove tekstove, neprestano bruse fore, razvijaju se kroz brojne druge projekte, … Smatram kako ne treba živjeti na staroj slavi već konstantno grabiti naprijed, a čini mi se da Pervan to više ne čini.
Koga od stand up komičara vi volite gledati, i koga nazivate svojim uzorom?
Dugo vremena mi je jedan od najdražih komičara bio Eddie Izzard. Oduševio me načinom razmišljanja, od čega je sve mogao napraviti foru, gdje ih je sve vidio. Bilo je stvarno smiješno gledati kuda će neka premisa otići. Isto tako, sviđala mi je neobičnost njegovog karaktera jer je stalno bio odjeven kao transferstit. Čudno. Danas imam dvojicu likova koji su mi fakat odlični – Bill Burr i Greer Barnes. Kod njih mi je odlična energija koju imaju, način na koji prezentiraju materijal. Vidim da razmišljamo slično pa mi je super kad jedan od njih dvojice ode preduboko u foru, totalno ih kužim. Ako bih baš uzora morao istaknuti, onda bi to sigurno bio Bill. Lik nije normalan.
Koja savjet možete dati za sve one koji bi htjeli biti stand up komičari?
Samo se zapitaj, zašto ne? Zašto ti sad ne bi to probao? Što se može dogoditi? Ako misliš da možeš, odi i probaj, nemoj previše razmišljati. Napravi neki popis fora koje nisu prerađeni vicevi ili, nedajbože, tuđe fore i pokušaj negdje ispričati to kao komičar. Ako ti se ekipa smijala i ti si se osjećao dobro, nastavi dalje. Važno je samo da pišeš fore. Budi originalan i ponajviše svoj, komentiraj stvari kako ih ti vidiš, na duhovit način. I naravno, vježbom do savršenstva.
Foto: Siniša Kanižaj
No comments