Kristijan Milić, redatelj fenomenalnog hrvatskog filma Broj 55, je odgovorio na nekoliko naših pitanja
Broj 55 nas je naprosto oduševio i konačno imamo domaći film koji može biti mamac za gledatelje. Slažete li se s ocjenom mnogih da je Broj 55 prvi pravi hrvatski akcijski film?
Na drugima je da uspoređuju ovaj film s njegovim prethodnicima, ali rekao bih da je to vjerojatno prvi hrvatski akcijski film nastao u profesionalnim uvjetima. Toplo se nadam da ujedno nije i zadnji.
Kako je došlo do ideje da se snimi film?
Ideja je krenula s HRT-a, točnije od Domagoja Burića. On i Branko Schmidt su imali idejusnimiti seriju o Domovinskom ratu po uzoru na američku ‘Združenu braću’. Moj je prijedlog bio da se snimi serijal filmova, jer se 1991. godine ratovalo diljem čitave Hrvatske, a mi smo barem ugrubo željeli pokriti sva ratišta. Za pisanje scenarija sam predložio Ivana Pavličića i Roberta Roklicera koji su napisali šest scenarija, a ‘Broj 55’ je trebao biti svojevrsna pilot epizoda tog zamišljenog serijala. Na kraju smo ipak odlučili napraviti kino film te proširiti originalni 60-minutni scenarij na klasičnih 90 minuta.
Pripreme za samo snimanje sigurno nisu bile lagane. Pogotovo sa gledišta pisanja scenarija pošto o samom događaju iz 1991. godine ipak nije puno poznato jer nažalost nitko nije preživio, a nije bilo ni očevidaca koji su mogli prenijeti priču…
Nekoliko dana nakon prve vijesti u novinama da se na HRT-u sprema serijal, javio nam se gospodin Tomislav Stockinger koji nam je bez ikakve naknade htio pomoći oko odabira tema. Priča o Kusonjama nam se učinila izuzetno zanimljivom i potresnom, ali i vrlo filmičnom. U to vrijeme je podataka o tom događaju bilo jako malo i dobar dio toga je scenarist Ivan Pavličić morao sam smisliti. A i ubrzo smo shvatili da je iz čitavog niza razloga bolje da napravimo vlastitu filmsku priču inspiriranu stvarnim događajem.
Jeste li i vi, pripremajući se za snimanje, gledali neke ratne filmove tražeći inspiraciju?
Ratne filmove gledam od malih nogu. ‘Full Metal Jacket’ i ‘Apokalipsa danas’ spadaju među mojih petomiljenih filmova.
Casting je izvrsno odrađen, i prepun zanimljivih likova i odličnih glumaca. Nas su posebno dojmili Marko Cindrić i Darko Milas… Tko je na vas ostavio poseban dojam, i kako je bilo surađivati s brojnom glumačkom ekipom?
Možda sam subjektivan, ali meni su svi bili odlični. Stvarno ne bi bilo u redu nekoga izdvojiti, jer su me svi podjednako oduševili. To je bila glumačka ekipa kakvu bih poželio svakom redatelju. Svi su funkcionirali kao da su u stvarnoj situaciji i tako su se ponašali i izvan kadra. Svaka grupa je funcionirala za sebe.
Moramo priznati i da nas je film oduševio svojom realnošću, a to smo primjetili čak i na dijalozima. Inače su razgovori u našim filmovima ili previše književni, ili su samo na jednom narječju. Međutim, u vašem slučaju su jedostavno savršeni, i film bez psovki ne bi bio ratni film. Je li realnost u filmu postignuta istraživanjem ili se jednostavno sve poklopilo?
Rekao bih da je to bila kombinacija istraživanja, iskustva i velikog entuzijazma od strane čitave glumačke i umjetničko-tehničke ekipe.
Koja je po vama najvažnija scena u cijelom filmu?
Teško je to reći. Meni je jedna od najdražih scena ona kad svi dečki žele ući u oklopnjak. Tu se vidi njihov entuzijazam kakav je vladao samo i jedino 1991. Bez tog entuzijazma bi sve bilo drugačije. Tehnički sam pak najzadovoljniji scenama pretrčavanja iz oštećenog oklopnjaka u kuću. To je kadrovima najpokrivenija sekvenca u filmu. Dosnimavali smo je tijekom čitavog snimanja, a ipak nismo stigli snimiti sve zamišljene kadrove. Da smo imali više vremena sve bi akcijske scene bile tako raskadrirane.
Koje ste emocije proživljavali kada ste prvi put pogledali gotov uradak? Film kod gledatelja ipak izaziva jake emocije…
Mene su emocije hvatale kad sam prvi put sam ugrubo montirao film, ali nakon toga sam ga toliko puta odgledao obraćajući pažnju isključivo na njegovu tehničku kvalitetu da sam posve ‘oguglao’.
Kakva je rekacija branitelja na film? Pročitali smo da je bilo i nekih prosvjeda, i to zbog prilično besmislenih razloga – poput toga da vojnici u vašem filmu ne nose krunice, te komentara da se filmom napada bivši predsjednik Tuđman!?
Velika većina branitelja je odlično prihvatila film, no nema tog filma koji bi se svidio baš svima. A primjedbe o manjku krunica i napadanju Tuđmana ionako nisu utemeljene na činjenicama.
Bez obzira na sve, film obara rekorde gledanosti. Koji su, po vašem mišljenju, razlozi da hrvatski film inače gledateljima jednostavno nije zanimljiv?
Teško je napraviti film koji će se svidjeti publici. Kad bi to bilo jednostavno svi bismo bili mali Steveni Spielberzi.
Vama ovo nije inače prvi film ratne tematike jer ste 2007. godine snimili Živi i mrtvi. Od kud ta posvećenost ratnoj tematici?
Kao što rekoh, oduvijek sam volio ratne filmove, a i vlastito ratno iskustvo je svakako doprinijelo toj opčinjenosti. Ratni filmovi po meni spadaju među najinteresantnije filmske žanrove, jer je moguće ispričati nevjerojatan broj osebujnih priča na posve različite načine.
Foto naslovne slike: Thomas Krstulović
Foto: Xavier Lambours
No comments