Imamo li pravo i na osuđivanje, ili uvijek moramo nekoga žaliti?
Naše društvo se više ni ne susteže priznati da voli isključivo nesretnike. Pročitat ćemo tako članak o obitelji s trinaestero djece koji nemaju novaca za podmiriti struju, uzdahnut i sažaljivo reći: „Jadni ljudi.“ Pustit ćemo suzu za bolesnim djetetom kojemu su potrebni milijuni za operaciju u dalekoj Njemačkoj ili Americi i pritom se pitati: „Ma što je to nevino dijete Bogu skrivilo? Vidiš ti, što je sudbina.“
Takve stvari nas diraju i tjeraju na sažaljenje. Onaj tko ne pati jednakim žarom zbog deložacija i ne bori se protiv abortusa, nije čovječan. To mora da je kompletan idiot. Treba ga kastrirati i ostaviti da izdahne u mukama. Mi, tako samilosni ljudi, inače hipersenzibilni na ljudsku patnju. Isti mi, sada vrištimo i proklinjemo: „Dabogda se i njemu to dogodilo, smeće jedno!“
Nije to ništa čudno, postalo je uobičajeno. Prepucavaju se i vrijeđaju po forumima, portalima, Facebook profilima i inim mjestima virtualnog okupljanja. Volimo ta okupljanja, daju nam priliku da izbacimo dio svojih frustracija. Volimo biti ratnici za tipkovnicom jer to je, većini, jedina prilika da nekog pošalju u p.m. Stvarni život ga, često, ne blagoslovi tolikim mudima.
Jednostavno je, mi ne volimo uspješne ljude. Takav pojam ne postoji, jer naš svijet je svijet lopova i kurvi. Ne volimo pretjerano ni sretne ljude, a lijepe još manje. Cure će tako brzo pohitati na Google da vide kako je pojedina dama izgledala prije pustih plastičnih operacija. Ukoliko ne otkriju očekivanu, izvornu cupakabru, odmahnut će rukom, „Ma to je sve Photoshop.“
Vjerujemo u teorije zavjere, mito i korupciju, gdje svi nešto kradu, a nama nitko ne daje dio kolača. To nas silno ljuti. To nas žesti da bi, evo, popizdili odmah! A tek te javne ličnosti, Bože, kako nam dižu tlak. Čim progovore, lažu. Osim missica, njih ne doseže naša mržnja. Ukoliko se izbore za mjesto u svijetu, s ponosom ističemo „NAŠA je ušla u top dvanaest.“ I sportaši su, dakako, nacionalni ponos. Kad pobjeđuju, slavimo s njima, kad gube, plačemo. To su gorke suze. Suze neispunjenih snova i nadanja, koje, doduše, polažemo u nepoznate ljude i ne profitiramo na nikakav način iz njihovih osobnih uspjeha, ali eto, vesele nas. Tu su uspjesi i onih, omraženih, koji izazivaju zavist. To su poduzetnici i privatnici, ljudi koji se možda svojim uspjehom otaru i od nas. Možda otvore koje radno mjesto, možda poviše plaće svojim zaposlenima. Ali ne. Ma tko će tebi, pilence, što dati? Sve su to mahom kriminalci, nemoj biti naivan. A o političarima, molim vas, nemojmo. Oni su figure koje služe da se na njima iskaljujemo. Najveći su to mogući lažljivci i lopovi. Da nisu, ne bi bili političari. Kako bi mediokriteti često rekli – pametnom dosta. Nitko njih nije izabrao za te pozicije. Neee. Pa nismo mi krivi, gdje ćemo mi biti krivi što nama u vlastitom životu ne ide? „Zašto sam ja kriv? Što sam išao linijom manjeg otpora i završio trogodišnju školu? Bogati, ne znaš kakav težak život sam imao! Jesam ja kriv što sam naštancao troje djece i stavio ih u dvosoban stančić? Nisam ja kriv što nemam za račune, tko je znao da će stanje u državi biti ovakvo? Tko je znao za franke, recesiju, nezaposlenost, nesposobne vlade i bolesti koje su me u međuvremenu pogodile?“ Jadni ljudi. Mora da ih je neko urekao, Bog prokleo ili snašla sudba kleta.
Kakav si ti čovjek ako ne pustiš suzu jer neki nesretnik nema da podmiri račun za mobitel u iznosu od par tisuća kuna? Za otplatu kredita za stan? Osobno, nemam kredite jer ih ne mogu priuštiti. Nisam se nepromišljeno raskotila jer, alo, možda bi mogla malo mućnuti glavom prije no takvo što napravim? Što ako mi se dogodi nepredviđena financijska situacija? Vjerujem da bi svoje potomke obožavala, začela ih u ljubavi i htjela priuštit svega, nema sumnje, ali alo, pa tko će hraniti svu tu dičinu ako ja ne budem mogla? Klasika, prvo ćemo pojesti cijelu teglu Nutelle, a onda plakati što je nema više.
Prije par mjeseci sam se izvanrednom zgodom našla na socijalnom. Jadni ljudi su došli po potvrde za novčanu pomoć. Kako je bila gužva, gotovo svi su izišli van da zapale. Jadni ljudi koji nemaju za kruh puše cigarete. Evo pustit ću suzu koliko me ganula njihova neimaština. Oprostite, ali da se razumijemo, cigarete i kave po kafićima spadaju pod luksuz. Poglavito spadaju pod luksuz za ovu glasnu, uplakanu sirotinju. Djeca su također luksuz. Zašto idete na djecu ako nemate siguran posao? Zašto ideš na još djece ako si već na socijalnoj pomoći? Zašto ne izvadiš pišulinca i svršiš van? Ako kažem da mi nije žao takvih ljudi, ako kažem da mi ni najmanje nije žao vidjeti prosjaka sa cigarom u ustima javnost će me razapeti. Jer javnost sve nas javne i polujavne osobe obvezuje na ugovor s anđelom. Taj ugovor je daleko gori od onog potpisanog s vragom. Po ovom anđeoskom, primoran si biti, ni manje ni više, nego svetac. Gubiš svako pravo da budeš čovjek, da izrečeš nepromišljenu ili neugodnu riječ. Jer je javnost oko Sauronovo moralnije od samog Krista, okrutnije od Božjeg gnjeva. Ono ne prašta, ono samo sudi. Ako vidi da ne plačete nad istim dramama, ono će vam se grohotom narugati, pokazujući amalgamske plombe cinizmom svojstvenim onom koji nisu ostvarili vlastite ciljeve, pa omalovažavaju tuđe. Detronizirani ste zbog mišljenja koje nije jednako njihovom. Osuđeni ste jer ne kukate i jer se vaš plač ne stapa s njihovim. Niste svetac, dokazali ste da ste čovjek. Tako je njima lakše. Tako se da živjeti. Ali to je naše društvo, koliko god ja šutjela ili pričala. Trla baba lan.
No comments