Jako volim životinje, ali pitanje je koliko je životinjama dobro sa mnom
„Bio je relativno malen, oko metar dug. Narastao bi on i veći, da ga sudbina nije ubrzo odvela u lonac gdje je postao juhom“
Kako silno volim životinje (doslovno) sada ću se pokušati prisjetiti svojih kućnih ljubimaca. Jednom zgodom sam se našla među tetinim pilićima. Ugledam jednog crnog među stotinama žutih i zatrčim se za njim. Uzmem ga i pazim i mazim. Možda bi bilo ok da spomenem kako su tokom tog stampeda usmrćeni mali žuti pilići. Kolateralne žrtve. To pak baca neku tamnu auru na taj, srećom, okupan doživljaj. Ili kad sam tetinu macu mazila i grlila toliko da je pokakila svoja crijeva. Kad volim, silno volim! Znam da budale uvijek sebe prezentiraju kao intelektualce, griješnici kao svece, okrutni kao milosrdne, tako i ja kažem kako volim životinje, a gle nastavka teksta. Ta ljubav nerijetko ima kobne posljedice. Ok, gotovo uvijek ima kobne posljedice. Ali da se ova sjećanja ne bi pretvorila u listu životinja koje sam podavila, pokušat ću se sjetiti veselijih situacija.
Među tipičnim ljubimcima, psima, mačkama, imala sam i nekoliko egzotičnih. Jednom prilikom sam dobila morskog psa. Držali smo ga u kadi u morskoj vodi. Bio je relativno malen, oko metar dug. Narastao bi on i veći, da ga sudbina nije ubrzo odvela u lonac gdje je postao juhom. Slična sudbina je zadesila i mog pokojnog kunića Kikija. Ova priča nema nikakvih poveznica s mojim najboljim prijateljem koji se sasvim slučajno, jednako zove. Kiki je bio bijeli, mali, umiljati zeko. Imao je crvene okice. S vremenom je rastao. S vremenom je dobio nekoliko podbradaka. Nakon par mjeseci je bio toliko pretil da se nije mogao kretati. Stalno sam ga šopala i gurnula ga u preuranjenu smrt. Jednog dana se vraćam doma iz škole, bacam torbu i kao po običaju, prvo idem do Kikija. A Kikija nema. ‘Mama, mama, Kiki nije u kućici! Mama, jeli Kiki pobjegao!!?’ I tako mi tražimo iza kuće pitomog, pretilog zeca koji nije mogao stajati na nogicama, ali je nekim čudom uhvatio petama vjetra. Teta nas je tih dana pozvala na ručak. Kad odjednom dođe mi do mozga i pogledam u lonac i ne vidim ništa prepoznatljivo, ali nekako mi je sve jasno i počnem vrištati. Dan-danas ne pričam s tom tetom. Ajmo natrag na veselije teme. Imala sam i nekoliko bumbara. Njih bi sestra i ja zavezale koncem i puštale da lete. Sretniji bi se oslobodili i odletjeli što dalje od nas divljakuša. Nesretniji su nas zabavljali par dana. Što da kažem, nismo znali s čim ih hraniti.
E sjećam se jednog prekrasnog dana kada mi je brat donio poklon. Govori mi mama: ‘Odi vidjeti. Vidiš kako imaš dobrog brata!’ I tako sam istrčala iz kuće u piđami, uletjela u konobu i vičem: ‘Di je zezavac? Jel ga mogu zadržati da bude živ? Di je? Molim te, molim te, nemojmo ga pojesti!’ Brat mi se smije i govori da nije zezavac, ali mi je donio novog kućnog ljubimca. Ja sam još uvijek uvjerena da će mi dati zezavca (to je inače vrsta morskog raka, recimo slična hlapu, zelene boje i manjeg rasta). I tako on mene odvede do kante u kojoj je ni manje ni više nego prekrasna ružičasta meduza. A strke a vike, suza radosnica, skakanja na mjestu, grljenja! Ali iako sam obećala da je neću dirati, jer bi me navodno mogla opeći, nisam se mogla suzdržati i kad nitko nije gledao, izmazila sam je, izgrlila i izljubila. Nije me opekla. Ali više nije bila u jednom komadu. I nije se micala. Ponovo je uslijedila strka, vika, skakanje i suze. A budući da ovaj tekst stvarno ima žarku tendenciju da postane lista ubijenih životinja, eto spomenuti ću još par.
Imala sam žabe, odnosno punoglavce i ovaj… …da, to nije slavno završilo. Nisam znala čim ih hraniti i ovaj… … pa da… … pojeli su se međusobno i … …ostala je samo jedna mala žabica. Ta se nakon nekoliko dana razgradila. Tako je od moje vesele žablje družine ostao samo lavor žabljeg DNK.
Kako moja kuća ima veliku okućnicu, ja sam imala velik prostor za igrati se. I skrivati. Tako sam jednom prilikom pronašla u dvorištu malenog škorpiona. I držim ga na dlanu i mazim, a mami čudno valjda kako sam mirna pa me zove da vidi što radim. Vođena šestim čulom, stavim škorpiona u šaku i skrijem. Staroj sumnjivo. ‘Ena, što imaš u ruci?’ Ja govorim: ‘Ništa.’ ‘Ena, pokaži mi ruku.’ Kimam glavom da neću. Stara već razrogačila oči i kontam bolje da joj pokažem tog škorpiona. Hm. Lupila me po ruci i zgnječila malenog papučom prije nego sam stigla vrisnuti: ‘Ne, to mi je novi ljubimac! Ne! Ne neeeeeeeee, zašto si ga ubila?? Zašto, zaštooo?? Bio je tako mali i slatki, zašto?’ Pregledava mi ruke u bunilu i ponavlja: ‘Je li te ugrizao, je li te ugrizao?’ A ja vrištim kako je mrzim i kako je najgora mama na svijetu i zašto ja nemam mamu kao što je Suzanina, jer Suzana smije imati kućne ljubimce, a meni ih ona sve ubije! I mrzim je i mrzim! Ista scena, nešto izmijenjen događaj: zmija, mama i ja. Slična scena: macaklin, mama i ja.
Imala sam i puno bubamara. Držala sam ih u staklenci. Nakon nekog vremena sam imala punu staklenku suhih bubamara. Imala sam i velik broj skakavaca. Priređivala sam njihove utrke. Obilježila bi dvije crte, startnu i cilj. Zatim bi desetak odabranih postavila na startnu poziciju. Ti bogalji su imali za zadatak za dođu do cilja. Ukoliko bi stigli, bili su pošteđeni i vraćeni u staklenku. Pošteđeni od čega i zašto bogalji? Jer su gubitnici dodijeljeni na milost i nemilost moje mace, a prije utrke su ostali bez stražnjih nogu. Da ne odskakuću s terena. Uh.
Imam ja i stariju sestru. Al ovo nije priča o njoj. Ovo je priča o mravima. Velikim mravima koje bi razljutila i prestravila bacakanjem u kutiji šibica. Ne, nisam organizirala borbe mrava, ne smatrajte me tako nehumanom! Od tako razljućenih, izabrala bi najvećeg, primila ga za vrat da me ne ugrize, naravno, i prikrala se sestri. Meni je bilo zabavno. Ona je znala i suzu pustiti. Ovisi koliko su bili veliki i snažni. Omiljen period mi je bilo ljeto i njezini goli gležnjevi. U svoju obranu mogu reći: Sama je kriva, ona je nagovarala mamu i tatu da hoće mlađu sestru! I dobila je.
Nedavno sam dobila hermetit. Nije to nikakva bolest nego dragi kamen. Navodno ga je potrebno čistiti u vodi, izvoditi na Mjesec, na zrak i ‘maziti’ ga, tj. meljati po rukama. Negdje sam ga izgubila. Zadnje što sam imala je bio kaktus koji je umro kroz par dana. Bojim se da je bolje da nemam kućne ljubimce. Nećkam se da li da otvorim groblje kućnih ljubimaca. To bi mi očito išlo.
A ne, nije to bilo zadnje! Fuck! Biješe jednom cvijet, sad tek samo stapka…
No comments