Prije točno 31 godinu preminuo je hrabri Terry Fox, čija je priča toliko fascinantna da nam svima može poslužiti kao životna lekcija
Život nažalost ne piše uvijek lijepe bajke, a priča o Terryju Foxu, kanadskom sportašu i humanitarcu, priča je puna tuge ali i ponosa. Većina nas je čula za Terry Fox Run, godišnju humanitarnu utrku kojom se prikupljaju sredstva za istraživanje raka, većini je poznato da je Terry Fox trčao maratone i da je rano preminuo od ove opake bolesti, međutim malo tko je upoznat s fascinantnom pričom o ovom velikom heroju koji je i dan danas, 31 godinu nakon smrti jedan od nacionalnih heroja, ne samo Kanade nego i cijelog svijeta!
MRZIO JE GUBITI
Već od malih nogu Terry je bio izuzetno natjecateljskog duha. Njegov otac se još uvijek sjeća kako je mali Terry mrzio poraze i kako bi, nakon poraza, naporno radio da se isto ponovo ne dogodi. Dok je išao u Osnovnu školu trenirao je nogomet, ragbi, baseball i košarku koju je najviše volio. Međutim, kako je bio visok samo 150 cm, trener ga je usmjerio na atletiku koju je Terry i počeo trenirati iz poštovanja prema treneru. Ako ste mislili da je zbog atletike odustao zbog košarke prevarili ste se. Košarku je toliko volio da je htio biti u timu pa čak i kao zadnji koji bi ušao u igru. U osmom razredu tijekom cijele sezone odigrao je jednu jedinu minutu što ga je toliko razljutilo da je cijelo ljeto naporno trenirao da popravi igru. Već iduće godine je redovno ulazio u igru a godinu dana kasnije je postao članom početne petorke. Do kraja školovanja, u četvrtom razredu Srednje škole Terry je proglašen sportašem godine svoje škole.
ŠOKANTNA DIJAGNOZA
Iako u početku nije bio siguran hoće li ići na fakultet majka ga je uspjela nagovoriti pa je Terry upisao studij za fizioterapeuta. Upao je čak i u sveučilišni tim i to ispred talentiranijih sportaša, a sve zahvaljujući svojoj upornosti.
Jednog dana, vozeći se kući, radovi na mostu su mu toliko zaokupili pažnju da se zabio u kamio ispred sebe. Iako je automobil u potpunosti demoliran Terry je izašao samo s nateknutim koljenom. Bol se vratila mjesec dana ali ju je Terry odlučio ignorirati kako ne bi propustio košarkaške treninge. Ipak u ožujku 1977. godine bol je postala nepodnošljiva pa je konačno pošao u bolnicu. Dijagnoza je bila šokantna – maligno oboljenje kostiju, koje je u Terryjevom slučaju počelo u koljenu. Saznao je i da mu noga mora biti amputirana, da će morati na kemoterapije te da su mu šanse za preživljavanje 50%. Ono što će na Terryja najviše utjecati jest saznanje da bi samo dvije godine ranije imao samo 15% šansi za preživljavanje.
TERRYJEV PRVI MARATON
Samo tri tjedna nakon amputacije Terry je prohodao s umjetnom nogom te je vrlo brzo počeo s ocem igrati golf. Doktori su bili impresionirani napretkom ističući njegovu volju kao glavni faktor. Usljedilo je čak 16 mjeseci kemoterapija za koje vrijeme je gledao kako mu prijatelji u bolnici pate i umiru. Tada je poželio proživjeti život pokušavajući pomoći ljudima koji boluju od opake bolesti.
Za vrijeme terapije u ruke mu je došao članak o Dicku Traumu, čovjeku bez noge koje je otrčao maraton u New Yorku. I sam Terry je poželio napraviti isto te je počeo s pripremama. Trčanje s umjetnom nogom mu je stvaralo jaku bol ali je otkrio da mu bol popusti nakon 20-tak minuta. 14 mjeseci kasnije Terry je završio svoj prvi maraton, iako je na cilj došao deset minuta nakon posljednjeg natjecatelja, publika i natjecatelji su ga dočekali ovacijama.
MARATON NADE
Međutim, Terry tu nije htio stati te je roditeljima obznanino svoj plan – pretrčat će cijelu Kanadu, trčeći svaki dan razdaljinu jednaku maratonu! Njegov cilj bio je prikupiti dolar za svakog od 24 milijuna stanovnika Kanade kako bi se prikupila sredstva za istraživanje opake bolesti.
12. travnja 1980. godine Terry je umočio nogu u Atlanski ocean te je napunio dvije boce morem, jednu je mislio zadržati sebi za suvenir a drugu je planirao izliti u Tihi ocean na cilju, te je krenuo na Maraton nade, kako je nazvao svoj pohod. Prvih dana Terry je praćen lošim vremenom, međutim ono što je njega više bolilo jest što mediji njegovu priču i podvig nisu našli zanimljivim.
Do Montreala, pretrčavši već 8.000 km, skupio je samo 200.000 dolara a tada se za njegov slučaj zainteresirao Isadore Sharp, osnivač i vlasnik Four Seasons Hotel and Resorts, koji je i sam izgubio sina od melanoma dvije godine ranije. Sharp je priložio dva dolara za svaku pretčanu milju te je nagovorio i 1.000 svojih poslovnih partnera da učine isto. Osim toga, Terryju je ponudio smještaj u njegovim hotelima na putu njegova maratona.
DO TIHOG OCEANA NIJE STIGAO
Ova vijest je odjeknula poput bombe pa su mediji odjednom počeli pisati o hrabrom mladiću koji je s umjetnom nogom krenuo na put preko Kanade. Fox je postao zvijezda koju su u gradovima dočekivali deseci tisuća ljudi i kome su se u trčanju priključivali mnogobrojni Kanađani, pa čak i poznati hokejaši.
Unatoč vrućinama i umoru Fox je trčao 42 kilometra svaki dan, uključujući i na svoj 22. rođendan. Prvog dana rujna, nedaleko od Thunder Baya Fox je morao na kratko stati zbog napadaja kašlja i boli u plućima. Ipak, odlučio je nastaviti ponajviše zbog brojne publike duž autoputa koja ga je bodrila. Samo par kilometara dalje bol je postala nepodnošljiva pa je odvezen u bolnicu. Strah da je upravo otrčao svoj posljednji kilometar pokazao se opravdanim. Idućeg dana, održao je konferenciju za novinare na kojoj je u suzama objavio da se rak vratio, proširio na pluća te da nakon 143 dana i pretrčanih 5.373 kilometra mora stati. Kategorički je odbio ponude da drugi za njega završe maraton, ističući da će ga on osobno jednog dana završiti. Nažalost, kako će se kasnije pokazati Terry više neće pretrčati niti kilometra.
KRAJ ŽIVOTNOG PUTA
Tijekom maraton uspio je prikupiti 1.7 milijuna dolara, a sedam dana nakon Terryjeve objave u humanitarnom showu prikupljeno je čak 10 milijuna dolara, u čemu su vlasti Britanske Columbie i Ontaria sudjelovale s po jednim milijunom. Prilozi su se prikupljali i tijekom zime pa je ukupno prikupljeno malo iznad 23 milijuna dolara. Barem što se tiče novčanih priloga Fox je uspio u naumu.
Nažalost, onu životnu bitku nije dobio. Unatoč terapijama, pa čak i eksperimentalnom lječenju, bolest se nastavila širiti. Tijekom lječenja dobijao je brzojave podrške od ljudi širom svijeta, uključujući čak i Papu Ivana Pavla II koji je poručio da moli za njega. Popularnost Foxa je bila tolika da mu je dostavljeno pismo koje je bilo adresirano samo na „Terry Fox, Kanada“!
19. lipnja 1981. godine Fox je zaprimljen u bolnicu s upalom pluća. Ubrzo je pao u komu a devet dana kasnije, mjesec dana prije svog 23. rođendana hrabri Terry Fox je preminuo.
Zastave širom zemlje su spuštene na pola koplja a sahranu je čak prenosila i državna televizija.
ŽIVOT U SRCIMA KANAĐANA
Iako već 31 godinu nije među nama Terry Fox je još itekako živ u srcima Kanađana koji su ga 2004. godine svrstali na drugo mjesto ljestvice najvećih Kanađana svih vremena. U njegovu čast trči se širom svijeta i svjetski poznata utrka Terryja Foxa kojom se i dan danas prikupljaju sredstva za istraživanje opake bolesti kojoj još nema lijeka. Pokretač ove utrke je Isadore Sharp, upravo onaj vlasnik hotela kojega je u srce dirnuo podvig koji je pokušavao napraviti Fox. Prva utrka se održala 13. rujna 1981. godine a na ovim utrkama, po želji samog Foxa, nema pobjednika jer, kako je sam hrabri Kanađanin rekao – pobjednici su svi!
No comments