Priča o hrabrim borcima sa Srđa jedna je od onih koje nikada ne smiju biti zaboravljene
„O samo desetak spremnika za Kalašnjikov ovisila je sudbina Grada, što na sreću agresor nije znao, jer da su znali, navalili bi sa svih strana„
Streljiva je nestajalo, ostale su samo osnovne zalihe i obrana Srđa je pala na 300-tinjak komada streljiva. Premalo za obranu. Hrabrim borcima ostalo je samo da se povuku u tvrđavu i da se tu brane do posljednjeg metka. Cijevima svog oružja uperenima na ulaz očekivali su ulazak četnika i konačnu borbu, dok posljednji od njih ne padne. U strahu, kojega nisu bili ni svjesni, šutke su pazili na ulaz, dok je izvana dopirao prasak granata.
„Srećko, ti imaš dobar glas, zapjevaj nešto“ odjednom je povikao jedan od branitelja.
Srećko Kljunak, tada branitelj sa Srđa, počeo je sa pjesmom i samo par sekundi iz tvrđave se orilo „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati…“ Hrabri branitelji odlučno su zapjevali, tjerajući strah i razmišljanje o najgorem.
Dvadesetak metara od ulaza grupica neprijateljskih vojnika, sa željom za konačnim osvajanjem tvrđave Srđ, protrnula je od straha čuvši pjesmu. Nadrogirani ekstremisti pevaju, prošlo im je glavama.
NADMOĆNI AGRESOR
Sedamnaest godina kasnije slušamo umirovljenog satnika Boža Burića kako to priča učenicima osmog razreda osnovne škole u Župi dubrovačkoj. Svakog ponedjeljka i petka, učenicima različitih osnovnih škola Burić priča napetu priču o tome kako je obranjen Dubrovnik. Boljeg mjesta za pričanje priče ne može biti od tvrđave na Srđu, samog mjesta na kojem se bitka održala. Dok nam Burić, koji je i sam sudjelovao u obrani, priča što se događalo, osjećamo se kao i da smo sami tu, kao da baš oko nas padaju granate i fijuču metci.
Tvrđava Imperijal izgrađena je 1806. godine a Francuzi su je podignuli baš kako bi se obranili od rusko – crnogorskih napada. Šačica francuskih vojnika obranila je tada Srđ od napada agresora, a povijest se ponovila 200 godina kasnije.
Priča o 6. prosincu počinje još 1. listopada kada je druga operativna grupa, pod vodstvom ratnog zločinca, generala Pavla Strugara, počela napad na naše područje. U sklopu grupe bio je 2. Podgorički korpus kojim je zapovijedao general Eremija, 37. Užički korpus kojim je zapovijedao general Torbica, 9. Vojno-pomorski sektor pod zapovjedništvom admirala Jokića, 2. teritorijalni garnizon generala Stankovića, 472. motorizirana Trebinjska brigada pukovnika Vičića te Teritorijalna obrana Crne Gore i specijalne jedinice Crnogorske policije. Ukupno 18.000 vojnika pod vodstvom ratnih zločinaca, čija imena smo morali spomenuti da nikada ne bi bila zaboravljena. Do tada treća vojska po jačini u svijetu imala je prednost na prvoj crti borbe od 6:1, a zajedno sa pričuvama nevjerojatnih 18:1. Za usporedbu o jačini dovoljno je spomenuti da se smatra da je za uspješan napad potreban omjer 3:1. Neprijatelj je mislio da će „posao“ obaviti brzo i lako.
Nakon početnih neuspjeha, postavljena je konačna crta bojišnice u kojoj je Srđ imao glavnu ulogu i čijim bi osvajanjem Srbi imali otvoren put prema gradu. Između 9. i 12. studenog 1991. godine vođene su najžešće borbe, pri čemu je na Dubrovnik palo preko 3.000 projektila, poginulo 25 naših sugrađana, a 120 njih je lakše ili teže ozlijeđeno. Borbe su bile tako intenzivne da su branitelji čak bili napustili tvrđavu na Srđu, pri odlasku zatrovavši vodu. Pravim čudom, agresor to nije primijetio i Srđ je ostao sačuvan, iako je bio dva dana bez branitelja!
POKUŠAJ POD OKRILJEM MRAKA
Sporadične borbe nastavljene su do kraja studenog, a 5. prosinca u Cavtatu se sastala hrvatska delegacija na ministarskom nivou, na čelu sa ministrom Rudolfom, i JNA, koju je predstavljao admiral Jokić. Nakon razgovora dogovoreno je primirje koje je trebalo stupiti na snagu dan kasnije, 6. prosinca s početkom u 12 sati.
U glavama agresora stvorila se prilika za još jedan pokušaj za osvajanje Srđa, čime bi dobili veliku stratešku prednost. Kasno popodne 5. prosinca 1991. održan je sastanak na isturenom komandnom mjestu 9. vojnopomorskog sektora u Kuparima. Treći bataljon 472. motorizirane brigade je tada bio pod komandom 9. vojnopomorskog sektora kojim je zapovijedao admiral Jokić. Visoki stožerni časnici 9. vojnopomorskog sektora, uključujući načelnika stožera, kapetana fregate Zeca, kao i komandanta 3. bataljuna 472. motorizirane brigade kapetana Kovačevića i zapovjednike drugih jedinica 9. vojnopomorskog sektora, bili su na tom sastanku. Na sastanku je utvrđen borbeni plan da se Srđ zauzme sljedećeg jutra prije 12 sati. Srđ je bio dominantna kota i jedini preostali položaj koji su držale hrvatske snage na uzvišenjima iznad Dubrovnika. Plan je predviđao upotrebu minobacača i ostalih oružja po vojnim ciljevima, uključujući i one na širem području Dubrovnika, kao podršku napadu na Srđ, po potrebi. U tome su učestvovale i druge jedinice 9. vojnopomorskog sektora pored 3. bataljuna 472. motorizirane brigade.
U rano jutro 6. prosinca 1991. godine oko 5:50 ujutro stanovnike Dubrovnika su probudile glasne eksplozije, topnički napad je počeo! Pod okriljem mraka, oko 5 sati ujutro, 40-tak vojnika 3. bataljuna 472. motorizirane brigade JNA praćenih tenkovima započelo je pokušaj osvajanja tvrđave. Branitelji sa Srđa su na vrijeme primijetili pokušaj te je započela krvava borba. U prvom napadu šačica branitelja uspjela je onesposobiti dva srpska tenka. Istovremeno, nakon otkrivanja, oko 6 sati ujutro neprijatelj je počeo i topnički napad ne samo po Srđu, već i po položajima HV-a širom grada ali, važnije, i po civilnim ciljevima širom Dubrovnika a najviše po Starom gradu. Napad pješaštva i topnička djelovanja JNA tog dana je nadgledao i koordinirao zapovjednik 3. bataljuna 472. motorizirane brigade, kapetan Kovačević, koji se nalazio na svom osmatračkom mjestu na Žarkovici, s jasnim pogledom na sjeverozapad od Dubrovnika, naročito na Stari grad i na Srđ. S tog mjesta zločinac Kovačević je mirno gledao kako se Dubrovnik razara, ili kako je on tvrdio „kako ustaše pale gume na Stradunu kako bi izgledalo da Dubrovnik gori“.
UDRITE PO NAMA!
Oko osam sati ujutro snage agresora su se toliko približile Srđu da su njihovi topovi morali obustaviti vatru, kako ne bi pogodili svoje vojnike. Nažalost, to nije značilo obustavu vatre već okretanje svih cijevi prema Starom gradu i civilnim ciljevima.
Borba na Srđu je bila strahovita i 30-tak hrabrih branitelja je strojnicama i ručnim granatama nanosila velike gubitke napadačima. Ipak, grčevita borba u kojoj se borilo za slobodu Dubrovnika branitelje je velikom brzinom ostavljala bez streljiva. Donesena je odluka o povlačenju u tvrđavu, ostalo je još samo 300 komada streljiva.
Zapovjedništvo obrane Dubrovnika tada donosi tešku odluku, svo raspoloživo topničko streljivo stavljeno je za udar na Srđ, koji se morao obraniti pod svaku cijenu. Cijela zaliha od 150 granata za topove kalibra 76mm, 180 za topove 82mm, 200 minobacačkih granata za minobacače kalibra 120mm i 250 za kalibar 82mm stavljeno je za obranu Srđa. Iz tvrđave je poslan sada već legendaran zahtjev „udarite po nama“.
Neprijatelj se već počeo penjati po tvrđavi kada je iz svih raspoloživih topova iz Dubrovnika udareno po njima. Gubici su bili strašni i bitka je već bila na neki način dobivena, Dubrovnik je bio obranjen. Unatoč tome, neprijateljski vojnici su još bili oko tvrđave, niti ne sluteći da su hrabri branitelji unutar tvrđave na raspolaganju imali samo 300-njak komada streljiva. O samo desetak spremnika za Kalašnjikove ovisila je sudbina Grada, što na sreću agresor nije znao, jer da su znali, navalili bi sa svih strana.
Iz zapovjedništva je tada naređeno da se streljivo dostavi braniteljima, a za zadatak su se prijavila tri hrabra specijalca koja su se uspjela došuljati između neprijatelja i opskrbiti branitelje toliko željenim streljivom. Neprijatelj, još u paničnom strahu nakon neuspjelog napada i pjesme koja se orila iz tvrđave, mislio je samo na povlačenje.
Povlačenje je počelo oko 15 sati, praćeno paljbom a oko 16 sati povlačenje je završeno – bitka je okončana! Dvjestotinjak godina kasnije ponovila se priča, agresor nije uspio u osvajanju.
PRIČA KOJA SE NE SMIJE ZABORAVITI!
Nakon neuspjelog napada uslijedilo je primirje i rat se nastavio drugim tokom. Slike razaranja Dubrovnika obišle su svijet te su odigrale veliku ulogu u promjeni mišljenja svjetske javnosti i konačnom priznanju Hrvatske kao nezavisne države. Priče JNA generala o „paljenju guma“ i slične gluposti pale su u vodu.
Ono što se nije moglo promijeniti su žrtve. Tijekom krvavog blagdana Svetog Nikole, na Dubrovnik je palo više od 600 projektila a poginulo je 19-ero civila i branitelja a 60 njih je lakše ili teže ozlijeđeno. Zvuči nevjerojatno da nitko od branitelja na Srđu nije poginuo, ali je tužna činjenica da je zadnja granata koja je pala na dubrovačko područje tog dana u Sustjepanu ubila četiri branitelja.
Priča o Srđu ispričana je već tisuću puta, kako u medijima, tako u prezentacijama koje za osnovne škole organiziraju hrabri branitelji. I koliko god puta čuli tu priču svaki put je proživimo iznova. Tako i treba biti jer priča o obrani Dubrovnika i hrabrim braniteljima nikako ne smije biti zaboravljena. Jer sve što danas imamo možemo zahvaliti svim hrabrim braniteljima koji su riskirali svoje živote za slobodu!
No comments