Kako je prošla Enina avantura u Bosni i Hercegovini? Pročitajte…
„Na putu sablažnjavamo ljude po cesti jer se toliko kreveljimo da se ljudi zgražaju“
Već poznat itinerar, prijevozno sredstvo identično, a od starog postava, samo Matejica i ja. Karavana se zaputila na Fifin party u kombiju broj 2, a tandrčemo se do Sarajeva. Već smo podijeli nešto eura bosanskim policajcima, pa je papučica gasa opuštena. Zaćuđujuće je tiho za jedan kombi u kojem se nalazi šest cura i dva dečka. ‘Enaaa, cijelo vrijeme si na mobitelu.’ ‘ Nisam, nego pokušavam biti. Neće da mi šalje poruke.’ Dečki odmahuju glavama, ne shvaćajući omjer tragedije. Po putu se rugamo kičastim građevinama, pitamo se zašto su kuće obojene u dvije boje, čudimo načinu slaganja sijena, sa zgražanjem zamjećujemo vrećice u rijeci i pitamo se zašto su posvuda automobilske gume. Pravi izazov slijedi kad pokušamo ući u Sarajevo. Vozamo se od jedne patrole do druge. Šef prolazi kroz crveno, vozi gdje ne smije, polukružno okreće na dvostrukim, punim crtama, pa se policajci u par navrata izderavaju na njega. Kad napokon stižemo pred zgradu, dečki nas ostavljaju same u kombiju na sat vremena. Umiremo od gladi i gunđamo kako to samo žene znaju. Pri povratku, nailaze na veliki natpis help i stiliziran crtež želuca na šajbi.
Već u foajeu hotela uviđamo da ćemo se tu fino smjestiti. Padaju planovi da ćemo u teretanu, bazene, jacuzzi, na kuglanje, saunu i solarij, al ostajemo u hotelskom kafiću uz tipičnu poštapalicu: ‘Daj još jednom!’ Nove boce samo pristižu, a ekipi je još smiješno kako sam prišla šefu na jednom partiju: ‘Ej, jel se sjećaš mene? Spavali smo skupa? U Tuhelju?’ Naravno da me se sjećao, ali je ostao treptati i glumiti ribu na suhom, kao i desetak ljudi oko njega. Tokom večeri od njega dobivam ružu, što je i red, budući da smo spavali skupa. Pita nas zašto se fotkamo gole. Nakon našeg elaboriranja, pospane oči su mu se izbuljile i tek sada ne zna što reći: ‘Ček, ček ali meni je još čudna logika da se skidaš gola baš zato što si sramežljiva.’ Nakon pol sata zaključuje: ‘ Čudne ste cure. Jako čudne.’
Ujutro otvaram oči u 6:45. Malo se gubimo po hotelu, žicamo da nas puste na bazen iako nemamo kupaće ni kape ili u teretanu, iako nemamo tenisica. Podvijenih repova čoporativno odlazimo na ručak, uz neizostavno: ‘Ena, makni se s mobitela i jedi.’ Gubimo se po dućanima, a mene pljačka mali cigo. Na putu sablažnjavamo ljude po cesti jer se toliko kreveljimo da se ljudi zgražaju. Natrag u hotelu obavljamo posljednje pripreme za party. Tokom depilacije cure ne prestaju kvocati. ‘Jel ti koža smrdi nakon toga?’ Pomirišem se i kažem: ‘Ne.’ ‘Što je to bilo?’ ‘Pa pitala si jel mi koža smrdi nakon depilacije?’ ‘Nisam, pitala sam jel te svrbi.” A zašto imaš tenisice dok se depiliraš?’ ‘Mateja, dok ti tako postavis pitanje, zvučim kao kompletni kreten, a zapravo ima logike. Trebala sam se depilirati u wc-u, a tamo su hladne pločice, a neću bacat ručnik na pod, jer ih imamo samo 4.’ ‘Ahaa. A zašto onda nisi u wc-u?’ ‘Jer nema utičnice.’ ‘ Ja sam mislila da je to još jedna od tvojih čudnovatosti.’ ‘Eeee vidiš, nije.’ ‘A zašto prvo napraviš frizuru pa je opet staviš u muf?’ Kao da pričam s nećakinjom, a teta Ena, zašto je to tako, a zašto to ne radiš ovako?
Party samo što nije počeo, a u garderobi 30 cura na 30 kvadrata. Pjevušim neku dječju pjesmicu kojom sam zarazila naše cure i šefa i Bosanke, ali u njihovoj verziji to pak malo grublje zvuči. Mateja se pokušava suzdržati da se ne popiški slušajući tu milozvučnu obradu. Ja puštam suzu i predlažem da odemo malo na zrak. Pred stageom nastaje panika jer u grupicama trebamo sići niz stepenice, a nikako se sporazumjeti koja je desna, a koja lijeva strana. Mateja ciči: ‘Koje lijevo ili moja druga strana?’ Nismo računali s reflektorima koji su nam u trenutku rengenski probili zjenice, lubanju i mozak pa nismo vidjele ni šefa ni druge cure, ni kablove ni stepenice već smo uklesanih osmijeha naslijepo tražili izlaz s pozornice. Nitko se nije polomio, hvala Bogu. Ljudi prilaze, fotkaju se, plešu, brbljaju, a ja u svakoj grupici nađem nekog svoga: ‘Iz Trogira? Ma daaj, ja sam rođena tamo! Eee iz Zadra, što stvarno? Ja sam tamo živjela šest godina! A i vi ste iz Zagreba, i mi smo dostavljene iz Zagreba! Ček ček, iz Šibenika si? Ma daj, ja sam iz Primoštena. Di si Splićo!!!’ Neki panegiričar me vrbuje da radim za njega hostesiranje za 200kn, 4 sata. Pokušava me ubijediti da su to odlični novci i da mu se javim ako mi zatreba. Rekoh mu u facu: ‘Ne daj Bože.’ Matejica mi se obraća patničkom facom i žali kako je bole štikle. Upadamo kod DJ-a a ja odvaljujem vilicu na njegove tetovaže. Šefa pronalazimo opuštenog na šanku i zezamo ga kako ne pazi na nas. ‘Može glazba biti na 100 decibela, čujem Enin veseli hihi s drugog kraja dvorane i znam da je sve u redu.’ Nakon tisuća fotografija i par kilometara šetnje po dvorani, party se lagano bliži kraju, a šef daje signal da smijemo piti. Neki dečki su nas se uhvatili i nikako da se kane. Mateja mi motira rukama da je dave, a ja ne kužim i govorim joj da skine ogrlicu. Jedan od dečkiju shvaća što je htjela reći i govori frendu da ne bude naporan, a Mateja će mudro: ‘Ma ne, nego me ogrlica steže.’ Pitanje večeri je naravno, ‘Jesu prave?’ Uvjerljivo drugo mjesto zauzima: Mogu li dobiti broj mobitela?’, treće dijele ‘Navraćaš li češće u Sarajevo?’ i ‘Da li imaš dečka?’ Po povratku u garderobu, uviđamo da su nam pokrali sve vrećice, ali su nam novce ostavili. Samo u Bosni. Pada dogovor da idemo dalje vani, no atmosfera u klubu gdje stižemo nalikuje na bosansku svadbu pa se brzo iskradamo.
Sutradan otvaram oči i sve što vidim su ljubičaste treperave točkice, a u glavi papazjanija. U 7 ujutro su me zaskočili i blic blic blic… A ja ko reklama za podočnjake. Opet će biti kupus-fotki. Nakon teretane u koju smo upale ko siročići, Mateja u papučama, Ines bosa, a ja u košulji, upadamo u kombi i odlazimo za Slavonski brod gdje ćemo iskipati Mateju. Na putu stajemo u dućanu u kojem nema baš ničeg zdravog pa do kraja puta grickam kisele krastavce. Mateja se pokušava sjetiti čemu smo se toliko kreveljili prvu večer, ali nam ne ide. ‘A izvalila je nešto u svom stilu. Kad jednom uđe, ne da se van. Takve pizdarije. ‘ Šef prisluškuje naše tričarije i ubacuje se: ‘Ma tko priča književno? Ena? Je. Pogotovo sa: Šta?? Eee, a eeee. ‘ Stižemo u Hrvatsku i napokon se mogu koristiti mobitelom. Mama zove i provjerava jesam li živa, što me svaki put ima smisla pitati. Čudi se što ne zvučim ni pijano ni mamurno. ‘Dobro, ali ideš sad vani, kad dođete u Zagreb?’ ‘Ne idem vani, nego u teretanu.’ ‘ Za jednu sebe si mi zadnje vrijeme nešto prenormalna.’ Nakon što sam je smirila da je zaista sve u redu, posvećujem se šefu koji me pita gdje točno živim. ‘Znaš gdje je ona velika moderna crkva?’ ‘Znam.’ ‘E pa ne baš tamo.’ ‘Ti to mene zajebavaš?’ ‘Ne.’ Opet me čudno gleda. Napokon stižem doma, s vrećicama, torbama i buketom cvijeća (ne samo ružom, nego pravim velikim buketom) koje sam natjerala šefa da mi pokloni, jer hej, ipak smo spavali već tri puta skupa. Umjesto da odem u teretanu (jer kako mi je rečeno, dok ja izgledam dovoljno dobro, to se ne može reći za moj stan), ostajem doma i ribam pod, slažem odjeću, stavljam veš na pranje… U dva ujutro se napokon rušim na krevet, al naravno, ne uspjevam zaspati.
Foto: Igor Dugandžić
No comments