Jedna o svađama

0

Kada ljubav nestane, a zagrljaje i poljupce zamjene svađe

 

„Što ti želiš reći, da me ne voliš više? Što to znači kao prijatelja? Imaš nekog drugog? Aha, već imaš nekog drugog, znao sam ja to. Znao sam!“

 

Znate za onu mudru?  ‘Gdje je kuće tu i svađe ima.’

Zašto za veze ne postoji statut?  Pravni arak, kao što se sklapa između dvije države u kojem će stajati da ne ugrožavaju jedni drugima slobodu i da ne prijete jedni drugima nasiljem i terorom.  Nije se teško ogriješiti o prva dva članka, tkogod se osjetio stjeranim u kut ili doživio pomračenje zna. Dodala bi  još jedan.

 

Članak br.3.

Poštuj me barem toliko da me ne praviš budalom.

 

Sve je za ljude. Istinu na vidjelo da kušamo jel probavljivo il ne. Jedan od simptoma koji nagoviješta neminovno rasulo nije tvoja greška, nego njezino skrivanje. Što je tim dečkima toliki problem pa svjesno ne govore istinu iako je i njima apsolutno jasno da se na lažima ne stvaraju uvjeti za zdravu vezu? Sumnjajući oni lažu i lažući nastavljaju sumnjati. Potpuno nepotreban zatvoren krug. Čemu potreba da mi kažeš da sam najbitnija, da sam najvoljenija, da sam jedina, ako nisam? Čemu ‘Prvi put sam ovdje, nikad ni jednu nisam tu vodio, s tom curom nisam spavao… ako je sve bespotrebna laž? Uopće: suviše se laje.  Još samo jedno pitanje: nakon svega, kakva je prognoza za dalje?

Ne treba se obmanjivati, nema potrebe. Ukoliko ja znam iz vlastite svijesti, na temelju svoje moralne direktive, na temelju stvarnosti, da ne činim ništa nažao drugoj osobi, onda očekujem da ni ta osoba mene ne prca u mozak. Roditelji mi predbacuju da sam takva zbog nedostatka interesa prema drugima, jer ne ovisim o njima i ne osjećam da imam što za izgubiti. Ja to zovem otvorenim kartama na stolu. Jel me zoveš u deset na večer i pitaš gdje sam, reći ću ti. Jel kasnim 15 minuta, znaš gdje sam i s kim sam. Ako imaš manjak samopouzdanja i ne preferiraš olako socijalni milje u kojem se krećem, to nije moj problem. I nemoj ga raditi mojim problemom. 

O ovoj temi sam razmišljala nekoliko trenutaka. Prevrtila sam desetak godina svog života u desetak sekunda, stigla se nasmješit na neke sličice u sjećanju. Stigla se zgrozit, razočarat, požalit i ponovno zaboravit. Scena za scenom. Diže se oluja koja se od davnih dana nije stišala, pa se i danas ponovno gomilaju oblaci, prijeteći gromovima. Konstantna pravdanja. Optužbe. Sumnja. Zarobljen u svom strahu, po svim optužnicama smatra da sam kriva i samo je pitanje vremena kada će on to dokazati. Jer prošla je to napravila, a ona prije nje još gore. Ona prije najgore. A drugačije nema. Sve je to više podsjećalo na dva luđaka u ludnici, nego na vezu. Moj bivši dragi ni ne bira sredstva. Napada ognjem i mačem, perom i lomačama. Imam sindrom Kartage? Ne zaustavlja se. Usque ad finem. Dečko koji je izgubio svoj put  i pritom se sam izgubio na tom putu… Jel ima tko lud da me može utješiti? Jel ima tko lud da vjeruje da se rijeke mogu vratiti na izvore?

I sve je bezupitno moja krivnja, jer moje srce je Sibir. Šutim i ne povlađujem se više. Izgubila sam aseptično djelovanje. Nije to čim zračim smirenost nego nezainteresiranos. Umor i prihvaćanje vlastite nemoći. Optužuješ me da sve ono što je jedanput bila istina više nije. Ne da mi se mlatiti staru slamu. Ne da mi se ponavljati iste riječi. Ne da mi se slušati iste uvrede. Gdje su moja prava, ili imam samo dužnosti?

‘Ne govori ništa, ako ne kaniš ništa reći.’

‘Ali..’ Već se okrenuo povlačeći deku za sobom.

‘Spava mi se.’ odvrati još grublje.

Stisnula sam deku tako čvrsto da su mi prsti problijedili. Neću forsirati, ponavljala sam u sebi. Osjećala sam se tako grozno. Bol u želucu se ponovno vratila, kao neka  zlokobna slutnja. ‘Ali tvoja sam.’  Baš zato što je istinito i lijepo, zvuči mu beskompromisno krivo. Zasljepljen je  vlastitim deziluzijama i nemam ja tu opcija. A što se veze tiče, tu je prokockao sve šanse. Mene nikad nije ni bilo u toj priči. Samo u ulozi objekta  koji je trebao biti poslušan i zahvalan. A ne mogu ni ne želim protiv svoje prirode. Obuci me u dijamante, pretvori u najsjajniju Auri , al ja ću morati otvoriti prozor i vapiti za najosnovnijim:  ‘Zraka, molim te zraka!’ 

Dan nakon u sms-ovima se da pratiti tipično ponašanje za primata. Ugroženost se dočekuje izražavanjem agresije. Kad to ne upali, primat pada u potištenost. Napadi, prijetnje, jadi i kukulele. Jedno smo naučili, ne bivšem reći: ‘Volim te kao osobu.’ Ne ne i ne. Nakon toga slijedi litanija: ‘Što ti želiš reći, da me ne voliš više? Što to znači kao prijatelja? Imaš nekog drugog? Aha, već imaš nekog drugog, znao sam ja to. Znao sam! Sad znam, to je onaj papak Toni! I Ivan! I onaj drugi Ivan, onaj bolesnik! I ona ćelava budala u BMW-u! Znao sam! Kako se ono zove? I Ribafish, naravno! Ćelav s bradom, taman! Bože kako sam ja glup i naivan!I Kristijan isto, priznaj! I onaj prepotentni Marko! Isuse Bože, da nije zbog neke ženske? Znao sam! Znao sam cijelo vrijeme! i Luka isto jel da, biće i Davor, a? I onaj ćelavi, onaj treći Ivan, i on isto, jel je? Jedva se susprežem da ne kažem neko nasumično muško ime, ali mislim da nije pravi trenutak za cinizam.

Slijedi par ljubaznih sugestija. Žrtvujem bitku. Pokoja digresija i tako se silno trudim izboriti za predah. Ponovo se vraća. ‘Trebaš mu reći to i to, ne smiješ više tako, neću toleritati, trebaš…’ Trebam, stalno nešto trebam, moram i ne smijem?  A gdje je u toj priči moje JA? Moje Ja je na  dobrom putu da zaradi anginu pectoris. Eto gdje je. A sve bez cilja i bez svrhe.

Slušam ga i osjećam kako mi taj čovjek svakim trenutkom postaje sve neprijatniji. ‘Ali zašto vičeš na mene? Prošlo je vrijeme kada su muškarci vikali na žene.’Priprosta halabuka. Nismo pretjerano mudri. Za vraga mi sav razum, kad me izludi pa i ja počnem urlati. ‘Pa ako me pitaš nešto i odgovorim ti deset puta, zašto to ne čuješ nego vrtiš po svom? Ti pričaš sam sa sobom, postavljaš pitanja i ujedno sam daješ odgovore.  Ok, ako su svi odgovori u tvojoj glavi, mogu ja preskočiti ovu prepirku, idem odšetati, bacit se pod tuš, čitat knjigu.’ Kad to kažem onda sam ponovo hladna kuja. Poslije čitavog jednog života, uslijedi mi ista uloga, ista scenografija. Pa se pitam tko je tu redatelj mog života i zašto se situacije ciklički ponavljaju, a pritom sve ja financiram vremenom i živcima. A nemam ni ovlasti da se izderem: ‘Cut! Kraj scene, ajmo sad biti normalni!’

Kako je moguće da mi netko tko je bio i ostao samo poznanikom može udijeliti iskren osmjeh kada me vidi na cesti, a netko kome sam bila ljubav me ne može ni pogledati bez bola. Gdje je tu logika? Kako to može biti očekivano? Prijatelj mi kaže  da ne gledaju ljudi mojim očima. Ali zar to ne bi trebalo biti normalno, štoviše potpuno prirodno? Ukoliko sam ti jednom bila bitna, pa nema toga što bi me moglo isprati s tebe. Ili ima?

 

Foto: Zvonimir Kranjčec

 

enablog15thumb

About author

Ena Friedrich

Kolumnistica Kulta i portala Objektivno, spisateljica koja izdaje svoju prvu knjigu, dvostruka Playboyeva zečica i vlasnica jednog od najposjećenijih Facebook profila

No comments

Novi atraktivni Rolex Yacht Master

Rolex je iskoristio Baselworld kako bi predstavio novu verziju Yacht Mastera   Iako je Baselworld završio, dojmovi oko satova predstavljenih na najvažnijem događaju godine se ...