Je li u redu da osuđujemo cure koje su, možda, od malena maštale o garderobi, a roditelji im je nisu mogli priuštiti?
Prije no što beknem o svijetu glamoura, bogataša, modela i sponzoruša koje žude da budu njegovim dijelom, želim da se zna da nisam zao duh niti mi je namjera ocrniti ga, tek ukazati kako postojećoj slici fali sadržaja. Nisam otkrila drevnu mudrost, ne živim o zraku, nisam prosvijetljena ovca, nisam budist, nisam čak ni pravi krščanin, ali o tom bi se dalo polemizirati, kad bi mi se dalo o tom polemizirati. Ne. Samo sam dovoljno slobodan čovjek da prikažem stvari kakvima one jesu. Rezultat nebi trebao biti šokantan, jer ga mnogi naslućuju. Velik dio tog svijeta nije lijep i zahtijeva goleme žrtve, ali čiji život to ne čini?
Svakodnevno nas se bombardira reklamama o odjeći, obući, skupim mobitelima, savršenim tijelima. Te proizvode reklamira šašica modela impresivne ljepote, predivnih crta lica i proporcija koje se često dorade kod plastičnih kirurga, zatim ih srede šminkeri, frizeri i stilisti, potom ih fotografiraju vrhunski fotografi. Od cijelodnevnog snimanja, odabire se par najuspješnijih fotografija koje se predaju photoshop majstorima. Cijeli svijet glamoura koji se javnosti daje na uvid, poseže za istim trikom. To je iscenirana, nepotpuna priča s tek par probranih detalja. 90% se namjerno taji, ako ne i 99%. Osmjesi koje vidite, većinom nisu potaknuti veseljem već kokainom, jela po restoranima mahom reklamirana od anoreksičarki i bulimičarki, podočnjaci skriveni kremom za hemeroide, celulit zategnut lakom za kosu, nedovršene haljine pohvatane kopčama, podesti za izduljivanje linije… Čista apstrakcija. Da nije učinkovita podvala, nazvala bi je apsurdom, ovako uspješnim PR-om.
Sve to guta gomila mladih cura željnih svega. I one bi se ogreble da dobiju komadić kolača. Ali nije riječ o grebanju nego o jeb*nju, niti o kolaču nego o poziranju s kolačem. Ako pokušam uvesti notu realizma, ukazuje se dosta aktera koji nisu vični romanima ni knjigama ikakva tipa, a ipak prevladava iscenirana radnja s previše junaka. U neposrednoj kulisi nailazimo na hrpu siromašnih cura koje radije troše vrijeme na potragu za bogatašem koji će pokleknuti pred njima nego za poslom. Novci ne vrijede ništa sami po sebi. Posjeduju tek imaginarnu vrijednost, ali ona nas izdvaja, uzrokuje zavist i uzdiže nas nad drugima. Smisao slobodnog vremena postaju shoppinzi, manikure, pedikure, frizeri, masaže i wellnesi radiizazivanja zavisti. Bez egzotičnih putovanja, kavijara i pjenjušca, život postaje nezamisliv. Tužan. Čemu težiti ako ne tome? Pozeraj postaje dokaz upješnosti. Ne živi se da bi se živjelo već da bi se reprezentiralo. Približile su se tako svojim idolima i više no što su same svijesne.
Muškarci se svode tak na kariku preko kojih se penješ prvo na njihov penis, a zatim i na društvenoj ljestvici. Nisi zadugo mlada i lijepa, pa ih što prije riješavaš. Pred tobom je fini čovjek u odjelu, a ti obična seljančica. Moraš nekako ostaviti dojam da ste na istoj razini. Stoga spretno naručuješ prestižno francusko Žbljublju vino, koje ti nebi palo na pamet naručiti da plaćaš vlastitim novcem, jer imaš za dec cole. Odmah mu daješ do znanja da te njegov automobil ne impresionira, a ti si, eto došla tramvajem i to si se, najvjerojatnije, švercala. Potrudiš se tokom prvog spoja ostaviti dojam da je sperma koja je tebe ujeb*la vrijednija od one njegova oca. Izjaviš kako životinje najviše voliš oderane oko vrata jer znaš kad treba spustiti gaćice, ali ne i nos. Večina te poj*be jedanput i ne javi se više. Nekolicina te poj*be par puta. Neki se zadrže malo dulje. Ne brojiš, čemu? Lica ne pamtiš, ponovo, čemu? Neki su ti ostavili parfeme, neki vodili na putovanja, neki ti dali novce. Možda s nekima nisi bila zadovoljna, ali si bila nezadovoljna u audijima i bmwima, vrhunskim hotelima i skupim haljinama. Prilično blisko slici koju si ganjala. Isprazno. Suludo.Ali ponovo, djelotvorno. Uspjela si.
Tješi se sirota sponzoruša „Sve to rade“. Poopčavanjem situacije ublažava sebičnost svoje. Al nije sponzoruša nikakva krhka ptičica nego mačka u krletci. Podvala. Često jako lijepa podvala.
Kako do kraja razumijeti logiku situacije ako se niste našli u takvoj? Za neke situacije nema potrebe zamijeniti kožu da bi znali da su pogrešne, al što je s ovim sivim zonama morala? Je li u redu da osuđujemo cure koje su, možda, od malena maštale o garderobi, a roditelji im je nisu mogli priuštiti? Cure koje nikada nisu bile van granica države u kojoj su rođene? Cure koje su iz sela pokraj sela, iz kuća u čijim dvorištima se ne prešetavaju ošišani maltezeri nego kokoši? Djevojke iz selendri koje nisu imale opcija za obrazovanjem ni poslom? Jel ih zbilja treba osuđivati što su krenule linijom najmanjeg otpora u stjecaju materijane sigurnosti?
Ovog puta bez završne riječi. Kako se moje riječi ponovo nebi izvrtale.
No comments