Uvijek sam mrzila grintanja, a moja nezainteresiranost za slušanje istih samo je pogoršavalo situaciju
„Muškarac bi ženu trebao natjerati u suze samo iz radosti, smijeha ili ako joj pimpač preduboko gurne u grlo“
Još jedan tipičan primjer svađe. Ovog puta s mojim trećim zaručnikom:
‘Ti se nikada nećeš smiriti. Mogu ja tebi naslagati još tri zaručnička na prst, al’ ti nemaš osjećaj odgovornosti prema nikom. U svemu sama odlučuješ, samo me dovedeš pred gotov čin.’
‘Nemoj nikada pokušati biti psiholog.’
‘Uopće ne pokušavaš da se uskladimo. Vidim ja kuda ovo vodi.’
‘Ni vidovnjak.’
‘…čim smo počeli, ja sam stavio karte na stol.’
‘Ni tarot majstor’
‘Enaaa!!! Umukni. Šuti. Samo šuti! Kad god nešto zamisliš, napraviš, niti me ne pitaš. Ko mene je*e jel’ tako? Ko mene, budalu običnu, išta pita?’ Dere se, a ja grickam usnicu.
‘Jel čuješ ti?’ I… …stiša mi glazbu na kompu.
‘Čujem. Nemam čepiće.’
‘Nemaš ništa za reći? Ma boli tebe briga.’ Uvijek je bio neodlučan.
‘Rekao si da šutim.’ Bože kako ne volim kad mi se stišava glazba.Izgledao je presmiješno kada bi se zajapurio od srdžbe. Nekako dražesno. Obrazi bi mu se napeli, a po licu razlio grimiz. Ne se smijati. Ne se smijati! Situacija je ozbiljna. Ozbiljna. Budi ozbiljna! Dubok uzdah.
‘Gle bejbe, nemam čarobni štapić, panaceju ni somu i štogod da …’
‘Stani. što je panateja i soma? Uvijek koristiš neke čudne riječi , a znaš da te ne razumijem.’ Gledam ga i trepćem. Protreptala sam tri godine ove veze. Da mi je njegov mozak pošteno bi se naspavala. I onda kažu da ljepota nije bitna.
‘C. Panaceja’ Bljedo me gledao očekujući nastavak. Zaustila sam, a u tom trenutku mi je zazvonio mobitel. Zakovitlao je očima, a ja povirila tko je. ‘Bubica!’ ciknem i zgrabim ga. ‘ Ejjj pa di si ti?’ S druge strane se čulo veselo brbljanje. Ljutko je prekrižio ruke na prsima i sjeo na naslon kauča. Svojim stavom mi je dao do znanja da čeka da prekinem. I da bi bilo poželjno da to učinim što prije. ‘ E slušaj bubica…’, Prekinula sam monolog s druge strane linije,’… Dragi me tu nešto je*e, pa ne mogu trenutno pričati…’ Ustao se pustivši da mu ruke mlohavo padnu uz tijelo dok mu se na licu moglo vidjeti neodobravanje. ‘…ma čisto da ne ispadnem ne korektna prema njegovim osjećajima saslušat ću ga u komadu pa te zovnem. Pusa i tebi. A e, ma što da ti kažem. Ah. Ajde papa.’ Bila sam još vesela dok sam poklapala, al brzo me lišio osmjeha.
‘Koje si ti smeće od čovjeka, toga nema nigdje.’ A zatim nastavi nešto blažim tonom i drugom taktikom: ‘I što kaže Suza?’
‘Nije Suza, Dija je.’ Jedva se suzdržavam da ne vratim glazbu na 16%. Stavio je na 7.
‘Pozovi je da dođe do nas.’
‘Jesam već, dolazi za dva dana’
‘Ma da. Pa mogla si mi i reći. Onda ćemo vani s njom.’
‘Već sam dogovorila s Flokijem.’
‘S Flokijem?’
‘Aha’
‘To je bilo pitanje. Zašto s Flokijem?’
‘Daj otvori prozor. Jer je dečko super. I zabavan je. ‘
‘Znam da je super i zabavan, ali pitam zašto s njim, kako on uopće u priči. Gdje sam ja?’
‘Ne tako, nego na kip. Možeš s nama, nitko ti ne brani. ‘
‘Uopće ne znam što da ti kažem. Ti si kaos od ženske. Jel vidiš da sve sama radiš. Što sam ja tu? Samo da me obavjestiš?’
‘Podigni malo rolete.’
‘Ma je*a te sada taj prozor da te je*a! Govorim ti samo da…’
I eto nas opet na početku. Da nastavim dalje, nema puno smisla. Večer se može skratiti u : jarijari-ja kako da ne. Iako djelujem kao da me muče odjeci starih dana, priznam da se volim sjetiti svih trenutaka, bez iznimke. Usrećuju me, jer se sjetim da su iza mene. Više se ne testiram dali posjedujem bakterijsku izdržljivost pod surovim uvjetima. Oligomeri su iza mene, kao i mjesta istočno od raja, južno od pakla. Ako mogu birati između upornog čangrizanja i logora; Belsen, here i come! I da, još uvijek se držim toga da bi muškarac smio ženu natjerati u suze samo iz radosti, smijeha ili ako joj pimpač gurne preduboko u grlo. Corect me, if i’m wrong.
Foto: Tomislav Imprić
No comments