Hladan kao led, sladak kao med, sladoled, sladoled…, ovako su nekad kupce mamili ulični prodavači sladoleda vozeći ili gurajući hladnjake sa slasticom kojoj ne može odoljeti baš nitko
Mliječni ili voćni, s preljevom ili komadićima voća, sladoled je kao namirnica bio poznat još starim Rimljanima koji su se sladili za njih dopremljenim planinskim ledom koji su prelijevali voćnim sirupima i svježim komadima sezonskog voća.Bilo je to nešto sličnije onome što danas poznajemo kao sorbeto, a sladoledu je više nalikovao snijeg pomiješan s medom i voćem koji se pripremao za samog “vatrenog” cara Nerona, koji je bio među najvećim ljubiteljima ove slastice u povijesti. I drevni Kinezi poznavali su uživanje u hladnoj i slatkoj hrani od mlijeka i meda, u što se uvjerio Marko Polo zabilježivši u putopisu “Milijun” da je kušao ledenu slasticu na dvoru Kublaj-kana.Talijani su danas među najpoznatijim i najkreativnijim proizvođačima sladoleda, no znanje o hlađenju fine mliječne kreme prenijeli su im, manje je poznato, Arapi i to za njihove vladavine na Siciliji.
Sladoled je kroz povijest mijenjao sastojke i oblike pa je od pjenaste zamrznute slastice kojoj se u 17. stoljeću klanjao engleski kralj Charles II. prerastao u industrijski proizvedenu ledenu kremu u stroju Amerikanke Nancy Johnson 1846. godine. Da bez Talijana kada je u pitanju sladoled nema ničeg, potvrdio je ItaloMarchiony na svjetskom sajmu u St. Louisu 1924. godine kada je predstavio hrskavi vafl oblikovan u stožac – prvi kornet, a samo godinu poslije pojavio se i sladoled na štapiću. I to preliven čokoladom. Vrata popularnosti javnog uživanja u sladoledu bila su širom otvorena za sve uzraste te svaki džep jer je sladoled bio i ostao slastica dostupna svima.
No da i on može imati svoja ekstravagantna izdanja, pobrinula se visoka gastronomija i bliski mu rođak semifredo, za koji kažu da je “ni sladoled ni kolač”. Semifredo, čiji naziv dolazi iz talijanskog prijevoda riječi semifreddo što znači “napola zamrznut”, zapravo je desert manje kremast od sladoleda jer se priprema od pjenice i mrvljena biskvita. Bolje od sladoleda podnosi druženje s nesvakidašnjim pratiteljima poput maslinova ulja, sirupa od lavande, preprženih listića ružmarina, tartufa, meda…
To, dakako, ne isključuje mogućnost da sladoled pripremimo od gotovo svake namirnice, od općepoznatih okusa čokolade svih intenziteta, do onog s aromom vanilije, prženim lješnjacima, orasima, pinjolima, kokosom pa do svake vrste voća te, odnedavno, i povrća poput mrkve i krastavaca. Samo je mašta granica u njihovoj pripremi i kombinaciji aroma. Procedura je u načelu uvijek ista, a osnovni su sastojci, prema receptu Dr. Oetkera, sljedeći: šećer, jaja, mlijeko ili vrhnje. Dodatni sastojci, oni koji daju okus, su npr. vanilija, čokolada, limun, jagoda. Sastojci se prvo umiješaju na pari, a potom učvršćuju zamrzavanjem.
Pripazite gdje i kako Važno je pridržavati se točnih količina jer sladoled postaje zrnast dodate li mu premalo šećera, a neće se stisnuti stavite li ga previše.
„Priprema i čuvanje sladoleda vrlo su važni cijele godine, posebno ljeti“ upozorava prim. dr. Marino Kvarantan, specijalist internist, baš kao i mjesto na kojem ga kupujete. „Držite se one da je ponekad hranu bolje baciti nego pojesti ako niste sigurni u njezinu zdravstvenu ispravnost. Osim toga, naglo jedenje hladne hrane može izazvati ozbiljne probleme poput gastritisa.“
Tekst preuzet s vecernji.hr
No comments