Umjesto SF akcije, Planet majmuna: Revolucija je dramska priča koja nas uvodi u nastavak franšize. Međutim, trebamo li radi toga biti razočarani?
Utisak nakon gledanja filma je prilično određen očekivanjima kojima uđemo u kino. To smo najbolje vidjeli na primjeru Godzille, koji uopće nije loš akcijski spektakl, ali kako su nam očekivanja bila puno veća, tako je i razočarenje na izlasku iz kina bilo jednako veliko. Od drugog nastavka rebootiranog serijala Planet majmuna nismo imali ogromna očekivanja, iako je prvi dio Planet majmuna: Postanak bio odličan film, ali smo očekivali SF akciju. Umjesto toga smo dobili nešto sasvim drugo. Ali, nakon prvog iznenađenja, ipak se ne može reći da smo razočarani.
Deset godina nakon događanja iz Planet majmuna: Postanak, svijet izgleda drukčije nego danas. Čovječanstvo je desetkovano, točnije rečeno 95% stanovništva je ubila majmunska gripa, a preživjeli su samo oni koji su bili genetski imuni. Rijetki preživjeli u San Franciscu su okupljeni na jednom malom dijelu grada pod vodstvom Dreyfusa (Gary Oldman). Zalihe goriva su pri kraju, a jedina nada za nastavak koliko toliko zadovoljavajućeg života je obnavljanje dijela brane zaduženog za proizvodnju struje. Zadatak izviđanja i obnove dobija skupina predvođena Malcolmom (Jason Clarke), njegovom djevojkom Ellie (Keri Russell), sinom Alexanderom (Kodi Smith-McPhee) i nervoznim „ljubiteljem“ majmuna Carverom (Kirk Acevedo).
Najveći problem je što se postrojenje nalazi u šumama izvan San Francisca, a šume su sada teritorij majmuna koji su još više evoluirali u posljednjih 10 godina. Predvođeni Caesarom (Andy Serkis) majmuni koriste primitivni govor i jezik znakova kako bi se sporazumjevali, a unutar svojih naselja imaju jasno organizirane hijerarhije, pa čak i škole. Majmuni sada konačno imaju svoj dom i svoj svijet, a u njihov svijet odjednom ponovo uđu ljudi!
Baš kao što je i Matrix Reloaded imao nezahvalnu ulogu poveznice između prethodnika i trećeg dijela Matrix Revolutions, tako i Planet majmuna: Revolucija ima ulogu razvijanja priče između prvijenca (u kojem je objašnjeno kako su majmuni postali tako napredni) i filma/ova koji će usljediti i u kojima će se očigledno događati veliki rat između ljudske rase i majmuna. Revolucija nam stoga, umjesto očekivane akcije, donosi dramsku priču u kojoj imamo prilike vidjeti kako je suživot ljudi i majmuna bio neizbježan, i kako su počele padati domino kocke koje će na kraju dovesti do rasula.
Majmuni su potpuno dominanti u ovom filmu, a o tome koliko su majmuni vizualno savršeno napravljeni, kombinacijom stvarnih glumaca i maski te specijalnih efekata, ne treba niti govoriti jer je sve vidljivo iz trailera. Ali iznenađujuće je da su i dva glavna lika koja dominiraju filmom ne Caesar, kao glavni majmun, i čovjek, već Caesar i drugi majmun! Andy Serkis je još jednom odradio vrhunski posao interpretacije vođe majmunske revolucije, a redatelj Matt Reeves i scenaristička ekipa sastavljena od Marka Bombacka, Ricka Jaffe i Amande Silver, su odlično napravili karakterni razvoj Caesara koji se ponovo susreće sa ljudima i koji mora pronaći balans između želje da pomogne ljudima ali i da istovremeno zaštiti interese svog „plemena“.
Ali, koliko god briljantan bio Caesar, toliko je jednako briljantan i Koba (Toby Kebbell), njegova desna ruka i povratnik iz prvog dijela. Koba, koji nikako ne može vjerovati ljudima (nije ni čudo nakon svega što su mu ljudi uradili) postaje negativac, majmun koji želi preuzeti vlast nakon što uvidi da Caesar želi mir s ljudima, i koji uskoro povede majmune u osvetnički pohod. Koba na kraju ispada centralna figura filma, te jedan od najopakijih filmskih negativaca koje smo vidjeli u skoro vrijeme.
Ljudsku stranu predvodi Malcolm, koji u Caesaru prepoznaje volju za mirom, ali koji istovremeno to mora dokazati i drugim ljudima. Upravo je kemija između Malcolma i Caesara najjača u cijelom filmu, i iako se cijelo vrijeme postoji želja i s jedne i druge strane da se nađe riješenje, od početka je jasno da do toga neće doći i da će jedan nesretni događaj voditi do drugoga, drugi do trećeg i tako dalje, sve dok rat postane neizbježan.
Upravo u tom nakupljanju (nesretnih) događaja koji će dovesti do rata prolazi cijeli film, pa se može reći i da je radnja prilično usporena. Akcijskih scena je jako malo, i smještene su pri kraju filma, međutim ne može se reći da vrijeme uz film sporo prolazi. Pogotovo što je radnja filma čak i poučna. Iako ćete neke postupke majmuna okarakterizirati kao „neprijateljske“ brzo ćete shvatiti da takve iste stvari mi samo radimo prema životinjama. I baš je to možda i najjača strana filma, to što će vas natjerati na razmišljanje (nešto što nikada nebismo očekivali od SF spektakla). Ili, kako je Ceasar rekao „Mislio sam da smo mi majmuni bolji od ljudi, ali sad vidim da smo isti!“. Ta njegova rečenica (samo u obrnutom kontekstu) će vam poput jeke odzvanjati u glavi još dugo nakon izlaska iz kina…
Za kraj, da se vratimo na početak ovog teksta. Ukoliko u kino pođete bez da vas netko upozori na ono što vas čeka, doza razočarenja će sigurno biti prisutna jer je logično da se očekuje SF akcija, a umjesto toga ćemo dobiti svojevrsnu dramu. Ipak, nakon prospavane noći, zadovolsjtvo filmom je veće. Puno veće.
No comments