Činjenica je da hrvatski književni jezik i govor postaju izobličeni i neprepoznatljivi, pa pročitajte što o svemu tome ima reći legendarni Robert Pauletić
Postoji li više hrvatski književni jezik?
Ne postoji. Nekad su to u Zagrebu poštovali i čuvali, kad je Hrvatska bila u Jugoslaviji. Sad kad se vlada iz Zagreba, purgeri su u tome gori nego šta su nekad bili Srbi. Naime, Srbi su tadašnjoj Televiziji Zagreb dopuštali sinkronizaciju crtanih filmova na hrvatski, a sad su mali Dalmatinci, Istrani i Slavonci prisiljeni gledat crtane filmove sinkronizirane na zagrebački kaj-sleng, kako u nacionalnoj kino distribuciji tako i na nacionalnin tv postajama. Kad san svojedobno pokrenija akciju protiv toga, iz Zagreba i Varaždina su me vriđali i razapinjali, ali nisu ponudili nekakve argumente protiv mojih tvrdnji i dokaza kojih smo prikupili u grupi protiv kaj-slenga u crtanin filmovima. Nadležne institucije zatvaraju oči, jer su manje-više sve u Zagrebu. Očito iz Zagreba na silu stvaraju novi hrvatski jezik, jezik koji nije isti ka šta je bija.
Mislite li da je nedopustivo da nacionalni mediji forsiraju lokalne riječi i naglaske?
Da, nedopustivo je. Nekad je u tome bija najgori RTL ali sada i sve ostale nacionalne televizije rade istu stvar, pa i HTV, šta je posebna sramota.Ove ostale televizijske kuće su privatne, ali javna općehrvatska televizija ne bi smila forsirat samo jedan dijalekt, a to HTV radi. U prijevodima tv serija na HTV-u se svaki sleng prevodi upravo kaj-slengom, pa je pomalo ismišno kad crnci iz Chicaga razgovaraju s titlon: ‘Kužiš, ono fakat, baš sam zabrijal!’
Nedavno smo u crtanom filmu Kako izdresirati zmaja čuli riječ – sorček (sorry). Pošto se takvi izrazi poput sorček, mobač, fotić, roćkas i slično ne govore nigdje nego u Zagrebu, je li to na neki način silovanje ostatka Hrvatske?
Da, to je definitivno jezično silovanje i nametanje samo svoga dijalekta ostatku Hrvatske. Žalosno je da naša dica te riči, koje nisu iz njihova dijalekta, posli i sami koriste. Tako se jedan dijalekt nameće drugima, a to nije u redu. Purgeri koriste ka protuargument da je to obogaćivanje jezika. Ja bi molija da moju dicu vise ne obogaćuju svojim sorčekima i roćkasima! U takvoj praksi prednjači studio za sinkronizaciju zagrebačkog Cineplexxa i ja san zato pozva Dalmatince na bojkot kina Cineplexx.
Zbog čega u crtanim filmovima, ali i serijama, zatupljujući likovi moraju govoriti narječjem ljudi iz Dalmatinske zagore ili Zagorja, galebovi su redovno Splićani, dok oni kao cool likovi govore tim zagrebačkim govorom?
Toga je bilo prije, posli su počeli pazit na to. Mislin da to nije glavni problem, puno je gore to šta se ostatak Hrvatske siluje kaj-slengon, naročito u crtanin filmovima, a sve više i u prijevodima serija i generalno u govoru na svim nacionalnin televizijama.
Je li malo smiješno da muškarac npr. u 30-tim uopće govori riječi poput mobač i fotić?
Ne bi ulazija u to, neka svako govori kako mu odgovara, dok taj ne tlači mene i moju obitelj i priko nacionalnih medija mi nameće vlastiti dijalekt.
Problem nisu samo riječi, već i naglasci i deklinacija? Nedavno smo pročitali jedan komentar na naše komentatore iz Brazila u kojem je utvrđeno da je Marko Šapit najbolji, ali da mu je problem naglasak!? Marko Šapit je u biti jedini koji ima ispravan naglasak…
Taj zagrebački naglasak u nacionalnin medijima se totalno proširija, rijetko ko više i govori s pravilnin naglaskon, pa čak i na HRT-u. Sad me ne zanima šta tamo rade svi lektori i fonetičari kojih ima koliko oćeš. Ja ću van odgovorit: ne rade ništa! Vidili su di sve to ide pa su odlučili mučat. Prid našin očima glavni nacionalni medij stvara novi, zagrebački jezik, koji oni zovu hrvatskin jezikon.
Ljudi više i ne shvaćaju da pogrešno govore, već smatraju da govore ispravno pošto se tako govori na televiziji, tako govore političari, zvijezde…
Tako je. A kad odrasli ljudi potpadaju pod utjecaj načina na koji se govori u medijima, zamislite kako onda to tek utječe na dicu! Profesor Ivo Žanić, koji je napisa i knjigu o sinkronizaciji crtanih filmova, knjigu koja je pomeni bezvrijedna škovaca, tvrdi da to nije istina, da na dicu ne utiče govor koji čuju u crtanin filmovima. Da nisan pristojan ka šta jesan, toga profesora bi nazva prodanin neznalicon.
Vi ste prvi podigli glas, ali su vas dočekali „na nož“, prozivajući vaša ukazivanja „tipičnim dalmatinskim kmečanjem“. U emisiji Studija 45, voditeljica Mandić, koja bi trebala biti objektivna, je bila prilično drska i čak otvoreno protiv onoga što se pokušavali objasniti…
Je, Antonija Mandić nije bila naklonjena mojin tezama, ali nan je RTL jedina od svih zagrebačkih televizija dala prostora da uopće iznesem svoje teze. Ostali su se odlučili na ignoriranje ili vriđanje, tipično za takve situacije.
Lokalna narječja bi ipak trebalo čuvati?
Naravno, i lokalna narječja i dijalekte! Naš je dijalekt, nažalost ,kajkavskome ravnopravan samo na papiru. Čuvanje jezične ravnopravnosti je jedino pravedno, i jedini način da se izbjegnu gorčina i osjećaj zakinutosti. Nažalost, u Hrvatskoj forsiranje Zagreba nije problem samo u jezičnon smislu. Ista stvar događa se i u privredi, sportu itd. Mislin daće takav pristup prije ili kasnije dovest do pobune ‘provincije’ a to se Zagrebu onda neće svidit.
Ima li nade da se situacija popravi i što napraviti, ili smo ipak u terminalnoj fazi?
Mislin da je nada mala. Mediji su u Zagrebu, moć je u Zagrebu, novac je u Zagrebu. Simkronizator iz Zagreba ka odgovor na našu inicijativu svojedobno je cinično predložija da mi u Dalmaciji sami napravimo studio zasinkronizaciju pa da radimo prijevod kako oćemo. U normalnoj zemlji Dalmatinci bi tako i napravili. Međutim, triba priznat, mi u Dalmaciji smo inertni i neorganizirani. Ni svoju stranku nemamo. Puštamo da nan iz Zagreba rade šta oće, i u privredi i sportu pa tako i s jezikon. Dok se mi sami ponašamo ka ovce, dotad će nas i šišat.
Foto: via robertpauletic.com
No comments