Njihove pjesme su pronašle put do srca baš svakog navijača, pa je vrijeme da otkrijemo malo više o njima
„Pravi navijači su oni koji žive takav način života, to su oni ljudi koji žive svoju svakodnevicu, a uvijek im je u mislima njihov klub ili reprezentacija“
Tko su Zaprešić Boys, i kako je došlo do ulaska u glazbene vode?
Zaprešić Boysi su prije svega navijači sa stažem od preko 20 godina na tribinama širom Europe i Hrvatske. I danas smo aktivni navijači Dinama i zagovarači struje koja se bori da se Dinamo vrati ljudima, svojim navijačima i prestane biti talac jedne obitelji i njenih interesa. Naravno i svi smo navijači Hrvatske reprezentacije. Ulazak u glezbene vode je bio sasvim slučajan. Naime, vraćajući se s jednog od brojnih gostovanja završili smo u studiju grupe Connect, točnije kod njihovog producenta Bojana Šalamona koji je i danas jedan od članova ZB-a. Tada, 2005. godine, u suradnji s grupom Connect nastaje Boja mojih vena, pjesma posvećena našem voljenom klubu.
O vama se malo toga zna. Istraživajući za ovaj intervju našli smo jako malo podataka. Iz toga možemo zaključiti da vaši ciljevi nisu slava i bogatsvo, zar ne?
Ne, nemamo tih afiniteta da bi se uključili u hrvatski klub celebrityja. Dapače, od te riječi nam se iskreno diže kosa na glavi.
Koja je, po vama, vaša tajna uspjeha? Vaše su pjesme ipak posebne, i čini nam se da baš sve što izbacite postaje hit…
Tajna uspjeha je ta što su naši stihovi zaista i proživljeni tj. naše su emocije iskrene i proživljene, što nas odvaja i razlikuje od ostalih pokušaja navijačkih pjesama, odnosno njihovih autora.
Koja je vama omiljena vaša pjesma i zbog čega?
Najdraža pjesma nam je Duša moga grada, koja je bila poklonjena Zagrebu za rođendan, ali je ujedno i značila prekretnicu grupe Zaprešić Boys, te se nakon nje kreće u samostalne vode i odustaje se od suradnji s hrvatskom hip-hop scenom. Najpoznatije od njih su sa grupom Connect Samo je jedno, s Neredom Srce vatreno i Arena paklena, sa Shortyem Molitva i zakletva…
Danas baš svatko snima navijačke pjesme, pa čak i Severina. Kakav je vaš komentar na sve te pokušaje privlačenja pažnje i zarade na kultu nogometne reprezentacije?
Dobro ste rekli pokušaji… Mada, nebi se tu htjeli razvezat uzduž i poprijeko, nego samo reći neka ljudi sami čuju i odaberu pjesme s kojima se mogu identificirati i za koje misle da su najbolje.
Navijači ste sa dugačkim iskustvom, koji vam je trenutak vezan za reprezentaciju ostao u najdražem sjećanju?
Nama osobno prvi gol Hrvatske na EP u Engleskoj 1996 – Gorana Vlaovića za 1-0 protiv Turske. Takav napad adrenalina i emocija koji se neda opisati.
Kako komentirate i poplavu instant navijača, koji su „navijači“ samo kad su važna natjecanja, a inače ih nema nigdje, pogotovo što većina njih niti ne zna sastav reprezentacije?
Da, instant navijači su tu. Oni su nezaobilazni faktor svake navijačke grupe – bilo klubova ili reprezentacija. Ali je činjenica da bez njih nebi bilo masovnosti na tribinama.
Tko su opće može nazvati pravim navijačem?
Pravi navijači su oni koji žive takav način života, to su oni ljudi koji žive svoju svakodnevicu, a uvijek im je u mislima njihov klub ili reprezentacija. Kada vam se ta pjesma s tribina, ta ljubav prema voljenom klubu (reprezentaciji) uvuče pod kožu i nikad je se ne možete rješiti. Mada si u pojedinim trenucima u životu kažete ‘e sad je dosta neću više’, to uvijek iznova ispliva…
U pjesmi Samo je jedno pjevate da cijeli svijet zna naše navijače. Mislite li da je stvarno tako, i zbog čega su naši navijači prepoznatljivi?
Pa moglo bi se reć da smo već vizualno prepoznatljivi po tim kockicama.
Na navijače se često gleda i kao na fašističke huligane. Kako riješiti problem onih koji na utakmice dolaze da bi radili nerede a ne navijali?
Tu nebi radili veliku dramu jer huligani postoje svugdje. Često se naglašava kod nas da mi imamo problema s huliganima a da pritom ljudi uopće nisu upoznati koliko je taj problem ozbiljniji u nekim drugim državama. Npr. jeste li znali da je nedavno u obračunu navijača u Švedskoj poginuo jedan navijač? To se srećom kod nas nije dogodilo a nadamo se da i neće jer nitko normalan ne odobrava nasilje pogotovo ono čiji je rezultat nečija smrt. Imamo mi puno većih problema u nogometu i sportu općenito od huligana. Kad se i dogodi kakav sukob često se to koristi da se pobjegne od tih problema tj. da se ti problemi guraju pod tepih.
Foto: Mario Mlakar
No comments