Pijana noć 2014.

0

Aluzija na Pijana noć 1918. Miroslav krleža, Davni dani II, 1977., iliti – kako sam dočekala Novu godinu

 

„Dečku koji petlja po muzičkoj listi pokazujem kako mi se gumbići na bluzi sami od sebe otvaraju. U trenutku nepažnje, uzimam mu laptop i puštam strano“

 

Kako ne mogu skoro svaki svoj tekst započeti sa Bože sačuvaj, evo smišljam kako drugačije. I ništa dugo mi ne pada na pamet. Boože sačuvaj.  Priča započinje ovako. Moja prijateljica Dijana me došla posjetiti i na žalost, jako se razboljela. I tako ode ona kod dečka na njegu, a ja ostanem sama u stanu. Bez ikakvih opcija za proslavu dočeka, budući da sam čvrsto odlučila da ove godine neću, neću i neću raditi na dočeku Nove.  Ali dođe, eto, deset na večer i sve mi nešto crvi u guzici ne daju mira. Kontam, jeba*e Balzak, bit će mi bed sjetiti se kako sam dočekala Novu godinu. Dohvatim se moba i šaljem poruku prijatelju koji ima kafić praktički u susjedstvu. ‘Jel ti se gleda moja njuška večeras?’ Baš tako. I on odmah odgovara: ‘Samo ti dođi, još ću ti i dečka naći.’ Navlačim tajice i kopam da nađem neku majicu. Nailazim na neki čipkasti komadić tkanine. Oblačim ga i sviđa mi se kako izgleda. Skidam ga jer ipak ne dočekujem ljubavnika u stanu, nego idem među ljude. Pol sata čekam na liniji da se javi taksist, a u međuvremenu se javljam Mariju: ‘Aj eto me, ali neću dečka.’ Točim čašu pive i tipkam malo. Deja vu. Da, i sada, u 9:49 na Novu godinu. U međuvremenu me zove taksist da me čeka. Bože bože, a nisam ga ni naručila. I eto me u kafiću koji je poluprazan,a Maria nema. Neka nova konobarica mi donosi veliko pivo dok sjedim sama za stolom i čekam. Već sam na pol pijana i sprženog mozga jer mi se čini da me nazvao, svatko tko me pozna. Starci su mi negdje doma uz šampanjac, u toploj atmosferi po običaju, ostatak obitelji valjda pred nekim kaminom u nekom djelu Europe, a moji najdraži sa ženama i djecom doma. Ja tu sjedim sama i već razmišljam da bi se trebala počet družim s vlastitom generacijom,kad eto Maria. Uspuhanog, unezvijerenog Maria. ‘Ej ej, diši, što je?’ Nikad ga nisam vidjela takvog. Grli me i vidim da me  dio ženske populacije odmjerava. Puštam ga kao da je vrući krumpir. Do mene sjeda njegov prijatelj. O životnoj i poslovnoj prići neću ni pisati, al da pripomenem da je velik, ćelav, s bradom i smeđim očima. Okrećem se Mariu i dižem obrvu. ‘Neću dečka! Rekla sam ti već da me jedan osvojio.’ ‘Ma to se ne računa.’ Daljnje riječi neću ni spomenuti, al da sam pol sata stajala ko’ tužna vrba, i da je čovjek u pravu. Je. U meni nemirno iščekivanje. Blejim krajičkom oka cijelo vrijeme u mobitel i što je najstrašnije, javljaju se svi. E  izljeva ljubavi, nedostajanja, pusa, sa svih strana, al od posebne osobice ni slova. Rekoh: ‘Daj mi još jedno pivo!’ Dolazi poznata konobarica i čupa račune sa stola. Pritom govori novoj da se meni ne nose računi. Kako mi lagano popušta otpor spram ćelavca s lijeve strane, uviđam da je stvarno zabavan čovjek. Bliži se ponoć i bacaju se petarde na radost muškaraca jer ja poskoćim na svaku. Zašto radost? Jer nemam grudnjak. U ponoć se ne ljubim s nikim jer Mario mora kucati neke šifre za fiskalnu blagajnu. Dolazi par nepoznatih likova da mi čestita, ali govori se, čulo se da sam zauzeta. U ponoć i nešto se grlim s Mariom. Bilo bi bolje da nismo jer evo, sad su se sponzorušice toliko drznule da sjedaju za naš stol. Mene još intenzivnije odmjeravaju, a Marija vuku za lakat. Počeli su puštati cajke i Bože znam da moram uzet stvar u svoje ruke. Dečku koji petlja po muzičkoj listi pokazujem kako mi se gumbići na bluzi sami od sebe otvaraju. U trenutku nepažnje, uzimam mu laptop i puštam strano. Svi negoduju. Brzo moram nešto napraviti. Ok, hvatam policajca i plešam s njim. Još se nešto blago bune. Izazovno i izazovnije. Više se nitko ne buni. Ah spašena sam. Gledam Maria. Boli ga glava. Policajac ispada neka njuška u policiji. Dolazi patrola. Joj cičim kako volim policijske kapice, svi se fotkamo, brbljamo, kreveljimo i plešemo. Čude se kako sam pristupačna. Govorim: ‘Normalna sam, neizlječivo normalna!’ Mario maše glavom. Žicaju Playboy, Mario opet maše glavom. Potpisan je i ljubomorno ga čuva u regalu. U nekom trenutku se osvrćem po prostoriji a kafić je pun, pun. Ali pun je policajaca. Neka plavušica plazi po Mariju, a on me grubo pita: ‘Dobro kad ćeš ti više ići ća?’ Ispričavam mu se i idem zvati taksi. Gleda me objesno već, a meni ništa nije jasno. ‘Dolazi vamo! Šapće mi u uho da će me on baciti doma samo da nestane više od tamo i riješi se sponozorušica. Gledam zgodničku na njegovom ramenu i nekako mi je baš milo cure. Uskačem u njegov bezvezni autić i u jednom trenutku vrisnem: ‘Ali ti si pio, što ako te zaustave, nema Boga da ne napušeš!’ Mrtvo hladno odgovara: ‘Ena, svi panduri iz okolice su u mojoj birtiji.’ Da, ima pravo. Kažu kako dočekaš Novu će ti biti cijelu godinu? Zanima me, post hoc što mi je za očekivati…  

 

enablog17

About author

Ena Friedrich

Kolumnistica Kulta i portala Objektivno, spisateljica koja izdaje svoju prvu knjigu, dvostruka Playboyeva zečica i vlasnica jednog od najposjećenijih Facebook profila

No comments