Enina intimna sjećanja na prošle ljubavi
„Jednom sam gledala u zvjezdano nebo, sama na hladnoći lica prelivenog suzama. Stiskala sam tvoj ogrtač oko sebe i tresla se u tišini jecajući“
Ima li nemilosrdnije stvari na svijetu nego odrediti ljubavi rok trajanja? Kad nakon svega ostane samo praznina i usiljeni smješak. Uhvaćena u limbu, ni na kraju ni na početku, spremna sam na novo ispisivanje kao palimpsest. Prve proljetne žabe već skaču i iskušavaju svoju priliku. Možda bi se na situaciju trebala glasno zahihotati, moguće da nebi ni to. Znam da je jedan period života gotov. Pakiram trenutke, živce i par sjećanja u kutiju. Svaki novi put, kutije su sve manje i sve praznije. Prepuštam se preludiju dok mržnja nije potpuno preuzela i prerasla dragost i ljubav ako je ona ikada postojala. Bez cvijeća. Bez pozdrava.
Nisam asketske prirode, bliže sam hedonistima, iako se nisam kadra prepustiti i jednostavno uživati. Dokolica nije za mene, nisam sigurna da je u potpunosti razumijem. U svom doživljaju ću je lako pobrkati s dosadom i monotonijom. Čim nanjušim da se približava, kupim stvari, ćao bog dragi, nismo jedno za drugo, bum tres odjebi. Kako se već posreći u datom trenutku. Put pod noge, punih kovčega, cijelog srca, ali napuklog ega idem dalje. Gdje dalje? Ovisi. Bez predumišljaja, bez obaziranja. Doduše očiju punih suza, s blokom na grudima i novim privjeskom na lancima kao smrt se vučem, ali vučem se dalje. Stare more, prožvakane priče i polovne ljubavi me više ne zadovoljavaju. Došao je trenutak. Nema smisla da se pokušam opirati. Boriti se s duhovima, vjetrenjačama u ovom slučaju, a sjećanjima u nekom drugom… Shvaćam, sve je posloženo i ima davnog smisla, ali nema koristi. Povrijeđena od nekog drugog, negdje drugdje. Sve se vratilo u moje biće sada. Talasa se i tjera me dalje. ‘Ne ispalati se ispravljati krive Drine.’ Stara mudrost starog ljubavnika. Što je sada, nije sada već odavna. Poput zvijezda.
Jednom smo bili mladi. Bili smo preplašeni i zbunjeni, ali voljeni. Prepletenih ruku i pomiješanih mirisa mislili smo da posjedujemo cijeli svijet. Nježne strasti su ispunjavale neuhranjeno srce, topli dodiri probudili zamrlo tijelo. Gledao si me tada kao sjaj u tami, nisi skidao pogleda ni ruku s mene. Bila sam ti nešto nepoznato, nešto vrijedno. Igrali smo se, ulagali puno, ni pomislili nismo da igramo opasno. Izgubili smo jako mnogo. Izgubili sebe. A gdje si sada ti, možda bi bilo bolje da ne znam. Možda bi bilo bolje da mi sinoć nisi disao na prsima. Tvoj dah je još uvijek topao, ruke me ne traže halapljivo i živo kao prije, mada su nam tijela isprepletena. Suučesnici smo u ubojstvu ove ljubavi. Dajem ti više nego tada. Iskrenost, ah ta iskrenost. Bez mistike, bez ukrasa, stojim ogoljena i gola pred tobom. Dodiruješ me mehanički, imaš me i misliš da me još posjeduješ. Teško dragi, miljama sam udaljena iako u istoj prostoriji sjedim i smješim ti se. Gledam u tvoje duboke smeđe oči, sada tek umorne. Bilo je iskrica, sada zjapi jaz. Znam, i ne bojim se. Prazni smo. Nas dvoje smo potpuno prazni. Odmičeš mi kosu s lica i dodiruješ mi bradu. Moja duša ne treperi, moje tijelo ne drhti pod tvojim dodirom, moje oči ne sjaje, osmjeh je tu na mom licu… Ali dragi, trebao bi znati bolje od ovog. Zar mi nisi upravo ti rekao kako se najglasnije smiju oni najtužniji? Prošlo je mnogo godina. Čini se i više nego što zbila jest. Bili smo u drugim situacija, potpuno drugačiji, a opet toliko isti ljudi. Tako smo se sjebali dragi. Imali smo nešto , možda ne iskreno, ali nešto nevino smo zasigurno imali. Izgubili smo sposobnost da dajemo, ali izgubili smo i sposobnost da osjećamo išta. Ne osjećam ništa. Čak ni prema tebi. Dodirujem ti kosu. Tako se simpatično kovrča pokraj uha, nabacim smješak koji izlazi iz sjećanja, nije stvaran. Utiskujem ti lagano poljubac u vrat, osjećam kako ti se koža ježi od užitka… Prelazim ti rukom po prsima, reagiraš, ali reagiraš samo tjelesno. Ispod svega si hladan i mrtav.
Jednom sam gledala u zvjezdano nebo, sama na hladnoći lica prelivenog suzama. Stiskala sam tvoj ogrtač oko sebe i tresla se u tišini jecajući. Vjetar je zaudarao na propale snove. Crkva je pozivala na sprovod. Pokop jedne ljubavi. Nije te bilo pokraj mene. Bio si negdje daleko. S nekom drugom vjerovala sam. Da si bio i uz mene, bilo bi potpuno svejedno. Već tada smo se izgubili. I tako ja gledam u iste zvijezde, bez suza i bez tuge. Gledam ih često, ne tražim ni jednu, ne razmišljam o ničem. Možda se pokušavam vratiti u to vrijeme, možda želim vratiti emocije. Možda. Često te se pokušam sjetiti, tvog lika, boje glasa, tvog smješka. Zapravo se pokušavam sjetiti osjećaja u sebi kad bi čula tvoj glas, vidjela tvoj smješak. Mislim da sam bila radosna. Mislim da sam možda bila i sretna. Možda sam bila zaljubljena. Nezaboravni travanj i ponavljajuća boljka lošeg ukusa. Mnogi ljudi prolaze kroz moj život, ali nemaju mnogi mogućnost da ostave trag. Rekla bi da si ti bio ljubav naspam njih, ali nisi. Ti si bio samo komet koji se zabio neočekivano u moj život, proizveo krhotine, a kad si otišao zamračio mi Sunce. Ne nedostaješ, ne volim te, ne želim te, ne uzrokuješ mi nemir. Ipak si tada unio pomutnju u moj život i okarakterizirao me. Bio si fatalan, vjerojatno zbog godina. Kao što sam rekla, bili smo mladi i neupučeni. Uložili smo puno, a pri tom izgubili sebe.
Zanimljivo je kako se loših navika i pehova teško riješiti. Iste misli, isti osjećaji, ista potreba. Bježi. Mali, tihi, gnjevni glasić opet se javlja: kupi se i bježi . Ma gdje da idem? Umorna sam od bježanja bez cilja, bez smisla. Umorna sam od otkrivanja nepoznatog, od novih lica, novih imena, istih situacija. Ono za čim žudim, davno sam se pomirila, neću nikada pronaći. Nosim insignije svakog novog prekida. Znam da će svi diskretno nestati, kao što su se i pojavili. A moje misli, moj život, vodvilj koji vodim ne prestaje s izvedbama. Gdje si sinoć spavala? S kim si sinoć spavala? O čemu si sanjala? Mon reve familier (moj intiman san). Sanjala sam o dopuštenju da ja budem Ja.
Foto: Tomislav Imprić
No comments