Povijest je, u ukupno četiri smrtonosne svemirske nesreće, odnjela ukupno 18 života
„Neki stručnjaci ipak tvrde da je posada bila živa tijekom cijelog pada, pozivajući se na dokaze pomicanja nekih kontrola pilota, te da su poginuli pri udaru kapsule u more brzinom od 320 km/h, odnosno silinom od 200g!!!“
SOYUZ 1
24. travanj 1967.
Tijekom 60-tih pobjeda u svemirskoj utrci između SSSR-a i SAD-a je značila čak i više od pobjede u Hladnom ratu. Kako dvije godine nisu lansirali čovjeka u svemir, pritisak Politbiroa je bio sve veći i veći. Unatoč tome što su prethodna dva testa rezultirala eksplozijom letjelica bez posade, te unatoč tome što su prije prvog leta Soyuza 1 pronađene čak 203 greške, Sovjeti su odlučili da Soyuz s njegovim astronautom Vladimirom Komarovom mora biti lansiran bez odgađanja. Zamjenski pilot za taj let je bio legendarni Yuri Gagarin, koji je čak pokušao „izgurati“ Komarova sa leta jer je znao da Partija neće riskirati život nacionalnog heroja. Međutim, 23. travnja Komarov je lansiran s kozmodroma Baikonur čime je postao prvi sovjetski astronaut koji je u svemir poletio dva puta, a misija je trebala trajati više dana, jer je uključivala spajanje s naknadno lansiranim Soyuzom 2, razmjenu posada, te povratak na Zemlju.
Potpuno očekivano već po poljetanju sve je krenulo krivo. Solarni panel se nije otvorio pa su neki važni sistemi ostali bez napajanja, problemi s orjentacijskim detektorima su otežali upravljanje letjelicom, a još veće probleme je zadalo otkazivanje automatske stabilizacije. Kako je jaka oluja spriječila lansiranje Soyuza 2, koji je po novom planu trebao pomoći u otklanjanju kvarova, prije svega popravkom solarnog panela, misija Soyuza 1 je otkazana te je Komarovu naređeno da se vrati na Zemlju. Iako je ulazak u atmosferu prošao relativno bezbolno, katastrofa se dogodila pri pokušaju aktiviranja padobrana. Glavni padobran se nije otvorio, a rezervni se zaputio s glavnim te nije uspio dovoljno usporiti kapsulu koja je brzinom od gotovo 200 km/h udarila u zemlju kraj malog gradića Karabutak. Komarov je poginuo na mjestu, a posthumno je nagrađen Zlatnom zvijezdom. Osam godina nakon tragedije, pojavila se priča da postoji zapis posljednjeg razgovora Komarova s kontrolom u kojem proklinje inženjere, te se oprašta sa suprugom. Ovaj razgovor je navodno presrela i snimila američka NSA (National Security Agency), ali postojanje snimke nikada službeno nije potvrđeno.
SOYUZ 11
30. lipanj 1971.
Iako su izgubili svemirsku utrku, kada je riječ o sljetanju na Mjesec, Sovjeti su dobili neke druge bitke – uključujući prvu svemirsku stanicu. Salyut 1, lansiran 19. travnja 1971. godine je tako postao velika pobjeda sovjetskog svemirskog programa. Prva tročlana posada je poslana letom Soyuz 10, ali se nisu uspjeli spojiti na svemirsku stanicu pa su vraćeni natrag na Zemlju. Stoga je čast da budu prvi stanovnici Svemira pripala Georgiju Dobrovolskom, Vladislavu Volkovu i Viktoru Patsayevu koji su se Soyuzom 11 uspješno prikopčali i iskrcali na Salyut 1 7. lipnja 1971. godine. Nakon trotjednog boravka, za vrijeme kojeg su se čak i javljali uživo u sovjetski državni TV program, 30. lipnja tročlana posada je krenula natrag prema Zemlji.
Nakon naočigled normalnog ulaska u atmosferu, kapsula se po planu spustila na Zemlju bez problema, ali šok je usljedio nakon što su otvorena vrata kapsule – trojica astronauta su bila mrtva! Pokušaji oživljavanja nisu uspjevali, jer spasilačke službe tada nisu znale da se katastrofalan događaj dogodio na visini od 168 kilometara, te da su nesretni astronauti preminuli od dekompresije. Naime, pri odvajanju od raketnog motora, dva eksplozivna naboja, koja su trebala eksplodirati odvojeno, eksplodirala su zajedno pri čemu je iskočio i ventil koji je dovodio zrak. Gotovo u sekundi, astronauti su ostali bez zraka te su izgubili svijest i umrli.
Priređen im je veliki sprovod u Kremlinu gdje su pokopani uz Gagarina, proglašeni su herojima SSSR-a, a po njima su prozvani i krateri na Mjesecu. Dobrovolski, Volkov i Patsayev su do danas jedini astronauti koji su poginuli u svemiru.
CHALLENGER
28. siječanj. 1986.
Trebao je to biti svečani dan u kojem su uživali milijuni gledatelja širom SAD-a. Lansiranja Space Shuttlea su i inače prenosile TV postaje, ali ovo lansiranje je bilo posebno. Među sedmeročlanom posadom, po prvi put se nalazila i jedna žena civil – učiteljica Christa McAuliffe koja je u svemir poletjela u sklopu projekta Teacher in Space. Na kraju, samo 73 sekunde nakon lansiranja, svečani trenutak se pretvorio u veliku katastrofu kojoj su uživo svjedočili milijuni gledatelja.
Iako su još 1971. godine primjećeni problemi s načinom spajanja vanjskih raketnih motora sa Shuttleom, tek su 1985. godine u NASA-i shvatili da bi ti problemi mogli imati katastrofalne posljedice, ali unatoč tome lansiranja nisu zaustavljena. Niti godinu kasnije, dogodilo se upravo ono čega su se pribojavali. Već pri lansiranju stvorilo se oštećenje, odnosno mala rupa iz koje je počelo istjecati gorivo. Situacija se pogoršala jakim naletom vjetra 37 sekundi nakon poljetanja pri čemu je došlo do već vidljivog plamena na spojevima vanjskog raketnog motora i Shuttlea. Unatoč tome, očitavanja u kontroli i samom Challengeru nisu javljala ništa zabrinjavajuće pa nitko nije bio svjestan da je katastrofa neizbježna. U 72. sekundi leta spoj je popustio, raketni motor se odvojio i eksplodirao skrečući Challenger s putanje i bacajući ga silama od 20g (letjelica je predviđena za maksimalno 5g). Sekundu kasnije Challenger se počeo raspadati pred očima gledatelja. Kasnije istraživanja će pokazati da je barem jedan dio posade, koju su činili Francis R. Scobee, Michael J. Smith, Ellison S. Onizuka, Judith A. Resnik, Ronald E. McNair, Christa McAuliffe i Gregory B. Jarvis, preživio eksploziju jer je utvrđeno da su aktivirali maske s kisikom, ali su vjerojatno vrlo brzo izgubili svijest zbog jakih sila gravitacije. Neki stručnjaci ipak tvrde da je posada bila živa tijekom cijelog pada, pozivajući se na dokaze pomicanja nekih kontrola pilota, te da su poginuli pri udaru kapsule u more brzinom od 320 km/h, odnosno silinom od 200g!!!
Nesretni astronauti su posthumno odlikovani, a program Space Shuttlea je zaustavljen na gotovo tri godine. Kako je funkcija nekih satelita ovisila o Shuttleovima, NASA je upala u krizu. Challenger je inače bio drugi Shuttle u NASSA-inoj floti (prvi je bio Enterprise).
COLUMBIA
1. veljača 2003.
Misija STS-107 je odgađana čak 18 puta, a 19. put je 16. siječnja 2003. godine Space Shuttle Columbia, sa svojom sedmeročlanom posadom koju su činili Rick D. Husband, William C. McCool, David M. Brown, Kalpana Chawla, Michael P. Anderson, Laurel B. Clark i Ilan Ramon, naočigled uspješno lansirana iz Kennedy Space Centera. Ali, 82 sekunde nakon poljetanja komad izolacijske pjene veličine aktovke se odvojio s eksternog spremnika i oštetio termalnu izolaciju na krilu. Ovakve stvari su se događale i na prijašnjim letovima Shuttleova, a kako nikada nije bilo problema prozvani su „normalnom anomalijom“. Ovaj let Columbie je inače bio prvi koji je imao kamere na ekternim spremnicima, upravo radi kontrole tih otpadaka. Tako je i snimljen trenutak kada komad pjene otpada i udara u krilo, ali radi slabe rezolucije nije se moglo točno vidjeti gdje udara i kolika je šteta. Inženjeri iz kontrole leta su tri puta zahtjevali da DoD (Department of Defence) napravi snimak Shuttlea u orbiti kako bi se eventualno otkrila veličina štete, ali im je zahtjev odbijen. NASA je na kraju procjenila da se ne treba ulaziti u nove troškove jer su se takve stvari već događale, a i da se otkrije problem, astronauti ga nisu mogli popraviti. Stoga je odlučeno da se misija nastavi.
Dva tjedna kasnije , Columbia je počela svoj povratak na Zemlju i ulazak u atmosferu. Pri ulasku u atmosferu stvaraju se velike temperature pa su krila izložena temperaturama i do 1600 stupnjeva! Kako se na krilu nalazilo oštećenje dugo 12 cm i 10 cm duboko, velika toplina je počela topiti metal krila pa se Columbia počela raspadati na visini od 63 kilometra iznad Texasa. Kao i u slučaju Challengera i posada Columbie je preživjela početno raspadanje, ali se struktura kaspule toliko oštetila da se najkasnije 30 sekudni nakon početka raspadanja potpuno dezintegrirala. Zanimljivo, crvi koji su bili dio istraživanja u svemiru su preživjeli katastrofu! Nažalost, sedmorica nesretnih astronauta nisu jedini poginuli u sklopu tragedije Columbie. U potrazi za njihovim ostacima srušio se helikopter pri čemu su poginuli Debris Search Pilot Jules F. Mier Jr. i Debris Search Aviation Specialist Charles Krenek.
Letovi Space Shuttleova su prikinuti na dvije godine, a ova nesreća je na kraju dovela i do otkazivanja cijelog Space Shuttle programa.
No comments