Hrabri branitelj Zdenko Bulić proveo je dva mjeseca pakla u zloglasnom Morinju u kojem je batinanje bilo svakodnevica
„Higijenski uvjeti su bili nikakvi, mala nužda se vršila u jedinu posudu koja je stajala u rubu barake pored „kreveta“ nesretnika koji je tu spavao, dok je za veću nuždu trebalo ići u poljski wc a to je značilo i obavezno batinanje“
Heroji nisu u filmovima, stripovima ili knjigama. Heroji nisu Superman, Batman i ostali zamaskirani junaci, heroji su u stvarnom životu. Redakcija kulta je imala ČAST upoznati jednog pravog, istinskog heroja. Želeći napisati svjedočanstvo nekoga tko je bio u zarobljeništvu, prvi kontakt doveo nas je do Udruge logoraša i njihovog predsjednika Zdenka Bulića. Priča Zdenka o njegovim patnjama u zarobljeništvu nas je ostavila bez teksta, dva sata slušali smo priču bez da smo okom trepnuli. Priča je toliko dirljiva pa čak i šokantna da smo je odlučili prenijeti u cjelosti. Ovo je do sada najduži tekst ikada napisan u kultu ali ujedno i najbolja priča ikada ispričana u našem magazinu. Priče o ovakvim herojima poput Zdenka, ali i svim ostalim zarobljenicima, moraju biti ispričane!
NA TENKOVE SAMO SA PUŠKAMA
Zdenko se u Hrvatsku vojsku prijavio prvog dana rujna 1991. godine te je raspoređen na Zvekovicu.
„Mislim da bi to napravio svaki pošteni Hrvat, o tome braniti dom ili ne nije se ni najmanje razmišljalo, učinili smo ono što smo morali i željeli. Bilo je to konačno vrijeme za našu Hrvatsku i to je bila dužnost svakog Hrvata. Nije se tada uopće razmišljalo o mogućim problemima, pogotovo ne o smrti, jednostavno, želja za obranom domovine je bila veća.“
Zdenko je bio član voda zaduženog za obranu Konavoskih brda. Početkom agresije, kada su četnici već ušli u Konavle, stigla je naredba o povlačenju. Ujutro 6. listopada Zdenko se zajedno sa svojim vodom uspijeva dokopati Zvekovice, iako su četnički tenkovi već bili duboko u Konavlima sve do Zvekovice, te se vraća u Dubrovnik.
Ipak, vremena za odmor nije bilo. Već idući dan Zdenko se vratio do vile Mimoze na Obodu gdje su bili okupljeni branitelji koji su trebali spriječiti daljnje napredovanje neprijatelja.
„Stigla je dojava da se neprijatelj približava Zvekovici te smo dobili zadatak da ga spriječimo. Nas dvadesetak koji smo to jutro došli dočekalo je pet-šest dobrovoljaca te smo se raspodijelili po Zvekovici po različitim pravcima. Bilo je oko sedam sati ujutro, nismo imali nikakve predosjećaje, u nama je samo bila velika želja da obranimo naš dom.“
Kratko po dolasku branitelja, četnici su pokrenuli mehanizirani napad i već u prvom naletu su stigli do skretanja sa magistrale za Cavtat. Šačica branitelja je bila nemoćna, naoružana samo automatskim strojnicama, protiv sebe su imali znatno nadmoćnijeg neprijatelja potpomognutoga tenkovima i oklopnim vozilima. Unatoč tome, hrabri branitelji su uspjeli uništiti jedan tenk. Konfuziju koja je trajala svega nekoliko trenutaka uspjela su iskoristiti trojica iz Zdenkovog tima da pobjegnu na sigurno. Zdenko nije bio te sreće već je ostao blokiran sa svih pravaca. Sve što je mogao napraviti bilo je sakriti se u kuću i nadati se da će pod okriljem mraka uspjeti prebjeći na hrvatski teritorij.
Zajedno sa tri suborca skrivao se u jednoj kući kada su upali četnici i zarobili dvojicu suboraca, Zdenko je bio skriven u drugom kraju kuće te je izbjegao prvotno uhićenje ali ga je otkrila iduća skupina bradatih razbojnika oko jedan sat popodne. Bio je to početak pakla.
SAD ĆU TI JA PRESUDITI!
Skupina vojnika JNA osokoljena „velikom“ pobjedom kakvu mogu slaviti samo „hrabri“ crnogorski ratnici, brzo se počela iživljavati nad Zdenkom.
„Čim su me uhvatili počeli su me tući, uz naravno nevjerojatan repertoar uvreda i psovki. Vezali su mi ruke žicom iza leđa te su me odveli na proširenje nedaleko od skretanja sa magistrale za Cavtat gdje su me ubacili u jednu rupu. Što mi je tad bilo u glavi? Ništa, jednostavno praznina, šok je ipak bio prevelik.“
Tu su ga uz batine tjerali da prizna tko je i što je, na što se Zdenko lažno predstavio. Da su znali da je Zdenko porijeklom iz Hercegovine, tko zna kakva bi ga sudbina već tu dočekala. Umjesto toga poveli su ga prema zračnoj luci.
„Putem je doslovno bilo čahura do koljena a kolona tenkova, vozila i kamiona bila je duga sve do Močića. Putem su me, malo je reći, maltretirali. U jednom trenutku jedan je četnik skočio sa tenka, izvadio nož te zamahnuo njime da će me zaklat. Bio sam u tolikom šoku da se nisam ni trznuo pa ni osjetio kada mi je razrezao uho! Cijelim putem me svako malo netko udarao šakama, nogama, kundacima. Jedan je prastari četnik čak izvadio kuburu uz prijetnje – „Sad ću ti ja presuditi!“ Bilo je stvarno grozno i u trenutku sam čak i htio da me ubije i da svemu bude kraj.“
Kada su konačno stigli do zračne luke, Zdenka su cijelog krvavog, zajedno sa dva suborca ubacili u kamion u kojem je već bilo pet-šest neprijateljskih vojnika koji su već dobro isprebijanog Zdenka i prijatelje nastavili tući. Zaustavili su se samo na Debelom brijegu gdje je čak skupina Crnogorki, koje su očigledno došle krasti po Konavlima, tražila od vojnika da izvedu naše branitelje kako bi im one mogle presuditi kamenovanjem!
BOMBAŠ
Put se nastavio do Kumbora.
„Tu su odveli dvojicu mojih suboraca te sam ostao sam neko vrijeme da bi me prebacili u ambulantu. Udaranje i šikaniranje nije prestajalo cijelim putem a u ambulanti su mi konačno skinuli žice kojima su mi ruke bile vezane. Cijele šake su mi bile oteknute, prsti su mi bili tri puta veći nego normalno. Stavljanje lisica sam čak doživio kao olakšanje. Tu su mi zašili rane ali na živo pa su se čak i smijali jer ustaša na pušta ni zvuka.“
Zdenko je tada dobio nadimak kojim će biti zvan cijelo vrijeme zatočeništva – Bombaš.
„Rekli su da sam ja podigao bijelu zastavu kao da se predajem a kada su došli po mene da sam bacio bombu i ubio neke od njih.“
Napaćenog Zdenka su vozali po vojnom kompleksu, pokazivali mu mrtve četnike, optužujući njega za smrt. Jedan od vojnika u Kumboru je Zdenka čak i prepoznao ali je brzo okrenuo glavu.
„Vijest o meni se brzo proširila. Vodili su me zavezanih ruku a glavu sam morao držati pognutu. U jednom trenutku su se ispred mene pokazale borosane a ženski glas je zapitao – „Je li to bombaš?“ Podigao sam glavu i ispred mene ugledao medicinsku sestru koja me, na odgovor vojnika da sam baš ja taj bombaš, svom snagom udarila nogom u međunožje.“
Nesretnog Zdenka koji je pao na pod od boli četnici su doslovno potezali dalje. Verbalne prijetnje su trajale cijelo večer.
„U takvim trenucima shvatiš da te nije strah smrti, ustvari čak i poželiš smrt da sve to prestane.“
PAKAO MORINJA
Isto večer Zdenko je prebačen u Morinje, ozloglašeni logor za zarobljenike. Doček je naravno bio – krvav.
„Počeli su vikati – „Eno bombaša što je ubio naše sinove“ te me tući čim sam prešao kapiju. Ali toliko sam već bio izudaran da sam nakon dva-tri udarca pao u nesvijest.“
Hrabrog Zdenka su strpali samog u kontejner vežući mu ruke tako da nije mogao niti sjesti niti uspraviti se već je cijelo vrijeme stajao polusagnut. Tu je proveo, po njegovoj procjeni, jer u kontejner nije ulazila svjetlost, pet do šest dana, a za to vrijeme je dobio samo jednu fetu kruha i malo vode.
„To vrijeme sam proveo većinom u nekoj polusvijesti. Danima su me tukli a noću bi ubacivali druge zarobljenike koje bi ujutro vadili. Šikaniranje nada mnom se provodilo 24 sata dnevno. Ili bi me tukli ili bi pucali iz pištolja u mojoj blizini, ili bi bacali eksplozivna sredstva pod kontejner tako da sve odzvanja. Mislio sam da neću preživjeti.“
Nakon nekoliko dana u toku večeri došao je jedan stražar koji je privezao Zdenka na drugo mjesto tako da je mogao prileći.
„Je li to učinio iz samilosti ili po zapovijedi ni dan-danas ne znam.“
Nakon gotovo tjedan dana tri su ga stražara ubacila u baraku broj jedan gdje se već nalazilo 30-tak zarobljenika. Sa ni jednim od njih nije smio prozboriti niti riječi jer su stražari osluškivali i čim bi čuli ikakvu priču, počelo bi batinanje.
„Nisu me ni ubacili u tu baraku kada sam začuo da netko zove „Bombaš“, ime kojim su me zvali, te da dođem na prozor. Bio je to Boro Gligić koji mi je na prozoru naredio da otvorim usta, na što mi je stavio cijev pištolja. Počeo je sa prijetnjama da će mi on ovdje presuditi, da sam pobio njegove prijatelje a sve to uz strašnu količinu psovki. Mislio sam da neću preživjeti i rekao sam mu da ne sere nego da puca. Izgubio sam snagu te sam pao na pod, na što je ovaj, nastavljajući sa psovkama i prijetnjama, odšetao u drugom pravcu.“
SVAKODNEVNA PORCIJA BATINANJA
Trebalo se naviknuti na „pravila“ u zatočeništvu. Svi su bili smješteni u barake u kojima se spavalo na podovima bez deka koje su tek došle naknadno. Zarobljenici su se smrzavali od hladnoće a kao hranu dobili bi samo fetu kruha te po jedan Zdenka sir. Higijenski uvjeti su bili nikakvi, mala nužda se vršila u jedinu posudu koja je stajala u rubu barake pored „kreveta“ nesretnika koji je tu spavao, dok je za veću nuždu trebalo ići u poljski wc a to je značilo i obavezno batinanje. Tijekom cijelog dvoipolmjesečnog zarobljeništva „Bombaš“ niti jednom nije imao priliku za tuširanjem jer za njega „nije bilo vode“. Ostali su tu „privilegiju“ dobili samo jednom kada je stigla cisterna sa vodom. Naravno da ni tuširanje nije prošlo bez iživljavanja, nesretnicima su tren puštali hladnu a tren vrelu vodu.
„Već prvi dan boravka u baraci sam dobio batine zbog nepoznavanja pravila. Stražar je počeo otvarati vrata uz povik – „Slušaj vamo, otvaram vrata“, nakon čega se svi zarobljenici ustaju i okreću glavom prema zidu. Ja to nisam znao, što su oni shvatili kao moju provokaciju te me „nagradili“ batinama.“
A batinanje je bilo svakodnevica.
„Svaki dan bi odredili koga će tući. Ušao bi stražar i prozvao: Bombaš, Glumac 1, Mitraljezac…“ ili grupe „Zenge, Crnokošuljaši…“ kako bi već koga zvali. Tada bi izvodili jednog po jednog i udarali bjesomučno sve dok ne bi pao na pod, a oni ti ne bi dali da padneš već bi te držali. Bilo je stvarno gadno dok čekaš u baraci svoj red a vani čuješ jauke i tupe udarce koji bi znali potrajati.“
U udaranju je prednjačio bivši boksač Perunović čiji su udarci najviše masakrirali te Špiro Lučić koji se čak žalio da ga bole ruke i noge koliko je udarao!? A zarobljenici će posebno pamtiti 6. prosinca kada su navečer svi do jednoga dobili batine.
Batinanje je još bila i nagrada prema različitim metodama kojima su htjeli psihički dokrajčiti zarobljenika. Tako su neke izvodili vani sa povezom, vodili ih kao na streljanje te bi potom pucali iz pušaka u zrak. Četnici su radili sve ne bi li potpuno uništili mlade živote.
Svakodnevica je bila i pjevanje četničkih pjesama što je bilo uvjet da se dobije hrana. U tome je posebno prednjačio kuhar Ivo Menzalin, poznat po svom „hobiju“ – premlaćivanju izgladnjelih zarobljenika a koji je imao poseban „pik“ na Zdenka.
„Od njega sam dobio toliko batina da ne mogu niti nabrojiti. A naučio sam, nažalost, riječi crnogorske himne bolje nego naše!“
Crnogorske junačine su zarobljenike vodile i pred kamere da govore kako su Hrvati krivi za rat te kako četnička vojska ustvari oslobađa Hrvatsku od ustaša. Sve koji bi pred kamerama tvrdili drukčije čekalo je batinanje.
PO JEDAN METAK ZA SVAKOG ZAROBLJENIKA
Bombaš je imao poseban tretman od prvog dana. Međunarodni Crveni križ je došao ali su četnici Zdenka sakrili u jednu prostoriju kako ga ovi ne bi našli. Svi su zarobljenici mogli poslati pismo, osim naravno Zdenka koji je bio sakriven.
„Zamolio sam Vlaha Veramentu da pošalje pismo mojima i da im samo kaže da sam dobro. Kako su ovi naravno pregledavali pisma, otkrili su da se šalje pismo mojima ali nisu znali tko ga je poslao. Uslijedila je strahovita tortura ali bi radije umro nego priznao tko je poslao pismo.“
Nakon nekog vremena stigao je Hrvatski Crveni križ sa dr. Langom.
„Pitao je ima li tko što za pitati ali se nitko nije usudio jer je Lang bio u pratnji oficira JNA. Ja sam ga pitao što je sa Vukovarom na što mi je odgovorio da nije dobro. Pitao sam ga što je sa Dubrovnikom, na što mi je on rekao da je tu situacija već bolja. Tijekom cijelog vremena zarobljeništva su nam pokušavali uništiti psihu ali u nama je samo rastao prkos pa sam Langu rekao da poruči našim braniteljima u Dubrovniku da ispale po jedan metak za svakog od nas zarobljenika. Langu su iskočile oči od šoka a da ne govorim oficirima JNA iz pratnje.“
Za njegov prkos četnici su Zdenka „nagradili“ bjesomučnim batinanjem čim je Crveni križ otišao.
Ipak sa Langom su došle i prve priče o oslobađanju, hrvatski izaslanik je zarobljenicima rekao da se na tome radi, što je svima dalo snage.
O SLATKA SLOBODO
Prve prave priče su počele tri-četiri dana prije oslobođenja kada je zarobljenicima rečeno da će ih se uskoro razmijeniti te da idu na šišanje i brijanje. Dan kasnije zarobljenici su stvarno odvedeni na šišanje i brijanje te su barake sređene. Ipak, isto popodne im je rečeno da ništa od razmjene jer je hrvatska strana odustala od razmjene. Bila je to nova psihološka igra koja se ponovila iduća tri dana.
Noć prije stvarne razmjene dva su stražara izvela Zdenka govoreći mu da je sutra oslobađanje zarobljenika ali da Zdenko ostaje. Ne treba niti isticati kakav je to šok bio. Ipak, dan kasnije konačno je došlo do oslobođenja.
„Ukrcali su nas u autobuse u kojima nismo smjeli gledati kroz prozore a cijelim putem je nastavljeno šikaniranje. Odveli su nas u Zeleniku gdje su nas, nakon prebrojavanja, konačno ukrcali na brod. Iako smo počeli pjevati, još uvijek nismo vjerovali jer su nas cijelo vrijeme pratile topovnjače. Tek kada su se one okrenule, počeli smo shvaćati da idemo na slobodu. Tada čovjek shvati kako sloboda nema cijene“
Brod je Zdenka i ostalih 200-tinjak zarobljenika odveo u Split gdje se na rivi skupila masa ljudi, očekujući svoje najmilije ili barem neke informacije o njima. Zdenka nitko nije dočekao jer nije ni znao što je s njim. Trenuci poziva i prvog sastanka sa svojim bratom i rodbinom su bili preemotivni za priču i nakon 17 godina. Ali nakon više od dva mjeseca, 13.12.1991. Zdenko je konačno bio slobodan!
BEZ OPROSTA
Samo pola mjeseca kasnije, na prvi dan 1992. godine Zdenko se javio u HV gdje je ostao do 1. listopada 1996. godine. Danas je predsjednik Udruge logoraša Dubrovačko-neretvanske županije, udruge koja se prvenstveno bori za temeljna statusna prava zarobljenika, bilo onih koji su zarobljeni kao vojnici, bilo kao civili. Bore se i za dovođenje svih zločinaca, odgovornih za teror u Morinju, pred lice pravde.
„Može li im se oprostiti? Ne može, ne mogu se sjećanja gumicom izbrisati. Isprika je dobra stvar i možda bi i oprostili da nam se netko ispričao ali nama zarobljenicima se nikada nitko nije ispričao. Pričao sam dosta sa svećenicima i naravno da je kršćanski opraštati ali kako ovako nešto oprostiti? Kako oprostiti sve torture koje smo prošli? Kosti, rebra, zubi, sve rane mogu zacijeliti ali psiha ne. Dan-danas ljudi koji su bili u zatočeništvu imaju problema sa snalaženjem. Zar se takvo nešto može oprostiti?“
Zdenko Bulić nikada neće oprostiti, neće ni ostali zarobljenici ali neće ni većina onih koji su na bilo način prošli ratna razaranja. Radi svih ovakvih junaka poput Zdenka i svih ostalih koji su trpili u zatočeništvu treba zauvijek zapamtiti imena pukovnika Goranovića, Špira Lučića, Bora Gligića, boksača Perunovića, Iva Menzalina i ostalih iskompleksiranih „junačina“. Pravda možda jest spora ali svakoga zahvati kad – tad!
No comments