Pjevačica Elementala o 15 godina dugoj karijeri, Vjekoslavi Huljić, seksipilu, smokijima…
Prije svega počnimo tako da vam od srca čestitamo 15 godina djelovanja. Ima li neki trenutak s bendom tijekom ovih 15 godina koji bi izdvojili kao najdraži?
Hvala na čestitki! Najdraži trenutak? Uh, ovo je totalno leksikonski moment! Najdraži glumac? Pizza ili hamburger? Haha sorry, nisam mogla odoljeti… U 15 godina skupi se tih najdražih trenutaka. Prvo repanje u Aquariusu, 1998., prvo snimanje kod Shota doma (1, 2, mic check!), ono popodne kod Merime doma kad smo Erol i ja napravili refren ‘Romantike’, pijanstvo cijelog benda u parkiću kod Pišača (Svačka), Johnova vrećica ‘Macan’ zbog koje smo se satima kršili od smijeha, prvi nastup na velikom stageu (opet Aquarius), juha od paradajza usred Bosne, svirka na Kninskoj tvrđavi, Hitna u Gospiću, igranje ‘Životinja na slovo’ na povratku iz Skopja… C’mon!
Elemental je nastao na stražnjem sjedalu automobila? Ali…
A daaaj, kakva je to aluzija? Nisam ja takva cura! Vraćali smo se s Velesajma, imali smo tamo kratki nastup, brejkeri su imali neku svoju manifestaciju pa smo mi bili ‘zabavljači u poluvremenu’. Nastup je prošao super i na povratku doma, u Shotovom bijelom Yugiću, sjedila sam na zadnjem sjedalu (Shot i Ink bili su napred) i razgovarali smo kako bi bilo kul da napravimo bend, kad se ionako ful dobro kužimo, na istoj smo valnoj duljini, pišemo o sličnim temama itd… I rekli smo, ‘hajde da probamo, pa kud puklo’… 15 godina poslije, odgovaram na pitanja za Kult.
Aluzije privlače pozornost, zar ne? Jedan ste od dugovječnijih bendova, kako možete objasniti svoj uspjeh u dane kada su mladi zatupljeni priglupim stihovima pjevačica za mase?
Uspjeh je relativno pripitomljena životinja. Što je zapravo uspjeh danas u Hrvatskoj? To kad ti kritičari kažu, ‘imate dobar album’? Ili kad puniš Arenu Zagreb? Ili kad si prvi na top ljestvicama, u društvu s izvođačima za koje u životu nisi čuo? Kad sviraš od ‘Vardara do Triglava’ u trošnom kombiju? Kad plešeš u ‘Zvijezde plešu’ ili kako se već zove, u pripijenom trikou? Ja ne znam, evo pitam vas… Tko su hrvatski celebrityji? Simona Gotovac ili Arsen Dedić? Gdje se povlači granica? Zašto je interesantnije tko kome gura nego o čemu pjesma govori? Ili je uspjeh ovdje samo jebeni privid, moment kad si sam sebi bitan? Trudim se ignorirati stvarnost hrvatske estrade. I uspjeh. Tako mi je lakše. Gasim televizor. Čitam Vjekoslava Majera i Vesnu Parun.
Niste baš fan Vjekoslave Huljić. Tko je najveći lažnjak na estradi?
Iznenadili biste se (ziher!), ali Vjekoslava Huljić je daleko uspješnija od mene. I uvijek će biti, jer zna što vole mase i piše na takav način, a ja pišem za sebe i povremeno se usuđujem podijeliti to s njih šestero, a onda i s diskografom. Nisam fan Vjekoslavinih stihova jer često piše iz perspektive ‘nemoćne žene’ koja svoju afirmaciju traži kroz muškarca. Da, analizirala sam stihove, haha… Ja više volim u pjesmama slušati o čvrstim ženama koje upornošću mogu sve. To je ono temeljno pitanje perspektive, i shodno tome, pitanje pravca u kojem vas ta perspektiva vodi. Naravno, poštujem da neke žene više vole biti dolje… To je ziheraški, nema rizika, znači, nema ni zajeba. Nema mogućnosti pogreške. Šutiš i čekaš da se stvari ‘riješe’ same od sebe. Puštaš da netko drugi radi sve za tebe. Ja nisam takva žena. I ne mogu pisati iz takve perspektive. Ali, hej, ne mislim da sam zbog toga pametnija. Možda sam samo malo drčnija.
Nećemo generalizirati, ali mislite da su glazbenici, i publika, koja sluša „alternativnu glazbu“ ipak inteligentniji i školovaniji od onih koji slušaju narodni melos i cajke?
Mislite da je panker koji se zgažen valja u vlastitoj rigotini inteligentniji od lika koji našmrkan trga košulju na Cecu? Nema šanse! Pretpostaviti da su alternativci pametniji od cajkaša značilo bi da si društveni (a pomalo i intelektualni) snob. U svakoj (sub) kulturi ima idiota, nitko nije cijepljen protiv gluposti. Odabireš koja te muzika najviše fura i onda guštaš u njoj. Tko sam ja da prosuđujem tko je pametniji ili koja je muzika ‘pametniji’ odabir? Ne želim se postavljati s visine. Svaka budala ima svoje veselje. Pa tako i ja!
U svojim ste pjesmama posebno kritični prema političarima. Što vas kod njih najviše smeta, i postoji li ijedan političar koji spada barem u kategoriju „prolazan“?
Nema, nažalost. Bilo je par njih koje sam tijekom godina simpatizirala, ali se na kraju uvijek ispostavi ista stvar – fotelja, moć, krađa, osobni interes ispred interesa naroda ili nacije, Mirela koja govori ‘više nikome od njih neću vjerovati…’ Revoltirana sam političarima. I nejasni su mi. Zar je tako teško ostati normalan, kad se dočepaš te većine u Saboru? Umišljeni su, to me jako smeta. Napuhani su. Lažu. U kameru. Gadovi. E… Ili su samo ljudi, slabi i labilni, opijeni od velike moći? Hm…
Paze li vas dečki iz benda ili se ipak tu i tamo žešće posvađate?
Ma oni su zakon. Obožavam ih. I kad se svađamo ih volim. Svađa ne znači prekid odnosa. Samo znači da moramo naštimati frekvencije. Dijelimo one temeljne svjetonazore, to je osnovni preduvjet svakog uspješnog odnosa. U vezi, u bendu, u prijateljstvu… A svađamo se isključivo tijekom stvaranja novih pjesama. Tu svatko misli da je najpametniji. I to je skroz ok.
Smiju li žene psovati? I koja vam je najdraža psovka?
Opa, eto nas u vremeplovu! Smiju li žene nositi hlače? Hahaha… Smiju, ako su široke i ako podsjećaju na suknju. I smiju psovati, ali isključivo ‘miša’ i ‘vrapca’. Ništa teže od toga, zabogamiloga! Moja najdraža psovka je ‘Mooger Fooger’. Evo ga:
Izjavili ste da bi pretukli ženu koja vam takne frajera. Jeste li se ikada potukli s nekim? Možda čak i s mušakrcem?
Mora da sam to izjavila u PMSu, vrlo sam miroljubiva. Pero umjesto mača i tako to… Zadnja tuča bila je s Teom Gačić u osnovnoj školi. Pukla sam jer me zalila s vodom iz spužve. I to je bilo više grebanje nego tuča… Od muškaraca, naguravala sam se samo s burazom, kad smo bili klinci. A to je najčešće završavalo s tuljenjem i ‘mama, daj mu reciiiiiii’.
Zašto ste prešli s dugokose brinete na kratko ošišanu plavušu?
Dosadila mi je smeđa kosa. Isprobala sam sve boje osim plave. Pa rekoh, ajde da vidimo. I svidjelo mi se. Onako, švedski je. Bjorn, call me.
Smatrate li se seks simbolom? Muškarcima definitivno godi pogled na vas. I bi li se ikada slikali recimo u donjem rublju?
Seks simbol? C’mon… Čak ni ne igram na tu kartu seksipila. Možda vas zbunjuje to što sam škorpija, pa sam malo slobodnija u interpretaciji, haha… I meni godi pogled na muškarce, pa smo tu kvit.
Je li veličina važna? Pročitali smo vašu izjavu da ste u krevetu umjesto ‘zvjerkana’ dočekali ‘crvak’. Dolazi li ona „tehnika ispred veličine“ s godinama i iskustvom?
Da, neki put se dogodi i smokić. A što ćeš, ljudski je. Tehnika je najbitnija, ali nije na odmet ni veličina. No to je relativan pojam. Muškarci se služe drugim metričkim sustavom kad je u pitanju veličina njihove ‘muškosti’, to sam recimo shvatila s godinama i iskustvom. Isto kao i frizeri. Centimetar nikad nije centimetar. Uvijek se vraćaš kući u suzama jer je frizer previše odrezao. Hajdemo reći da je potrebno kombinirati tehniku i veličinu (ili nedostatak iste). Džaba ti je skupi auto ako ga smotaš oko prvog stupa jer ne znaš voziti. Kužiš?
Je li Frank Moody idealan muškarac, i kakav bi bio savršen muškarac po vašem kriteriju?
Ma nije idealan, ali je zgodan i neodoljiv. Ali u stvarnom svijetu, tko bi htio biti s tako emocionalno nedostupnim frajerom? To je muka, prvo ga prokljuvi, pa ga pripitomi, pa te ugrize, pa vidaj rane… Tko još ima vremena za to? Ja u biti volim džentlmena ‘with a twist’. Mora imati i pomalo mračnu stranu, ali da je u načelu tip dečka koji će te pozvati pod svoj kišobran kad padne pljusak.
Foto: Maja Lesar
www.majalesarphoto.com
No comments