Pobjeda Marina Čilića na US Openu je samo još jedan dokaz da je Hrvatska malena zemlja velikih sportaša
SVJETSKO PRVENSTVO U FRANCUSKOJ 1998.
Znalo se da imamo odličnu nogometnu reprezentaciju punu vrhunskih igrača, ali nitko nije očekivao da ćemo otići tako daleko, i biti toliko blizu čak i finala u kojem bi nas čekao indisponirani Brazil. Nakon skupine u kojoj smo pobijedili Jamajku, dugo se mučili protiv Japana i izgubili od favorizirane Argentine, uslijedila je prava bajka – pali su Rumunjska i naš dužnik Njemačka, prije nego smo nesretno izgubili od Francuske. Ali, u našoj najboljoj utakmici na prvenstvu u borbi za treće mjesto pobijedili smo Nizozemsku i ostvarili uspjeh koji će biti teško ponoviti! Bila su to vremena u kojima smo svi bili ponosni što smo Hrvati!
IVANIŠEVIĆEV WIMBLEDON
Priča o Goranu Ivaniševiću i osvajanju Wimbledona je ne samo najljepša ispričana teniska priča, nego i jedna od najljepših sportskih priča ikada. Goran Ivanišević je bio jedan od najomiljenijih tenisača u Wimbledonu, ali je u tri finala sva tri puta ostao kratak. Ozljede su učinile svoje i Goran je te 2001. godine dobio wildcard za turnir samo zato što je bio – Goran. Uostalom, tko je mogao očekivati da bi igrač kojemu ranking nije omogućavao direktan ulaz u turnir, i kojega su mučile ozljede, mogao napraviti išta važno u možda svom posljednjem nastupu na engleskoj travi. Redom su padali Jonsson, Moya, Roddick, Rusedski, Safin, Henman, i konačno u neponovljivom finalu u pet setova – Patrick Rafter. Snimka dočeka na splitskoj rivi je obišla cijeli svijet!
JANIČINA ZIMSKA OLIPIJADA 2002
Hrvatska nikada nije bila poznata po skijanju, jer Hrvatska gotovo da snijega i nema – sve dok se nije pojavila svemoguća Janica. Austrijancima, Slovencima i Švicarcima nikako nije bilo jasno kako ima neka skijašica iz tamo neke male zemlje može tako mrsiti račune, a frustracije su im eksplodirale kada je Janica odnijela sve živo u Salt Lake Cityju. Jest da je naša Janica tada dominirala i svjetskim kupom, ali očekivati medalju u npr. super veleslalomu, disciplini koja nikada nije bila njezina nije mogao nitko! A Janica je jednostavno briljirala osvojivši četiri medalje – zlatne u slalomu, veleslalomu i kombinaciji, te srebrenu u superveleslalomu.
FINALE PROTIV DREAM TEAMA
Hrvatska je bila u ratu, i dok je veliki broj Hrvata bio po skloništima, naši su košarkaši promovirali Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Barceloni i to na najljepši način – nadmetanjem s jedinim pravim Dream Teamom. U Barceloni te 1992. godine košarkaše reprezentacije su igrale samo za srebro i finale protiv nedodirljivih, a mi smo se sa SAD-om susreli prvi put u skupini. Za finale smo se izborili doslovno u posljednjim sekundama, u neizvjesnom susretu protiv ZND-a koji je izgledao već izgubljen. A oči cijelog svijeta su bile uprte u košarkaško finale u kojemu su Michael Jordan i najbolji igrači svijeta igrali protiv naše male države predvođene velikim Draženom Petrovićem. Naravno, izgubili smo, ali tko još ne pamti povik Slavka Cvitkovića „Spusti se Franjo!“ nakon što je Arapović zakucao za vodstvo 24:23. Bilo je to srebro zlatnog sjaja!
OSVAJANJE DAVIS CUPA
Popuniti rupu koja je nastala umirovljenjem velikog Gorana Ivaniševića je bio iznimno težak zadatak, gotovo nemoguć, i iako više nismo imali pojedinca koji bi mogao ostvarivati njegove rezultate, imali smo reprezentaciju! A ta nas je reprezentacija 2005. godine dovela na sam vrh svijeta. Put do vrha počeo je možda i najtežom stepenicom – pobjedom u Los Angelesu protiv favorita za osvajanje naslova – SAD-a. Uslijedile su pobjede nad Rumunjskom, Rusijom i tada finale protiv Slovačke na gostujućem terenu. Ljubičić je pobijedio Kučeru, Ančić izgubio od Hrbatyja, a 2:1 smo poveli nakon pobjede parova. Prvu meč loptu je popustio Ljubičić nakon što je u pet setova izgubio od Hrbatyja pa je sve odlučivao susret između Maria Ančića i Michala Mertinaka! Ančić je odigrao vrhunski i s 3:0 donio naš prvi i jedini naslov pobjednika Davis Cupa!
RUKOMETAŠI OSVAJAČI OLIMPIJADE
Naši rukometašu su osvojili tri zlata – dva olimpijska (1996. i 2004.) te jedno svjetsko (2003.), ali ako moramo izabrati jedno onda je to ono prvo – iz Atlante 1996. godine. Bila je to ujedno prvo hrvatsko olimpijsko zlato, prvi put da je na Olimpijadi svirala hrvatska himna. U skupini su naši, nakon teškog poraza od Švedske (18:27) osvojili drugo mjesto što nam je u polufinalu donijelo Francuze, protivnike s kojima ćemo se još toliko puno puta susretati. Pobijedili smo 24:20, a u finalu su nas dočekali favorizirani Šveđani koji su bili uvjereni da će protiv nas slaviti još jednom. Ali, Staffan Olsson i kompanija su se preračunali. Nošeni Perkovićem, Smajlagićem i Jovićem, naša je reprezentacija od samog početka susreta vodila i na kraju zasluženo pobijedila 27:26!
BLANKA SVJETSKA PRVAKINJA
Već s najboljim rezultatom od 208 cm, što je samo centimetar manje od svjetskog rekorda Stefke Kostadinove, Blanka Vlašić zaslužuje da je se smatra jednom od najboljih skakačica u vis svih vremena. Ali, naša je Blanka svoju bogatu karijeru, koja će nadamo se još trajati, okrunila i s brojnim medaljama, od kojih će posebno pamtiti onu prvu pravu veliku – naslov prvakinje svijeta osvojenu 2007. godine u Osaki. S preskočenom visinom od 2005, Vlašić je pobijedila ispred Antoniette Di Martino i Anne Chicherove koje su preskočile dva centimetra manju visinu. Ta, 2007. godina, je definitivno bila u znaku Blanke koja je pobijedila u 18 od 19 natjecanja u kojima je sudjelovala te je sasvim zasluženo proglašena najboljom europskom, i drugom svjetskom atletičarkom (iza Meseret Defar).
PRVO HRVATSKO VATERPOLSKO ZLATO
Vaterpolo je na našim prostorima uvijek imalo veliku i uspješnu tradiciju, ali nakon raspada Jugoslavije Hrvatska se nikako nije uspijevala popeti na najvišu stepenicu. Sve se to promijenilo dolaskom trofejnog trenera Ratka Rudića. Predvođeni velikim Rudićem i puni samopouzdanja, ali bez pompoznih najava, naši su se vaterpolisti 2007. godine zaputili u Melbourne na svjetsko prvenstvo. Nakon pobjeda nad Južnoafričkom republikom, domaćinima Australijom i uvijek neugodnim SAD-om, bilo je vrijeme za pravo natjecanje. Prvo smo s 13-3 deklasirali Rusiju i ušli u borbu za medalje. U polufinalu smo u nezaboravnoj utakmici pobijedili stare dužnike Srbe 10:7, da bi u neizvjesnom finalu u produžetku savladali Mađare 9:8.
ČILIĆEV PRVI GRAND SLAM
Talent Marina Čilića nikada nije bio upitan, ali najveći rezultati su izostajali. Nitko veću promjenu nije očekivao niti nakon što mu je trener postao pobjednik Wimbledona Goran Ivanišević, ali možda je baš Goran Marinu usadio pobjednički mentalitet za velika natjecanja. Čilić je na terenu Flushing Meadowsa došao kao 14. nositelj, ali i kao igrač koji se nije spominjao u niti jednim kombinacijama za pobjednika. Međutim, iz kola u kolo Čilić je napredovao dalje, pa su redom padali Baghdatis, Marchenko, Anderson, Simon, Berdych i u velikom finalu jedan od najboljih svih vremena (ako ne i najbolji) Roger Federer! Izvrsna igra u polufinalu je našem Marinu donijela dodatnu snagu, te je za malo manje od dva sata pomeo Japanca Nishikoria za svoj prvi, nadamo se ne i posljednji, Grand Slam naslov! Slučajno ili ne, i Čilić je kao i njegov trener Ivanišević naslov osvojio u ponedjeljak!
No comments