Naš se novinar, potpuni borilački laik, okušao u ringu sa ultimate fight borcem Marom Perakom
„Punih 15 minuta sam trčao za njim i svim mogućim nindža potezima naučenim iz Bruce Lee i Bud Spancer filmova sam se trudio barem ga dodirnut, a da pritom ne padnem na pod ili da ga bar malo zaboli“
Ugodno, sunčano, neradno jutro u prosincu, kroz prozor mudro otvoren na kipu, čuje se cvrkut promrzlih ptičica i blage sunčeve zrake lagano, poput lasera u Star Warsu, prolaze kroz persijane otkrivajući neku čudnu leteću prašinu i daju do znanja da je konačno vrijeme da se soba usisa. Zbog onog „mute“ na mobitelu, da me, ne daj Bože, ‘ko ne probudi, čujem samo laganu vibru na stolu i s blagim osmijehom na licu pritiskam tipku OK s namjerom da pročitam poruku. Zvuči nemoguće, ali ta poruka je naglo utjecala na promjenu vremena, jer je upravo tad naišao veliki crni oblak, zagradio ono malo sunca, one ptice su vjerojatno promrzle i pokrepale, a siguran sam da sam osjetio i blagi potres (da živim blizu vulkana, vjerujem da bi i on eruptirao). Razmičući lagano krmelje, poput kakve osmrtnice na autobusnoj stanici, pročitah poruku ludog sadističkog konavoskog urednika: „Imam divan zadak za tebe, ideš u ring s Marom Perakom!“
DANAS NAM JE DIVAN DAN
Došao je i taj dan. Da sam trebao ići na kakvo darivanje ili tratavanje, nešto bi naravno otpalo i propalo, ali ovo… nije!!! Nakon 10 godina prvi put idem na neki trening i gledajući u ormar nemam pojma što mi treba. Na jedvite jade pronađem ruksak, tovatim lagano šorc na cvjetiće (možda mu bude žao udarit me kad me vidi ovako veseloga), najužu bijelu majicu (da i meni iskoče tricepsi, bicepsi i pivcepsi) i čistu donju robu i pidžamu u slučaju da završim u bolnici. Iz istog razloga bolnice ošišani su i nokti (a baš sam ih mislio koristit ko glavni adut u borbi) i spreman sam za pokret. Dogovor s ostatkom ekipe, nađemo se ispred dvorane u 18:30. Kao uzoran radnik malo sam uranio i ispred sportske dvorane u Gospinom polju čekam te nindže da počnu dolazit i prolazit. Najbliži tim „Gladijatorima“ bio je neki čikica od svojih 60-tak godina, metar i petrusin visine i s jaknom „Security“. Prolazile su curice s flautama, klape, debeli guzonje u odijelima, crkveni zbor (veći dio mene se moli Bogu da baš to budu ti gladijatori i da se s njima pobijem). Nakon kraće rasprave s urednikom preko mobitela, shvatio sam da Gladijatori ipak ne treniraju tu nego na Medarevu, a da je u Gospinom polju upravo spreman humanitarni koncert (a ja se taman najarco isprašit par tenor-baritonskih turova).
Kršeći većinu prometnih pravila i ljudskih prava, stižem pred bolnicu i poput janjeta koje odlazi na klanje, polublijed ulazim u dvoranu i pokušavam se prisjetiti molitve „Anđele čuvaru mili“! Nema nazad, idemo!!!
NE VJERUJ GLADIJATORU NI KAD RUKAVICE NOSI
Sa svojih 193 cm visine i 90-tak kila težine, u ovoj prostoriji sam se osjećao kao bijelac kraj crnca u porniću – malen! Maro Perak mi prilazi, pruža ruku i izgovara legendarne riječi moga zubara „Ne boj se ništa!“. Nakon što sam se uredno sa ostalima presvukao u svlačionici, Maro i meni daje rukavice, za koje bih, da mi nije rekao da su rukavice, mislio da je pancirka. Pa koliko je ovo čudo, ‘ko s ovime trenira, King Kong???!! Mudre riječi nekoga mudraca (za čudo, urednika) s klupe „Skini te naušnice sinko, ako misliš s ušima poć’ doma“, dodatno su ubrzale rad ionako prebrzog srca.
„Ljudi, ovo je novinar Kulta, s nama će odradit trening, njega nitko ne smije udarit, on vas smije udarit“, riječi su Mara Peraka koje su mi malo vratile krv iz peta u ostale ekstremitete. Početak treninga, trčanje u krug, razgibavanje i zagrijavanje prošli su bez većih posljedica, osim što sam osjetio blago stanje nesvjestice u trenucima sprinta. Poslušao sam i glas većine nazočnih „Odmori malo budalo, srce će te maznut“, te uredno odmorio i eksirao litru i po’ vode! Možda i najneugodniji dio treninga bio mi je preskakanje konopa. Sve vrte onaj konop lijevo-desno, na jednoj nozi, pa na dvije, zuje ko komarci, isprepliću rukama, a ja ko’ kakva balerina preskačem onaj konop u laganom dvoskoku, onako školski.
Dio kojeg sam se najviše plašio je trening u paru. Sreća pa me zapao momak bez želje za iživljavanjem, a sa voljom da mi ipak pokaže neke cake s njihovog treninga. Kad je krenulo, bilo mi je jasno da u ringu vjerojatno ne bih preživio ni pola minute, jer se ovaj kukavac nije ni pomako, a ja sam ga pet puta srušio na sebe, dvaput naletio na njegovu šaku, i umalo zaradio bruh kad sam ga pokušao podignut! Još par nekih bizonskih naguravanja, čapanja, hvatanja, grčenja uz mijenjanje partnera (ovog borbenog, da ne bude zabune), kad se odjednom ispred mene stvori Maro Perak. Već tad sam ga vidio duplo i jedino što mi je u glavi bilo je kojem od tih dvojice moram bježat. Da nisam prije toga obavio sve nužde, strunjače bi trebale čišćenje, to je sigurno. Uza sve to nisam uspio ne uhvatit ledeno hladan pogled legendarnog trenera Fehima Vukotića Feše, koji je ko kakav američki zapovjednik iz Vijetnama, mudrog izraza lica i Golijatske građe promatrao svoj vod sa sredine dvorane. Uvjeren sam da mu je malo falilo da izgovori riječi „I love smell of the napal in the morning!“
DVOBOJ S MAROM PERAKOM
Ne znam je li me više zabolilo ono tapšanje po ramenu ili Perakove riječi „Amo ja i ti sad malo u ring!“ Prvi put u životu se nalazim u ringu, a gledam se oči u oči s Marom Perakom. Molio sam Boga da ovo bude ko cijepljenje, da samo malo pecne i brzo prođe. „Udari me kako hoćeš i gdje god hoćeš, ja tebe neću udarat, ja ću se branit“, rekao je Maro i tim riječima zaradio 10+ extra bodova za ulazak u Raj. Sav sretan i pun sebe krenuo sam i zajunio na njega. Kunem vam se životom, više od ičega sam molio da me udari, razbije kao tikvu i onesvijesti, jer je ono faljivanje i promašivanje bolilo jače i od ponosa zbog vlastitog jada. Punih 15 minuta sam trčao za njim i svim mogućim nindža potezima naučenim iz Bruce Lee i Bud Spancer filmova sam se trudio barem ga dodirnut, a da pritom ne padnem na pod ili da ga bar malo zaboli. Nema šanse, kao kakav X-man je izmicao, vrtio se, a uvjeren sam da nije uložio ni 5% energije. Suprotno tome, ja sam uložio 400% energije i nakon 45 promašaja srušio se na pod ringa i pobjedonosno triput kucnuo o pod. Da se sam borim na turniru, ostao bi zadnji i bio bih izbačen knock-outom. Nakon što mi je pokazao i nekoliko poluga, u kojima se se osjećao poput mornarskog čvora, otkrio mi je par mojih borilačkih mana, te sam ga nakon 18-te mane zamolio da stane i da sad pričamo malo o njemu. Nakon ovoga sam siguran da više nikad iz svoga kauča neću komentirat borbe na TV-u legendarnim rečenicama „Što ga nisi ‘vako“, „Sad ga je mogo“, „Što ga ovako lagano udara“ i tako. Uvjerio sam se i da to nije samo glupa ulična tuča, nego stvarno veličanstven sport, u kojem prije svih mišića mora raditi mozak, a uz njega i srce.
A Maro to dobro zna. I zna da ga 16.12. u u dvorani u Gospinom polju čeka legendarno ime Pridea, Bob Sapp. Zvijer od 180 kila za našeg 103 kg(?) teškog Peraka ne predstavlja opasnost, dapače. Maro jedva čeka taj dan i u borbu ulazi hrabro, ponosno i u svojoj glavi i u glavi svojih navijača vidi se kao apsolutni pobjednik. UFC klub Gladijatori se nadaju da će ova borba, zbog svoje atraktivnosti, probudit malo želju ljudi u ovom gradu da se aktiviraju u tom sportu i da malo više prate rezultate naših dubrovačkih boraca, jer su stvarno to zaslužili. Treniraju dva puta dnevno,po treningu gube i do dva kg (ja sam izgubio 200 grama,koje sam kasnije uredno nadoknadio burekom iz pekare), te guraju ime našeg grada u redove ovog sporta koji je u nas nezasluženo zanemaren. Samo naprijed momci,a nakon ovog treninga s Marom Perakom imam samo par riječi za debeloga tamnoputog mesoždera Sappa: „Prika, jebo si ježu mater!!!“
P.S. Hvala klubu „Gladijatori“ na njihovoj volji, strpljenju, vremenu, ustupljenom prostoru za treniranje , a najviše za 7 dana bolovanja i liječenja od upale mišića!!!
Fotomontaža
Foto: Tonći Plazibat
{gallery}Ring-Perak{/gallery}
No comments