Radije mrtva nego nesavršena, mislila je jedna djevojka ne shvaćajući da je već duboko zaglibila u anoreksiju i bulimiju
„Kako bi kontrolirala jedenje, narezala bi jednu veliku jabuku na osam dijelova, od čega bi njih šest pojela za doručak, ručak i večeru, a ostala dva bi grickala između obroka“
Zašto „ženska“ priča na muškom portalu, vjerojatno ste se zapitali. Anoreksija je ozibljan poremećaj, koji je ujedno i prilično čest, i to u posljednje vrijeme ne samo među ženama nego se počeo pojavljivati i među muškarcima. Iako sumnjamo da će čitatelj Kulta „oboliti“ od anoreksije to bi se moglo dogoditi njegovoj djevojci, prijateljici, članu obitelji… Stoga vam donosimo ovu ozbiljnu priču kako bi znali što se događa u glavi djevojke koja za sebe smatra da je previše debela.
MORALA SAM BITI SAVRŠENA
Oduvijek sam željela biti savršena, započinje Mia svoju životnu priču koju je obilježila borba s anoreksijom i bulimijom. Kao i većina djevojaka koje pate od navedenih poremećaja, Mia je inteligentna i ambiciozna osoba. Uspješna je studentica, a tijekom svih praznika kada nije na koledžu, marljivo radi i zarađuje vlastiti novac. Time ruši stereotipe o tome kako su cure poput nje razmažene, lijene i kako stvaraju probleme zbog toga što im je dosadno u životu. Baš suprotno tome, one su obično izuzetno uporne i uvijek teže savršenstvu, a kako univerzalno savršenstvo ne postoji, ništa ih ne može zadovoljiti. Zato stvaraju svoj alter – ego kojeg nazivaju Miom ili Anom, što su zapravo skraćenice od naziva anoreksija i bulimija. Na putu prema tom „savršenstvu“ one pokušavaju biti što uspješnije, što sretnije i što mršavije.
Psiholozi se uglavnim slažu kako pozadina navedenih poremećaja prehrane često puta leži u obiteljima u kojima su takve osobe odrasle, osobito ako su im roditelji u najranijoj dobi postavljali previsoke ciljeve.
„Istina je kako su strah od nesavršenstva djelomično stvorili i moji roditelji koji su od mene oduvijek očekivali maksimum. Kad malo bolje razmislim, moji odlični rezultati u svemu čega bih se prihvatila zapravo su u većini slučajeva bili zbog straha kako ne bih razočarala svoju okolinu“, tvrdi Mia koja za svoju majku kaže kako je „oduvijek znala sve o njoj, a opet tako malo. Smatra kako je slično bilo i s njenim prijateljima, no ona je uvijek krivila sebe jer je smatrala kako nije dovoljno dobra osoba da bi bila ičija prijateljica i da bi itko vodio brigu o njoj, pa joj je i sam razgovor o tome kako mrzi sebe predstavljao ogroman problem. Šutnja je na posljetku rezultirala anoreksijom i bulimijom. Stvorila je imaginarne osobe, Anu i Miu, koje su joj bile jedini prividni oslonac u životu.
JABUKA ZA CIJELI DAN
„Prvi poremećaj od kojeg sam patila bila je anoreksija. Za mene je pojam mršavosti zapravo bio pojam savršenstva i mršavljenje je bilo jedino što me činilo sretnom i zadovoljnom“, nastavlja Mia svoju priču. Formula je bila jednostavna – mršavim i sretna sam, jedem i nesretna sam. Tvrdi kako je koristila poznate dijete i trikove koje je lako pronaći na internetu, a svaki zalogaj za nju je bio dokaz kako nije ustrajna u onome što je odlučila i kako nema jaku volju pa se zbog toga još više mrzila. Tako je koristila određene trikove kad bi bila gladna. Odmicala je svu hranu od sebe kako ne bi došla u „napast“.
Kako bi kontrolirala jedenje, narezala bi jednu veliku jabuku na osam dijelova, od čega bi njih šest pojela za doručak, ručak i večeru, a ostala dva bi grickala između „obroka“. Ako bi bila jako gladna, pušila bi cigarete, žvakala žvakaće gume, popila litru hladne vode ili bi sažvakala komad hrane i ispljunula ga. Trudila se što više spavati kako ne bi jela za to vrijeme, što joj često ne bi polazilo za rukom jer anoreksične osobe obično pate od nesanice. Na frižider bi lijepila slike svojih omiljenih modela u kupaćim kostimima kako ne bi posegnula za hranom. Svaki kilogram manje njoj je pružao zadovoljstvo. No ubrzo bi htjela još mršaviti pa je naučila i dodatne trikove kako bi prikrila svoj poremećaj. Naučila je kako je dobro pojesti komadić luka prije razgovora s nekim kako bi ga uvjerila da uistinu jede, kako mora hvaliti izgled punašnijih zvijezda ne bi li zavarala ostale i kako treba vaditi obilni obrok dok su roditelji kod kuće, a potom netaknutu hranu vratiti na mjesto. Oko struka bi vezivala selotejp, ne bi li ju tako prošla želja za hranom, budući da joj je to otežavalo normalan prolazak hrane kroz tijelo.
Gubitak kilograma nije jedina fizička promjena koju je anoreksija donijela Miji. Kosa joj je počela naglo otpadati, koža je postala suha i žućkasta, prepuna dlaka, nije mogla spavati, mjesečnica joj je izostajala, a najmanji napor ju je jako umarao.
„Majka je ubrzo shvatila da nešto nije u redu sa mnom, pa me poslala na liječenje. Samo dijagnosticiranje anoreksije tada me nije toliko uzrujalo koliko to što nisam htjela prihvatiti kako anoreksija nije životni stil nego poremećaj koji se treba liječiti“, prisjeća se Mia.
ZNAM PRIČU O SREĆI…
Liječenje je bilo dugo i teško, a kada je prestalo, anoreksija se počela vraćati nakon određenog vremena. „Ponovno sam vratila stare postavke u glavi, no ovaj put je bilo gore. Dogodilo mi se upravo ono što se dogodi mnogim anoreksičarima; oboljela sam od bulimije“, priča Mia. Tako se prisiljavala da izbaci iz sebe i ono malo hrane koju bi pojela.
„Nevjerojatan je osjećaj krivnje kojeg sam imala kad bih pojela nešto hrane. Bila sam suicidalna, uvjerena kako ću biti debela, neuspješna i odbačena“, navodi ona, dodavši kako se tada dobar dio njenog vremena svodio na mahnito pretraživanje koliko određena namirnica ima kalorija. „Jedino što me moglo usrećiti jest pogled na kosti koje su mi se ocrtavale pod kožom i kilogram manje na vagi“, priča Mia. Sve ostalo je bilo manje važno.
„Često bih obilazila prijatelje koji bi imali stomačnu virozu“, prisjeća se Mia. Iako su se oni žalili na simptome, ona bi jedva čekala da se zarazi i izgubi još koji kilogram. Potom se preko interneta povezala s ostalim djevojkama koje pate od istih poremećaja, a koje se često prepoznaju prema pseudonimima Ana, Mia ili Bones, a u posljednje vrijeme kao Princeze ili Kraljice, što je osobito popularan naziv u latino – američkim državama. „Kad bismo bile gladne, pružale bismo tu smiješnu potporu u nejedenju. Cure su mi savjetovale i korištenje laksativa kako bih izbacila hranu iz sebe.“, priča Mia koja je tjednima znala biti samo na vodi, svježoj mrkvi i niskokaloričnom kruhu. Tvrdi kako na Facebooku postoji oko 500 takvih djevojaka iz cijelog svijeta koje se ujedinjuju pod svojim lažnim profilima i razmjenjuju iskustva, ali uglavnom i jako kritiziraju sebe.
Djevojka koja je prošla pakao anoreksije i bulimije ponovno se liječi i polako vraća natrag svoje kilograme. Međutim, tvrdi kako se nikada nije bojala smrti i kako je uvijek bila svjesna mogućih posljedica. „Nisam previše razmišljala o tome jer jedino čemu sam težila bilo je savršenstvo i sreća. Ponavljala sam si kako ću radije biti mrtva nego nesavršena i nesretna“, tvrdi Mia koja tek sada shvaća kako joj nijedan broj na vagi nije pružio dugoročno zadovoljstvo i kako je anoreksija rupa bez dna; nadala se kako će joj mršavost donijeti sreću, a zapravo nikada nije bila dovoljno mršava da bi bila sretna. Mia sada zna kako anoreksija i bulimija nisu životni stil, nego poremećaj koji je potrebno liječiti. Biti savršen je životni stil. Međutim, potpuno pogrešan, budući da umijeće življenja nije u tome da osoba pokušava biti savršena, nego da prihvati svoje mane i vrline, i sreću ne traži u automobilima, stanovima, novcu, drugim ljudima ili mršavljenju, nego isključivo u samoj sebi.
No comments