Zašto se ne može iznositi svoje mišljenje i raditi što želiš bez da netko drži prodike?
Bez mnogo uvijanja, budući da sam se ponovo našla pod ofenzivom, iznjeti ću par činjenica jer nisam tip žene koji se skriva pod tuđim skutama. Nisam političarka, nisam predstavnik naroda, ne progovaram u ime nikog osim u ime sebe. Ne nosim titulu Miss Hrvatske ni Miss turizma Hrvatske, ni nikakvu drugu lentu kojom bi se, s pravom, mogli naći uvrijeđeni što Vas moje biće predstavlja. Nisam inferiorna pojava u vlastitom životu i ne smatram da čovjek mora stajati na mjestu da bi držao bijelu zastavu, može je vijoriti i dok ide prema naprijed. Ne zahtijevam beatitifaciju, nisam djevica Marija, ali nisam Boga mi, ni Marija Egipćanka.
Redovito mi pristižu raznorazne optužbe „jer se pačam gdje mi nije mjesto, ta tko sam ja da pričam o tome…“ Nisam se potpisala na projekt NASA-e. Nisam udarila pečat za puštanje eksperimentalnog lijeka na tržište. Nisu me napali kolege povjesničari umjetnosti jer sam krivo datirala umjetninu. Pisala sam svoje mišljenje u svojim kolumnama. Svoje mišljenje. Dali me pratite u smislu koji pokušavam izreći ili ste previše orijentirani na pronalaženje grešaka u koracima?
Istina je, da, ima sposobnijih od mene. Da. Ima pametnijih, ima ljepših. Hvala Bogu da ih ima! Pa bilo bi tužno da u cijeloj zemlji ne postoji sposobnija, pametnija, ljepša osoba od mene. Dapače, bilo bi to pogubno za egzistenciju Hrvata. Zar to opravdava zid koji dočekuje gdje god da se čovjek pokuša probiti? Zašto ste konkvistadori nad tuđim životima, a u vlastitom mimoze? Zašto imate pogled zastrašujućih očiju bez šarenica? Recite mi, zar bi trebala provesti vlastiti život pod narkozom, da nebi svojim sitnim uspjesima uvrijedila nekolicinu nepoznatih? Vox populi, vox dei.
Ne pamtim više kakvi smo prije bili, ali se sjećam da smo bili drugačiji. Što smo radili? Koga mrzili? Koga voljeli? Znam da smo više uživali, manje uspoređivali. Internet nas je povezao. Internet nam je omogućio doticaj s daleko više ljudi no što smo ga prije njega imali. Internet nam je ujedno, pružio i nepregledni teren za mržnju. Umjesto da nas približi, internet nas je podijelio. Čak ne ni na grupe, nego izolirao do jedinke. Do jedinki koje sjede za kompjuterom zahvaćene trendom pokvarenosti. Mogu i ja biti, ali zašto bi? Svi možemo biti okrutni. Nema tu neke velike mudrosti, ali čemu?
Naći će se pokoji nebeski čuvar i reći: „Šuti glupačo, tko si ti da pričaš! Da imaš što za reći nebi se slikala k’o zadnja drolja!“ Da, naći će se. Demarkiram; i slike i riječi su moje. Stojim iza oboje. Što sam rekla, rekla sam, što pokazala pokazala. Jesam. Sve jesam.
Dokle idu zabrane? Ne smijemo pričati. Ne smijemo pisati, ne smijemo se fotografirati, ne smijemo izgledati kako izgledamo. Izgubili smo pravo i da budemo ružni, mršavi, debeli, plastični, glineni… Ne možemo biti različiti, a opet prihvatljivi? Jeli neka povećala usne? „Kurva, drolja, sponzoruša.“ Što se mene tiče, može i teflon ugraditi u guzicu, njezino tijelo. Jeli neka cura dobro otpjevala, al ima koji kilogram viška, nema hvale. Komentari su : „Gle na što liči.“ „D-e-b-e-l-a, najela se s-e-l-e-n-a…“
Svi mi živimo, sami za sebe, istovremeno okruženi mnogima. Gledamo na njih kao na kakvu konkurenciju. Zašto ih za promjenu, nebi gledali kao na istopravne stanovnike zajedničke planete? Ima mlijeka za svih nas. Nisam pacifist, nihilist niti spadam pod ijedan drugi –izam. Shvaćam da su ovo surovi uvjeti za preživjeti. Ni pravila ni cilj nam nisu poznati. Nismo po rođenju došli sa skriptom u kojoj su navedene upute. Takva materijalna verzija skripte ne postoji po kojoj ja, Ena Friedrich, u svom životu nešto što se ne kosi sa zakonom ne smijem učiniti ili izreći. Kad smo već kod zabrana, neću nikom dati za pravo da je odštampa.
Ima li među vama, moje braće po oružju?
Foto: Ivan Balić Cobra
No comments