Mržnja i vrijeđanja na internetu
Ponekad mi se čini da su moji tekstovi čitani samo zahvaljujući mojoj mami i njenim obožavateljima. Velik broj tih zanesenjaka se toliko oslobodi da otvoreno pričaju kako bi mi jeb*li majku. Šalu na stranu, to je samo jedna vrsta sve popularnijih heroja za tastaturom. Bezimenih heroja novog kova, prikladnih za naš novi, virtualni svijet. Možete ih sresti na svim portalima gdje proklinju, poručuju da su vijesti napuhane, plaćene, psuju i vrijeđaju. Obični nasilnici koji se busaju o prsa mudima i hvale kako se libe govoriti dok drugi šute. Najčešće se predstavljaju kao obični, uzorni građani, po ničem se ne ističući, nisu uspješni ni bogati, taman da ih se nema zašto mrziti niti im na čemu zavidjeti. Primjer pravog čovjeka reklo bi se. A kako je naš narod od nesreće postao nerazborit, očajan i ciničan, pasivno je progutao servirane demagogije i uzeo ga pod svoje. Narod ne filtrira. Jer im treba krivac. I jer im treba heroj. Budući da su se dotakli nedodirljivih političara koji su nam svima mrski, budući da su javno provocirali i izrazili mržnju, nešto što mnogi potiho osjećaju, uzdignuti su na razinu nacionalnih heroja. Bezimeni je izgovorio svoju kritiku jasno, fino je formulirao riječi itim postao junak, Bog i batina. Tko je taj čovjek iza sigurnosti monitora i zašto to čini? Nebitno je. Zvuči uvjerljivo i narodu je to dovoljno. Upijamo. Kličemo. Jer mi Hrvati smo dobri sluge, a loši gospodari.
Ovaj filantrop u javnosti, u stvarnosti homofob, ako se okuraži, može postići više zla no dobra. Dao je narodu nadu, njegova hrabrost je prešla djelom na njih. Osjećaju da njihove misli i dvojbe netko ipak shvaća. Nisu više sami. Ali što ako ti Savanarole novog doba izaberu krivca iz osobnih pobuda, kako i obično biva? Što ako bezimeni nije običan, zabrinuti građanin, nego smisleno ubačen uzurpator? Jedna stranka protiv druge, susjed protiv susjeda, vuk protiv vuka ili čovjeka. Izabrao je svoju žrtvu i izdvojio je. Naš sad već omiljeni anonimus poziva na virtualni masakr. Jel tim išta manje poguban? I tintom je moguće počiniti nasilje, nemojte to shvaćati pukim blejanjem.
Narod čini velika masa u kojoj se mnogi lako pogube u kontekstu. U bujici riječi ostaju tek ključne. Bog. Hrvat. Laž. Krađa. Korupcija. Država. Volimo te riječi. Potiču nas da kliknemo: „Podržavamo! Vjerujemo! Tako je sve! Aaaa SVE!“ Ponekad je teže shvatiti da smo prevareni, nego se prevariti.
Ne idem tako daleko da kažem da je glupo preispitivati tuđa dobra djela i laskave rijeći. Ne. Ali ako već preispitujete i patite od paranoja da će vas svi zajebati, pa što ne preispitate i namjere tih mrzitelja? Jer odijela, a herojske riječi još češće, znaju skrivati obične lešinare. Kad nekog mrzimo, mučnija nam je njihova dobrota od zla. Napad je uvjetovana reakcija, nastala iz napasti, svojstvene nekima, straha, osjećaja odbačenosti ili kompleksa manje vrijednosti. Vođeni mržnjom blate vijesti o javnim ličnostima koje su pomogle siromašnim obiteljima, deklarirajući ih, jasno kao čin samopromocije i častohleplja. Pišu kako u tim činima nema dobrote, već samo prenemaganje. Napadaju, jer što ti je počinitelj odvratniji, djelo je mrskije. Nije to nikakvo pitanje poštenja, to je pitanje neke prijašnje netrpeljivosti, zavisti i ljubomore. Netko će se tako u medijima naći pod negativnim svijetlom jer se nečim ogriješio o te, frustrirane ličnosti koji sva djela pripisuju spačkama i lopovluku. Privlače sljedbenike tako plemeniti i dirljivi, pišu o pravdi, mitu i siromaštvu, pa tko bi im odolio? A narod se povodljiv, uključio u borbu koja se njih nikada nije ticala. Tih anonimusa ima na tisuće i ono što projeciraju, jest da ne postoje dobra djela, već samo proračunati drznici kojima će se trud s vremenom isplatiti. Možda se nadaju da će povaliti nekog iz unesrećene obitelji ili dobiti na marketingu i reklami. Jer uvijek mora postojati skriven motiv. Promoviraju crnilo, mržnju i negaciju svake humanosti. A narod sve prihvaća. Jer volimo napadati uspješne. Volimo ih detronizirati i mrziti. Često me pitaju zašto ne gledam televiziju, ne čitam novine niti pratim medije po internetu. Jer mi se, ljudi moji, bljuje od masovnog trenda zlobe, od naroda koji ni u najlogičnijim crtama nije integriran. Jer mi je muka kad vidim to frustirano pseudo-intelektualiziranje pod svakim člankom. Ne znam dal mi Hrvati bolujemo od globane paranoje, pesimizma ili zavisti. Ali od nečeg bolujemo.
No comments