Niti jedan izlazak mog društva ne može proći normalno
„Drag dečko, pristojan i sramežljiv, a ova bagra da tko si, pričaj nam o sebi, kad se izdr*aš, jel se samo obučeš ili prvo brišem wc papirom…“
Status praesens – kolaps broj 372. Jedva pridržavam laptop. Ruke mi se tresu, oči suze, pluća sljepljena, a srce u grlu. Sve mi je. Iscrpljenost, dehidracija, neuhranjenost, mamurluk, srčeko i dobra stara anksioznost. Roj misli nadglasava Pitbull. Boli glava, ali je tiše na taj način.
‘Ma jel ima bolesnijih ljudi od nas? Aj ti meni reci, ma jel ima nedi bolesnijih ljudi?’ govori Dija vukući se po kuhinji. Nemamo mjere. Samo mijenjamo ekipe i nastavljamo od jutra do jutra, bez pauza. Stanemo tek kad krenu nesvjestice. Ona filozofija: kukat ćemo da smo debeli, ali tek kad dovršimo teglu Nutelle. Ljudi se kupe iz ovog stana polu mrtvi, odlaze se naspavati, a mi samo zovemo nove. Dođu veseli i odmorni, a odlaze četveronoške. ‘Ma jel vidiš ti u koje se mi stanje dovedemo?’Ja ležim i divim joj se kako može hodati. Blica mi pred očima, a ni ne čujem najbolje. Osvanulo je jutro, nakon četiri dana. Miče mi pivo i govori: ‘Ne, danas se čistimo.’ Vodimo se onim klin se klinom izbija, ali kad-tad dođe dan da moraš stati. Mrzim taj dan. Današnji dan. Bljeda je k’o reklama za ariel, ali nepokolebljiva u stavu. ‘Ne, sutra ideš za Zadar i nemo’š bit biljka.’ Izuzetno oprimistično mi prolazi kroz glavu da ne mogu umrijeti jer još nisam posjetila Chartres, a i zamišljala sam da će se to zbiti u sestrama milosrdnicama.. poput Matoša. I Krleže. Godinu dana nisam bila vani, a onda urnebes od kako je ona tu. Sve ima svoj honorar. Gleda me. ‘Molim?’ ‘Rekla sam ti da odeš pod tuš, a ja ću skuhati juhu.’
Prije četiri dana, u osam i petnaest na večer dotrčim u kafić i govorim: ‘Ti si mi danas dvanaesti.’ Dečko se smije i kaže da to zvuči kako nebi trebalo. Dogovaramo snimanje za novi spot i pijuckamo. Cijeli dan se trudim nabaviti svoju magnu chartu libertalis i baš mi godi pivo. Pridružuje nam se frendica i pada nam na pamet da čoporativno odemo van, kad nam do uha dolazi: ‘Ljudi smo, nismo Splićani.’ Zadržavamo dah. Dija samo skuplja usnice i ponavlja: ‘Ma da ljudi smo, nismo Splićani.’
Dija, još uvijek nasukana na mom kauču govori: ‘Nemoj to sad pisati. Nemoj, nije lipo.’ Ali ja nastavljam. Odvlačimo se iz stana i iz baze idemo na tramvaj. Baš ekipa za javni prijevoz, dobro da smo prepoznali stanicu. Hodamo po gradu i ostavljamo ružičasto perje za sobom. Pa igramo rukomet s mandarinom. U ritmu grada pokušavamo zapamtiti broj koda za wc, zatim me u Marascinu Dijin dečko pipa, a ona osvaja Kviska. Frendu prilazi cura i govori: ‘Jesi ti onaj…?’ On već ponosno diže bradu, celebrity. ‘Onaj iz tramvaja?’ Malo mu se rugamo pa idemo u Vip. Tu ugnjetavamo konobare i DJ-e. Ponovo ostavljamo perje za sobom i gubimo ružu koju sam dobila. Ne sjećam se puta natrag, pozaspali smo. A Dija? Dija u 7 ujutro kuha brokolu. ‘Samo mi nemoj i zadnju krpu zapaliti.’ Nakon dva sata sna, otvaram oči kad ono panika! Nema alkohola u stanu. Brzo, brzo da nas ne uhvati anksioznost. Budim Diju i govorim joj: ‘Nema pive Dijo. Tko će do dućana?’ Vedro odlazi po novu zalihu, a Dija zove svoja dva frenda. Goran odlazi doma na beauty sleep. Stižu njezini ćelavci i Tomislav. Drag dečko, pristojan i sramežljiv, a ova bagra da tko si, pričaj nam o sebi, kad se izdr*aš, jel se samo obučeš ili prvo brišem wc papirom… Crvenim se. Odlazimo do neke kvartovske birtije, ali nas zaustavljaju policajci. ‘To zbog tog tvog auta.’ Govorim mu. Mrmlja nešto nedefinirano. Podižem obrvu koja ostaje takva cijelu večer. Meni mob. ne prestaje zvoniti, a baterija u crvenom. Bilo mi je to ipak previše na prazan želudac. Konobarica mi prekida misao: ‘Daj ga meni da mu ja objasnim, dvi, tri.’ To je zapravo dirljivo.
Opet blicevi. Neka dezinformacija je stigla da ja plačem u wc-u. Bože, Bože. Govorim: ‘Jel ja izgledam kao netko tko plače po wc-ima?’ Zatim izlet do slapova, gdje Dija prosipa dušu Žižici, a ja ušutkavam ljepotana :’ Šššš.. prekrasno je. Vidi šišmiše.’ A njega je više briga za moju guzicu… Pa berlanje po Marascinu, naravno, najrazvaljenija i najveselija ekipa…klasika. ‘Daj mi konjak.’ Nema. ‘Daj mi onda onaj gadljivi stock.’ Joj joj. Ta konverzacija je bila prošle večeri. A ove… … Opet on da nema konjaka, a Diji odma tlak na hiljadu: ‘Ma šta nema? Dajj!’ Umiljata fačica postaje osorna. Riječ po riječ, glas joj postaje jači. Nozdrve podrhtavaju. Tipkam poruku svom kirurgu. ‘Mi u Marascina, a tebe nemaaa…’ ‘Nu je, opet taj mobitel po rukama, dobro, jesi ti svijesna da si cijelo vrijeme na njemu? Ma jel dosta tog njanjanja?’ Zaustavljam prodiku i govorim: ‘Dani pišem.’ Odmah odgovara razdragano: ‘A Dani, a pozdravi ga puno.’ Izlazimo ispred gdje oni jedu jabuke. Odakle? Nude me. ‘ U 4 ujutro sam više za biftek nego za jabuke. Hvala.’ Pa ponovno Vip. Njih dvoje se malo ljube, pa Vedro i Dija. Ja grlim medu. Dija će uporno kao Katon stariji: ‘Ma da ljudi smo, nismo Splićani.’
Odspavamo koji sat, pa dolaze Suza i Ivana. Slijedi ponovno ugnjetavanje preko mobitela. Ne mogu ga isključiti, dobila bi živčani slom. Uvijek je uz mene, pod tušem, tokom operacija… Posebna osobica zove da se spustim da mi da pusu prije puta. Kakva nervoza, navlačim papuče i osmjeh. Čak i Dija govori: ‘A lipo.’ Onda dolazi Davor (poznat kao Davor iz Zagreba, budući da imamo Davora u svakom gradu, a Dija nekako uvijek misli na krivog), donosi hrpu hrane i pića. Ajoj joj. Ni u jednom trenutku ne pomišljamo kako će nam biti teško se dići za par sati i krenuti na put. Kad je nastao fajrunt, ne znam točno, ali ovo jutro je teško…rekoh sama sebi, pauza od alkoholiziranja. Stiže mi MMS od frenda iz Zadra: Čekamo te…a ono slika frižidera punog ožujskih…
Bože moli za nas griješnike.
Foto: Boris Mataković
No comments