Moje drugo poziranje za Playboy na kraju mogu ocjeniti kao je..no dobar posao!
„Matejica (koristim umanjenicu iz dragosti i njezine ‘visine’) se šetka gola pod ogrtačem u papučama dok se konobari trude glumiti da je to sasvim normalan prizor“
Bilo je to oko osam sati ujutro. Još jedan tipičan zimski dan, hladan i vlažan. Guzom pridržavam vrata haustora i trudim da mi ne popada ništa iz vrećica. Pri tom se pitam tko je tu de facto lud i zašto nosim tone donjeg rublja za golo snimanje. Uz to sve vučem laptop i kaput, a mobitel zvoni. U ustima mi vrpca s ključevima. Pred ulazom je parkirana tamna Lancia. ‘Isuse kako to izgledaš? Jesi ti uopće spavala? Ček ček, Ena, jesi ti… …plakala?’ Gotovo bojažljivo će prijatelj koji preferira da ga zovem menagerom. ‘To je baš ono što volim čuti na dan snimanja. ‘Bolje ne pitaj.’ Gleda me svojim velikim plavim okicama i sad se već bojim da će i on pustiti suzu. ‘Ajmo ća, moramo skupiti cure. Pričat ću ti po putu.’
Nakon dva poziva i dva sata, s tri nove suputnice čuje se samo kva kva kvaa. Šarmantna popratna pojava kad naguraš četiri žene u auto.’Ajme kako mi se spava! Nisam ni kavu stigla popiti. Ajme kako je hladno. Gdje je taj restoran točno? Boli me trtica. Bivši me izluđuje.!Joj a tek onaj moj. A u koliko smo u Samoboru? Ajme ja sam sinoć dobila. A kad nam je ručak? A tko je taj dizajner? A bit će i snimatelj? A PR? Jesi vidjela moje nokte? Ti se čine?’ Na set nas vozi frizer i uopće ne djeluje kao lešina među hijenama. Ja bi se barem tako osjećala na njegovom mjestu, ali dečko se začuđujuće dobro drži.
Dok se mi dovlačimo, U Stake Houseu nas već čeka Vlado (a.k.a fotograf) s Tomislavom (za njega kažu da uskače tamo gdje su šminkeri i plastični kirurzi zakazali. Dakle, dečko koji radi u photoshopu), snimateljem i dva asistenta. Na prvi pogled vidim da nešto ne štima. Nema zeke ni vatrice na kaminu. Ne vidim ni aparat za mjehuriće. Umjesto riječima, obraćam mu se riječitom obrvom. ‘Sutra ćemo sve imati, danas smo posvećeni probi šminke i videu.’ Pravda se. Mislim da njuši moj skepticizam, ali me ne doživljava previše. Ogledam se po prostoriji i vidim da nas je desetak. Nije baš ambijent u kojem Vlado voli raditi. Ovo snimanje će biti izazov po mnogo čemu, slutim. Ostatak je tu, snježni prozori, boce pjenušca po cijeloj prostoriji, višenamjenski led, kapice djeda mraza, crveni šalovi, štiklice, nakit, šljokice. ‘Šljokice! Viii!’ Imam osmjeh od uha do uha i već pjevušim ‘Ništa mi neće ovaj dan pokvarit’. Mantra. Možda upali.
Šminkanje traje predugo. Prepredugo. Sunce se već lagano spušta s horizonta, a fotograf svakom minutom postaje sve furiozniji. Možda ima hemeroide. Skakuće iz jedne prostorije u drugu, požuruje nas i znam da strepi da sutra ne potrošimo jednaku količinu vremena na pripreme. Kad smo napokon gotove, šminka nije kakva bi trebala biti, a na našim licima se vidi umor. Na setu već prvih pol sata prevladava sveopći nihilizam. Matejica i ja smo u klinču s bitnim životnim prekretnicama i ne uspijevamo ih u potpunosti izbrisati iz naših misli. Situacije su to kada se gube glave, ali mi nemamo ni tu privilegiju da smijemo plakati. Poziramo i smješkamo se. Ne glumimo veselost, nego je pokušavamo stvoriti. Pišem ovo na način na koji možete osjetiti moje suze i čuti moj smijeh. Ne želim prikazati samo boje radosti i sjaja, jer boja i rasvjeta su sastavni elementi tuge kao i veselja. Vodim idiličan život, ispunjen i zabavan, ali nisam ograđena od varijanti sivih tonova. Bez izuzetaka, svi smo mi pod kožom krvavi.
Tokom snimanja mobitel mi ne prestaje zvoniti. Profesionalnost mi ne dopušta da se javim ni da ičim pokažem da mi odvraća pažnju. Već zbog ignoracije znam da se s druge strane sakupljaju cjepanice. Sprema se lomača. A da ga isključim? Ne, toliko muda pak nemam ni ja. Vlado spušta aparat i viče: ‘Ne mogu te takvu gledati, gdje su one iskrice u očima? Tom, brzo po jedno ožujsko!’
Sat vremena kasnije, nitko nebi rekao da smo ljudi pod teretom briga. Dali je do pive, do glazbe koja nam objema odgovara, do motivacijske puse koju sam dobila od stilistice, ali jedno je sigurno – raspoloženje se znatno popravilo. Možda je i do tih pet minuta pauze na kojoj smo se međusobno izjadali. Famozna katarza. Nas desetak smo poput jedne velike proširene obitelji. Koegzistiramo kao tim u poslu i privatno, što dodatno olakšava naš rad i pridonosi opuštenoj atmosferi. Tako se skupocjeno snimanje pretvara u druženje, a sve poprima ton vesele anegdote. Skrivamo moju defektnu ruku, Matejin končić, (e kako će me zadaviti zbog ove rečenice), posipamo se šljokicama, diramo jedna drugoj bradavice ledom i polijevamo pjenušcem. Matejica ima podli smješak, a ja mokru kosu. Skakućemo, zezamo se i glumimo vile ostavljajući šljokice po svemu što taknemo.
Nakon par sati, imamo kratku pauzu za ručak. Bacam oko na mobitel. Na ekranu se ukazuje 47 propuštenih poziva. Mama, bivša svekrva (Bože kako joj lijepo pristaje ovaj prefiks), bivši i par poslovnih kontakata. Šaljem par smsova najbitnijima i kužim da se hrana ohladila i stisla. Zovem mamu kako bi joj rekla da nije bila u pravu i da mi je stvarno pi*ka zlatna. Zbunjena je. Pita dali sam pijana. Podsjećam je kako je jednom prilikom rekla da je ona muško da me nebi podnosila ni da mi je pi*ka od zlata. Šalje me u k*rac i kaže da zbog mene opet neće mjesec dana izlaziti iz kuće. Mene mama voli, samo joj nije zabavno što je meni zabavno provocirati je. Matejica (koristim umanjenicu iz dragosti i njezine ‘visine’) se šetka gola pod ogrtačem u papučama dok se konobari trude glumiti da je to sasvim normalan prizor. Kosjenka i Tomislav se nešto hihoću po običaju, Zanetti bježi za obvezama, Stanko smišlja u što bi nas obukao, kamerman to sve snima, a Vlado kalkulira kako bi potjerao što više ljudi sa snimanja.
Vraćamo se na set i radimo punom parom. Smješku se pridružuje grč u nozi, a pivi nova piva. Na pamet mi pada simpatična parafraza, bolje biti gol, nego praznih đepova. Ubrzo se ponovo pojavljuje tamna Lancia, kao u funkciji alfe i omege. Oko deset završavamo i odlazimo na večeru gdje se sasvim slučajno susrečemo s Kušecem, fotografom koji mi je prvi predložio snimanje za Playboy, još prije dvije godine. Jedemo, pijemo i veselimo se. Osvrćem se oko sebe i vidim samo nasmješena, pozitivna lica. Ispijam svoje pivo do kraja i osjećam neko unutarnje zadovoljstvo. Sami miješamo svoje boje na paleti života, neki pritom pokazujući talenta za slikarstvo, drugi pak ne. Kako sam sama likovni kritičar, uzet ću si za pravo da svoj rad ocjenim kao je*eno dobar posao. Dulce et decorum. Zadovoljna sam.
No comments