Žudim za zaljubljenošću ali nikako da se pojavi netko tko će me oboriti s nogu
„Rođen si kao muško, molim te, ponašaj se kao muškarac. I nemoj sliniti jer me dovodiš u neugodnu situaciju“
Opet trljakam iako se uvijek pokazalo mudrijim oskuškivati, nego li pričati. Preda mnom je još jedna duga noć bez snova, pa što je nebi pokušala skratiti. Mnogima je već dobro poznato da bolujem od najomraženije boljke – iskrenosti. Sve je dakle ostalo po starom. Ironija i bunt još su dominantne crte mog karaktera. Povrijeđena i ljuta na nikog, ali u vječnoj potrazi za nekim novim uzbuđenjem.
Kako se prošlost ima naviku prikazivati varljivom i umotanom u neku koprenu radosti veselije no što je ikada to bila, tako me trenutno peku reminiscencije na nešto čega moguće da nije ni bilo. Naime, ne patim za srodnim dušama ni filmskim ljubavima, tako nešto je možda postojalo u vremenima dok je zemljom harala magija i iluzija, ali mi se stvari prikazuju iskrenijima u nekom svijetlu drugih, davnih dana. Kao da su se geste više cijenile. Kao da su ljudi više vrijedili. Danas mi se čini da je sve moguće, jeftino, a s tim i beznačajno. Život mi puno toga servira, ali mi se ne sviđa ponuđeni beštek. Kako je Heraklit davno rekao, nije dobro da se čovjeku ispune sve želje. Molim se da mi se ostavi nešto nemogućim za dotaknuti, nešto o čemu ću moći samo sanjati. Žudim za zaljubljenošću ili strahom jer me sve ostalo ostavlja ravnodušnom. Praznom i hladnom. Kod frendica masovna histerija: ‘Zašto ne izabereš nekog za dečka? Zašto si odustala od sexa?’ Jer nisam eksponat na aukciji, a u mozak više neću. Kako objasniti ugodnu atmosferu u restoranu, kafiću, klubu? Prijatno lice koje me gleda toplo i iskreno? Različita lica, različite situacije, isti motivi. Drag mi je kao čovjek, kao prijatelj. Kao još jedno drago biće. Ponovo proživljavam neku nelogičnu melankoliju u grudima. Pola sata mi nabraja što mi sve nudi, a još me s ničim nije zaintrigirao da mu budem cura. Ono što bi neku drugu veselilo, mene pak rastužuje. Pa nije me majka rađala u bolovima da bi se ja okolo dijelila. Ni skupo, ni jeftino, ni besplatno. Mogu mi uzeti bubreg, jer srca za njih nemam. Nije da ne dam, jednostavno nemam. To su moje radosti. I to su moje brige.
Srećem se i s kolekcionarima. Za njih sam voćka koja treba da pravilno sazrije. Nisam loša, najbolja štoviše, voljena točno onakva kakva jesam. Samo ćemo malo poraditi na stavu, stasu, riječniku, kosi, noktima i tamnijoj puti. Malkice i na karakteru. Promijeniti stan, posao i interese, ali u suštini sam savršena. Junački se oni bore. Krivom diplomacijom, doduše. Bez obzira koliko sakoa imali, nisu gospoda. Nisu ni to prsa za moje obraze.
A kad stvari postanu jasne, dakle nakon što ti na deseti način dam do znanja da te gledam očima prijatelja, slijedi neizbježna drama. Sve su to po redu ljudi koji su navikli dobiti što žele, a sad sam se našla jedna mala, beznačajna ja koja odbija biti nova igračkica na stalaži. Samo mi nemoj puštat suze, jer kad si mene vidio da plačem? Da to smatram simpatičnom aktivnošću vjerojatno bi je i sama prakticirala. Sjedim i ne znam što da kažem. Ljudi koji inače gepekiraju druge ljude, sjede pokraj mene smoždeni. ‘Rođen si kao muško, molim te, ponašaj se kao muškarac. I nemoj sliniti jer me dovodiš u neugodnu situaciju.’ Opet sam iskrena. I onda sam ponovo kuja. ‘Molim te, pa nećemo valjda tako razgovarati?’ Ubrzo sam ponovo najsjajniji anđeo. A u meni samo jedna misao. Misao o Tibetu. Lagano stišćem usnice prigušujući zijevanje. Zar mi je misija da hodam po svijetu i rastužujem ljude? Stavljam mu ruku na rame. Coup de grâce.
A posprdni miceki? Svako malo jedan takav iskoči. Ispituje me superiorno, jer se podrazumijeva da me mozak napustio onog trenutka kada su mi sise porasle. Palac je oboren, a sve što je u mojoj moći je skratiti vlastitu agoniju. Odlažem pivo na stol bez da sam otpila gutljaj. Smračilo mi se i sve što progovaram na njegovo priglupo rešetanje je: ‘Ne znam.’ Smiješi mi se u lice. Ili bolje rečeno razvlači usne na način kojim mi daje do znanja da me od prvog trenutka pravilno procijenio. U mislima im nazivam zuboboljama i sada osjećajući neku neprijatnost pri svakom sjećanju. Smješim se i ja njemu. Osmjehom lišenim svakog izraza i topline.
Tužno neko doba, sve u svemu. Proklamira se moral, veliča na sva zvona. Ljudi se masovno kunu da vjeruju u Boga, a ne vjeruju ni sami sebi. Ispod bahate ljušture prikrivaju Carcasse tremblante. Divim se njihovoj površnosti što mi samu sebe čini odvratnom. Priznajem, iskreno im zavidim. Cure su također masovno opuštene. Do jučer su se lizali kur*i, danas se pak plazi po oltarima. Otvaraju se usta, izlaze neke riječi, ali ne izlazi ništa osim trabunjanja. Vrište da im je pukao nokat. Kako Bože dalje. Ne izdižem se nad njima. Ionako mi se nebi svidio pogled. Dali postoji neko drugo nebo? Jel vedrije na drugoj strani svijeta? Nema zainteresiranih ušiju za sve radosti i tuge koje u sebi nosim. Preda mnom je samo još jedna nemirna noć. Dan je bio sunčan. Ispunjen izuzetno ugodnim društvom i utakmicom američkog nogometa kojeg sam godinama htjela gledati. Ništa mi ne grize savjest, ali san nikako da dođe. Sama. Ja i moja uvela ruka. Hladna kao truplo i tugaljivog raspoloženja bez očitog razloga. Sinoć je ovaj stan bio mirno utočište, a sada je samo prazna rupa.
Foto: El Reinvented
No comments