Potraga za nestalim zrakoplovom Malaysia Airlinesa još uvijek traje, a svaki dan dobijemo novo „objašnjenje“
„Međutim, kako u današnje vrijeme tehnologije, kada su naši pametni telefoni jači od kompjutera koji su prvi put doveli čovjeka na Mjesec, nešto tek tako veliko može nestati bez ikakvog traga, bez ikakvog znaka za uzbunu?“
U današnje vrijeme, kada nas se može locirati preko signala mobitela, i kada nas NSA (i tko zna tko još) nadgleda i čita naše mailove, izgledalo je da je jednostavno nemoguće nestati. A tada je nestao ogromni Boeing 777 Malysia Ailrinesa sa 227 putnika i 12 članova posade na liniji za Kuala Lumpur – Peking!
Nestanak leta MH 370 se pretvara u pravi misterij, jer niti 12 dana nakon nestanka još se ne zna jeli se zrakoplov srušio ili je otet. Prema trenutnoj situaciji, zrakoplov je još sat vremena nakon nestanka s radara letio, a satelit je „kupio“ pingove još četiri sata. U međuvremenu, čak 25 država je u potrazi, te se pretražuje prostor od preko 27.000 kvadratnih nautičkih milja! Ali, iako su u potragu uključeni mnogobrojni zrakoplovi, brodovi pa i sateliti, spaziti ostatke zrakoplova (ukoliko se srušio) među velikim valovima je izuzetno težak, gotovo i nemoguć zadatak.
Međutim, kako u današnje vrijeme tehnologije, kada su naši pametni telefoni jači od kompjutera koji su prvi put doveli čovjeka na Mjesec, nešto tek tako veliko može nestati bez ikakvog traga, bez ikakvog znaka za uzbunu? Radari, kako vidimo nisu svemogući, bolje rečeno prilično su ograničeni. Komunikacija sa zemaljskim kontrolorima je prilično rijetka, i pogotovo na ovako dugim letovima prođe i po nekoliko sati bez da piloti s nekim progovore i riječ. Ono što mnoge zbunjuje je da nitko od pilota, a ni putnika, nije poslao niti jedan poziv u pomoć, što bi se moglo objasniti eksplozijom ili naglom dekompresijom, ali u tom slučaju zrakoplov ne bi letio toliko dugo nakon nestanka s radara. Osim, kao u slučaju grčkog Heliosa kada je nestalo kisika pa je zrakoplov, s onesviještenom posadom, letio na autopilotu sve dok nije ostao bez goriva.
Otmica je jedan od scenarija kojoj se priključuje većina medija, pogotovo jer je pilot Zahari Ahmad Sah bio veliki politički aktivist i pristaša malezijskog oporbenog čelnika Anwara Ibrahima koji je, dan prije nestanka osuđen na pet godina zatvora zbog sodomije. Zanimljivo, Sahova supruga i djeca su obiteljski dom napustila dan prije nestanka zrakoplova! Sah, i njegov kopilot (i eventualne druge osobe) su mogle hakirati sustave zrakoplova te odašiljati krive podatke o visini, brzini i smjeru kretanja. Ali, ako je zrakoplov otet, gdje je pošao i kako to da se nitko od otmičara nije javio s nekim zahtjevima? Otmice uvijek imaju cilj, pogotovo ako su politički motivirane, a 12 dana nakon nestanka, od potencijalnih otmičara nema ni riječi. Također, zrakoplov je mogao sakriti svoje podatke ali nije mogao zavarati radare, pogotovo vojne.
Jedna od mogućnosti jest i da je pilot izvršio samoubojstvo srušivši zrakoplov. Ukoliko je pilot Sah svjesno srušio zrakoplov, bilo kao teroristički čin ili kao samoubojstvo, ne bi bio prvi slučaj u povijesti. Boeing 767 Egypt Aira s 217 putnika na letu New York – Cairo 1999. je namjerno srušio pilot Gamal al-Batouti, a iz istih razloga tragično su završili i letovi Silk Aira 1997 (104 žrtve), marokanskog Royal Aira (44), kao i Mozambique Airlinesa čiji je Embraer E-190 s 33 putnika pilot namjerno srušio prošle godine.
Ukoliko je došlo do pada zbog čina pilota, ili kakve mehaničke greške, odgovor će dati crna kutija, ali pitanje je hoće li se neuništiva crna kutija ikada pronaći? Pronaći je na površini od preko 20 tisuća kvadratnih nautičkih milja zvuči kao traženje igle u sijenu, čak i kad signal koji crna kutija odašilje ima domet od nekoliko kilometara. Postavlja se stoga pitanje, kako u industriji koja je odgovorna za sigurnost milijardi putnika svake godine, ne pronađu zamjenu za crnu kutiju čije je vrijeme ipak prošlo? Razlog je, kao i obično, u novcu. Tehnologija crne kutije je zastarjela, a njezin najveći problem je što je uvijek treba pronaći da bi se podaci iščitali. Iako je praktički neuništiva, i nije je problem pronaći kada je zrakoplov pao na tlo, problem nastaje pri padu zrakoplova u more, kao u slučaj u Air Franceovog leta 447 kada su kutije pronađene tek dvije godine kasnije. Neki proizvođači zrakoplova, poput Bombardiera, su stoga u svoje zrakoplove počeli ugrađivati novu tehnologiju koja se zasniva na streamu u stvarnom vremenu svih podataka, počevši od lokacije do funkcioniranja pojedinih komponenti. Međutim, najam satelita i sam bandwith je skup te predstavlja dodatne troškove za zrakoplovne kompanije koje je recesija i sve veća cijena goriva i ovako prilično uzdrmala.
Kako će se na kraju završiti cijela ova saga? I hoćemo li ikada saznati odgovor, ili će zauvijek ostati jedan od neriješenih misterija poput izgubljenog leta 19, ostaje nam da vidimo.
No comments