Nakon što sam preživjela, a bila sam uvjerena da neću, trebalo je proslaviti žibot ludim izlascima
„Za to vrijeme ulijevam vino ljepotanu u grlo. Pokušava se izmaknuti i poljubiti me. ‘Ne ljubim se s ljudima. Samo sa curama“
Dobro da nemam običaj pisati ozbiljne teme. Nekako sumnjam da bi bila dobra u tom. Posljednji tjedan sam razvila neku vrstu ludila; ponavljam vesele bedastoće od izlazaka. Rekoh, možda se izlječim ako ih stavim na papir. Stoga evo blic rezime par posljednjih.
Upadamo kao Gentry u klub, i instant se povampirimo. Klasika, Mirna se vere po svakom dvometrašu, a ja skačem po kaučima, pridržavam za strop i derem Niggas in da house. Pokraj mene sjedi crnjo.
Neki dečko priča svoju životnu bajku. ‘Inače ne pijem. Ne izlazim…’ Super frende, ostaješ na tom kauču kad odemo u drugi klub. ‘…Ne volim glasne ljude, one koji su uvijek u centru pažnje…’ Potkopava se amiš, a da toga nije ni svijesan. Pogledom tražim Mirnu. Mm dobro, pokušava otrgnuti šiltericu s Whoo kida. ‘…Nikada se nisam bavio nezakonitim radnjama. Ljudi danas samo gledaju novce… …moral je zanemaren…’ Gledam gdje je Mirza. ‘Molim?’ Dolazi mi do uha njegova propovjed. Mrštim mu se u facu i rekoh: ‘Idem đir do wc-a.’ Mislim da je shvatio da ne mora biti tu kada se vratim. Eto me natrag, a Mojsija stvarno nema. No na njegovom mjestu leži Mirna. Djeluje kao nasukani morž preko naših stvari. ‘Jesi dobro?’ Razvlači osmjeh i ispušta neko neartikulirano cviljenje. Vesela vještica mrmlja kako će od sljedećeg tjedna biti dobra. Sad se već bojim da to znači da je s našim prijateljstvom gotovo. Dva lika prolaze. ‘Po facama im se kuži da su kriminalci.’ ‘Jel da?’ razdragano će. Mirza se baca do nas i kuka kako je stvarno mislio provest noć bez alkohola. Hm. Zato se ja trudim što manje misliti. Neki nasumičan lik mi se obraća: ‘A kako to da nemaš dečka?’ Što da mu kažem na to? Da upadnem u neku dubiozu ili to kratko riješim s malo sarkazma? ‘Patim od izuzetne boljke…’ Gleda me sučudno. ‘…ravnodušnosti.’ ‘ Ma daj ne zezaj. Što ti ne fali da imaš nekog?’ Bježim od učmale teme i mašem glavom: ‘Tempi passati, ohoho.’
U Green Goldu odvaljujemo vilice na plesačice. Frendica me upoznaje sa svojim trenutnim miljenikom i pita kako mi se dečko čini. ‘Osrednja prosječnost.’ Našla je mene pitati, lik za kojeg sam izjavila da je zgodan je okarakteriziran kao ‘Simpatičan lik iz crtića. Pomalo nalik Boleku.’ Stoga ću se poklopiti rukama po glavi i mudro se ne petljati s drugim spolom. Ni pojmom njihove estetike.
Pred Fontanom srećem frenda, grlimo se i deremo: ‘Ljubaviiii!’ ‘Budalooo moja!’ Zaštitar kovitla očima. Mirna je odlelujala, ostavivši me samu da vadim kestene iz vatre. Svađam se sa zaštitarom da pusti mog mortus frenda s argumentom: ‘Alo znaš ti tko je on? Moj frend! Ajde, odstrani se!’ I lik se stvarno odstrani. Iz dana u dan se čudim kako mi netko ne zaleuši dvije. Gdje će ona drugdje nego na šank. Neki lik joj se upucava. Mrmljam sama sebi u bradu: ‘Stari šanse su ti ko srni na nišanu.’ Odmah se priljepila za neku bandu, a taj drugi dečko je prepijan i nikako da shvati njezin argument da je glupan i da je ne zanima. Nema ta takta, nožem kolje buhe. Za to vrijeme ulijevam vino ljepotanu u grlo. Pokušava se izmaknuti i poljubiti me. ‘Ne ljubim se s ljudima. Samo sa curama.’ ‘Pa jel se barem seksaš?’ Bože koja drskost. ‘Jel’ znaš koliko često agava cvijeta?’ Smije mi se. Smijem se i ja, a što ću drugo. ‘Ne smeta ti ova glazba?’ ‘Ma samo da je glasno. Da ne čujem.’ Ipak ne pamtim da sam se toliko kreveljila koliko sa šest blesavih glava i to na putu iz kluba u klub s minibarom i čovjekom u gepeku. Sitne radosti. Apoteoza za koju vrijedi živjeti.
U Urnebesu sam izgacala nekom dečku čevape, al smo se kasnije upoznali i osim što se nije ljutio, sve nas je pozvao kod sebe u birtiju. Nekom drugom dečku smo pokušali otkupiti kartonsku kapu za 1000kn. Nije htio pa smo mu novčanicu skoro nagurali u grlo. Bojim se da smo ga pri tom prepali. Glavno da smo protjerale plesačice jer se nama skakalo baš tamo gdje su one. Opet zakrvim s još jednim zaštitarom i derem se na jednog celebritija da nije nikakva faca kad se moram prepucavati s njim. A ujutro, nakon što u miru božjem pojedem jabuku, na koga nabasam nego na tog zaštitara?? Wtf?? ‘Što ti hočeš? Jesi ti mene pratio? Jesi ti neki psiho, A?’ Tako je počelo. Završilo je obećanjem da me više neće pokušavati maknuti sa stola ni podija. Čak smo se i rukovali. Po običaju bilo je i paranormalnih iskustava. ‘U Fontani nisu bile cajke.’ Mirna me gleda i trepće. Gledam i ja nju. ‘Pa rekli ste mi da je to cajkaški klub.’ Širi oči koje su ionako velike. ‘Ali Ena bile su cajke. I to live band.’ ‘Ja nisam ništa čula.’ ‘Ček, ti si zabrijala da u subotu na večer u klubu nije bilo nikakve glazbe?’ ‘Mm.’ ‘Znam da nisi normalna, ali…’ Sklopila je potom svoje umorne oči. Voljela bi se i ja smežurati na krevetu i odmoriti. San mi ne dolazi ni ove noći. Sreća pa mi je mozak kontaminiran glupostima i vrti samo lajt teme. Ipak se u ovom trenutku dok prve zrake zore zamjenjuju Valkirinu noć, pitam oblikuje li čovjek svoj život ili on oblikuje njega? Promatram je kako spava. Odmičem joj kosu s lica i prekrivam dekom. Zavidim joj na miru i snu. Driftam opasno. Umrijeti ću, a neću ni znati od čega.
No comments