Unatoč početnim problemima sve je na kraju ispalo baš kako sam zamislila
„Perfekcionist sam i ako nije onako kako sam isplanirala (ili zamislila kako kaže moja mama) i ako nije tako odmah, podići ću obrvu, zategnut čelo i pucketat prstima“
Sat otkucava 21:45 a ja još petljam po laptopu i prebacujem najdraže pjesme na USB stick.
‘Ajme Ena molim te se obuci, pogledaj koliko je sati, a još se nisi spremila. Ajme poludit ću!’
‘Evo samo da nađem još jednu, dvije. Meni ionako treba 15 minuta.’ Usput preko mobitela pričam sa Željkom i pritom se koristim neortodotskim metodama. Ne zvučim kao slavljenica.
‘Ma rođendan ti je, moraš biti tip top. Ajde više, pusti to.’
‘Gotovaaaa. Ček, prebacuje se još. Ok, pomozi mi samo zakopčati haljinu.’
Dija se sva uskomešala, pere je anksioznost, a ja se gledam u ogledalo i osjećam da se približava napad panike. Dišem. ‘Jel haljina u redu?’ pitam.
‘Ajme ma poluditi ću koliko je prekrasna.’ Ciči moja najdraža Splićanka. Dolazi poruka. Željko javlja da će ipak doći. Ok, pokušavam mirno disati, al ne ide mi baš, vrtim popis gostiju po glavi i smirujem se. Nova poruka. Moja posebna osobica neće doći. Molim? Ne. Šaljem: ‘Tvoj nedolazak uopće nije opcija.’ Bezglasna tišina. Srce u grlu. Tahikardija. Stigao je napad panike u punom smislu. Javljam se najboljem frendu da kažem da mi strašno fali. Ruke mi se tresu i cupkam s Dijom do auta. Vjerojatno izgledamo komično u večernjim toaletama s metlom u ruci. Nikad se nigdje ne uklapamo, pa se ne zabrinjavam dodatno. Mama ponovo zove. Govorim joj da ću dobiti upalu lubanje od tolikog telefoniranja. Posebna osobica se javlja da će ipak doći. Ulazim u tamnu Lanciu gdje nas dočekuje Željko koji vozi svoju kčerkicu i njezinog dečka, mene i Diju. U autu se vodi neočekivan razgovor za početak rođendanskog patya. Ovi moji vrište na mene da sam naivna i da se moram tu i tamo postavit kao kučka. Zašto sam takva? Jer moram biti. Jer ne mogu drugačije. Jer ću se ugušiti. Željko je toliko uzrujan da me skoro izbacuje iz auta. U grlu mi je knedla, Dijana me zabrinuto gleda, Željko mrko, a njegova kćer s nevjericom odmahuje glavom. Tako dolazimo do kluba gdje okom tražim vlasnika, no voditelj je jedini koga vidim. Pitam ga za par detalja, međutim kad kaže da on o tome ne zna ništa, moji živci su na maksimumu. Perfekcionist sam i ako nije onako kako sam isplanirala (ili zamislila kako kaže moja mama) i ako nije tako odmah, podići ću obrvu, zategnut čelo i pucketat prstima. Nije dobro. Alarmantno štoviše. Osim par propusta, sve je prošlo bez incidenta, čak i bez ozljeda iako smo se frendica i ja metlama iživile na jednoj kravi. Naša verzija pinjate. Nitko nije dobio po glavi. Da, stradala je doduše moja haljina, bolje da ne kažem da je kupljena za ovu prigodu, da joj je to posljednja prigoda bila i da uf…dišem…recimo da nije bila jeftina. Zaslužuje minut šutnje.
Ok, evo me natrag, dakle, mogu reći da su bili svi najbliži, osim bubua, koji će se eto iskupiti, roditelja koje u omraženi Zagreb nebi uspjela dovući ni na vlastiti sprovod, sestre i brata koji su bili negdje po Europi radije nego da najmlađoj sestri dođu na rođendan! Neka, neka, pamtim. Suza je doduše bila par dana ranije, pa joj neću uzet za zlo, za razliku od Ane koja je, ni više ni manje, ostala doma spavati. Što reći? Moglo se vidjeti plesačica, hostesa, donjeg rublja, igračkica iz sex shopa i masu dragih lica. Ok, pojavio se i pokoji mrtvi piksel u vidnom polju. Al tu su : Cobra, Mario (s ekipom – morala sam), Imprić, Kušec, Željko, Kos, Drito, Ati, prekrasna Kosjenka i Dija sa svoje obje sise (tolike su da zavrijeđuju da ih se posebno nabroji) i da, moja posebna osobica koja se cijelu večer uspješno distancirala da je nitko ne skuži. Zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano. I tako sam skakutala od jedne ekipice do druge, što nije bio lak zadatak jer moj grande plan da ih sve smjestim separe do separea i upoznam, nije upalio. Mogu reći da me još bole noge. Hvala Bogu na papučama. A za detalje, mislim, bolje da bacite oko na slike. Da ne filozofiram previše. …A o tome što se događalo u garderobi… …ok ok, šutim!
Foto: Saša Lončarić
No comments