Kako je počela moja avantura u svijetu erotske fotografije
„Griješite ako mislite da pokazujem samo svoje tijelo. Prosipam utrobu na javni uviđaj. I ne sramim se pritom“
Početak moje priče o erotici. Zapravo sredina mog života ili možda kraj, tko zna. Jedno od najčešće postavljanih pitanja zadnjih godinu dana: ‘Ena, pa zašto se fotkaš golišava?’ Evo da pokušam objasniti svoje razloge. Gotovo uvijek me gledaju blijedo i skeptično. Što to treba takvoj curi? Kao da je to nešto loše. Neki kažu da je to što radim pornografija, nemoralno, nehumano, ružno, izopačeno, narcisoidno, primitivno…
A kako je sve zbilja počelo?
Bila jednom jedna Ena koja je otkrila da može biti i drugačija od onog što već jest. Odložila je jednu od svojih knjiga i pročitala upit Playboyevog fotografa. Digla je obrvu kako to inače ćini kada je začuđena i ponovo pročitala cijeli tekst. Zatim je odložila laptop na svega dvije minute. Trepnula je par puta i osvrnula se po stanu, prateći elemente svog života. Vrijeme je proletjelo i odnjelo njezine dileme. Zažmirila je i smiješila se. Ljubičaste točkice su se pojavile na zraku. Nešto neopipljivo, gotovo irealno. To je dodatno razveselilo. Do tada je bila samozapečaćena knjiga koja se ne smije čitati. Protuslovlja njezinog karaktera su se nadmetala. I tada se izlilo vrelo njenih slutnja. Ecce homo. Sram se rasplinuo kao davni dim Salone. Napisala je: ‘Definitivno da.’ Bio je to prvi dan ostatka mog života.
Kako da opišem osjećaj kada se nalazim pred objektivom? Mogu samo pokušati. To je neka vrsta zadovoljstva koja se javlja kao simultanitet boja, mirisa, zvukova. Sve ono što se projecira u meni, a paradoksalno, fotografski je neuhvatljivo. To je eksperiment, zezancija, antistres, gluma i preobražaj u neki drugi svijet. Unutar mene se javi slatkasta toplina, oči se smiješe i projeciraju zvijezdice. Jedna velika igra krajnje sramežljive i anksiozne osobe. Mogućnost da iskušam svoje granice i gotovo se gurnem preko ruba karakterno definiranih kontura. Moji prijatelji znaju koliko volim biftek. Za mene je erotika sočna ružičasta. Otklon od progressus in simile. Dali ste primjetili da sve cure po gradu nose iste cipele?
Nekima je tako teško prihvatiti da to radim iz vlastitog gušta i bez prekrivenih ciljeva. Ne moram se boriti za vlastitu egzistenciju. Egzistiram. Nema laži, muljanja, prekrivanja, čak ni onog doslovnog. Tajne smrde. I opljesne sve što se okrzne o njih. A truleži oko nas ima dovoljno i bez mog doprinosa.
Ne unosim ja baš nikakve inovacije. Igram s onim što imam. Griješite ako mislite da pokazujem samo svoje tijelo. Prosipam utrobu na javni uviđaj. I ne sramim se pritom. Čak se ni ne crvenim. Evo vam na uvid stanje moje napačćne jetre, deformirano srčeko i mozak na štakama. Nek auguri proispitaju jel valja što od izloženog. Onaj tko me ne prihvaća u paketu, skupa s omotom i uprljanom mašnicom, ne treba mi se u životu obratiti. Jebiga baby, ali nešto poput prepravljanja ne dolazi u obzir. Kako je poznato, željezo se kuje dok je vruće, a ja se već davno ohladila. Očito ne volim raditi ono što se od mene očekuje. Što bi trebala, sjediti doma uz guzicu nekog pristojnog da ne kažem dosadnog dečkića i trošiti nasljeđeno? Ne da mi se. Imam prevelike oči. Pregladan želudac za životom. Nisu me uspjeli cijepiti protiv njega. Pa ako nemate nepce za crudites (sirovo povrće s umacima) teško da ćete i mene probaviti.
Cijeli život slušam: ‘Ti si predobra da radiš to, predobra si za njega, predobra si za te gluposti, predobra za ovo ono. Jel ikome palo na pamet da ne želim biti predobra za išta? Zašto si nebi mogla dati oduška i raditi ono što me veseli, štogod to bilo? Zašto neki smiju biti glupi, impulzivni, nepromišljeni, a za mene to nije primjereno? Zašto se ja ne smijem smucati s lošim dečkima? A taaako gajim sklonost prema shizofreničnim manijacima. Zašto se pobogu nebi fotkala golišava ako me to veseli? Why o why?
Mi žene imamo tendenciju da s vremenom postanemo krhke. Isprva se očevi brinu za nas. Pa dečki. Meni još nitko nije uspio staviti lanac, i dok se vodim parolom ni Boga ni gospodara, raditi ću isključivo ono što mi se sviđa. Svijesna sam da idem protiv struje. Teže je, ali drugačije barem. I ne ostavlja gorak okus u ustima.
Nedavno sam doživjela i nagori pokušaj psihoanalize u životu. Čovjek mi je rekao da sam poput njegove bivše cure koja je prostitutka. Kroz srednju školu je bila debela i ne atraktivna i zato joj je sada gušt privlačiti novozadobivenu mušku pažnju koju jedino može pribaviti golotinjom. Nisam sigurna na koji dio rečenice, ali se sjećam da sam vrisnula od smijeha. Moja mama ima čak prigodnija objašnjenja – prepotencija, razmaženost i izmišljanje novih pizdarija kako bi je isprovocirala. Moram priznati, ima dodatnog zadovoljstva kad joj susjeda pohvali kćerinu guzicu a ona sagne glavu da se nebi skužilo crvenilo. Neprocjenjivo! Ili kad mi svekrva pokušava stvoriti grižnju savjesti.
Nije moj kulturni kompas pokvaren. Ljudi su prezasićeni ‘intelektualnim problemima’. Uz toliku stopu nezaposlenosti, kriminal, pljačke, prevare, kredite i poreze, pa dajmo im na uvid i malo veselja. Naša domovina zaudara po nezadovoljnom mentalitetu. Reliquiar reliquiarum u 21. stoljeću. Nezadovoljstvo je i plodno tlo za razne predrasude. A naši ljudi imaju svako pravo da budu takvi. Grizu oni i mene. Koliko ih se samo našlo s velikim ustima s tek naznakama moždane aktivnosti. Samoprozvani sveci okićeni trulim lovorikama. ‘Fleurs du mal!’ Vrište dotični nebeski čuvari. Žele mi privezati svilenu maramu oko vrata i pri tom me uvjeriti da mi baš dobro stoji. Sloboda in memoriam. Ma ja bogami neću nositi te moderne cipele.
Foto (donja): Slaven Bibić
No comments