Hrvatska je ispala, međutim s ovog Europskog prvenstva mogu poći samo uzdignute glave
„Jesmo li pokradeni? Jesmo, međutim nismo jedini koji su pokradeni, događalo se to svima, događalo se i prije, događat će se i kasnije“
Umjesto ponosa, nakon što je sudac Wolfgang Stark odsvirao kraj susreta, sinoć su usljedili razočarenje i bijes. Razočarenje jer su svi bili uvjereni u prolaz (iako smo igrali s europskim i svjetskim prvacima, i bijes jer nas je sudac Stark, bez navijačkog pretjerivanja, oštetio za jedan a možda i dva jedanaesterca. Da je prekršaj nad Ćorlukom dosuđen, i da smo zabili, čak i da smo primili gol prošli bi dalje. Međutim, sve to spada u ono „što bi bilo kad bi bilo“.
U zemlji s četiri milijuna izbornika nije trebalo čekati puno da počnu pametovanja o našim greškama, analize gdje smo pogrješili i zato smo ispali. Svatko ima svoju viziju igre, svatko zna najbolje, pa tako čak i Otto Barić koji nas je pošteno osramotio za vrijeme svog „mandata“, a posebno na Euru 2004.
Zar mi stvarno uvijek moramo biti nezadovoljni? Kada Blanka Vlašić, jedna od najboljih atletičarki na svijetu, ne pobjedi samo odmahujemo rukom „ma kakva Blanka“. Kada Ivica Kostelić „zahakla“ vrata, opet odmahujemo rukom, isti je slučaj i ako vaterpolisti ne pobjede. Zašto isto moramo učiniti i nakon ispadanja, kada slobodno možemo poći uzdignute glave?
Hrvatska se na ovom europskom prvenstvu predstavila odlično. U grupi s Španjolskom i Italijom malo nam je tko, osim nas samih, davao šanse. Ne zbog toga što su nas podcjenivali već zbog toga što su spomenute dvije reprezentacije među favoritima za osvajanje prvenstva.
Protiv Iraca smo krenuli važnom pobjedom, protiv Talijana smo nastavili tradiciju nepobjedivosti. Istina, prvo poluvrijeme nije bilo bajno ali smo zablistali u drugom poluvremenu. Pazite, reprezentacija s tolikom tradicijom i titulama svjetskog prvaka nas još NIKADA nije dobila. Sinoć smo igrali protiv jedne od najboljih, po nekim stranim stručnjacima čak i najbolje, reprezentacije svijeta. I iako su Španjolci imali više lopte u svojim nogama mi smo se sasvim ravnopravno nosili s njima. Ne samo to, nego smo u drugom poluvremenu imali konkretnije prilike i da je bilo malo sreće zabili bi gol. Ponavljam, jednoj od najboljih reprezentacija svijeta.
Jesmo li pokradeni? Jesmo, međutim nismo jedini koji su pokradeni, događalo se to svima, događalo se i prije, događat će se i kasnije. Nažalost, to je sastavni dio nogometa. Čemu sad tone i tone papira, redova tekstova o tome?
Umjesto toga budimo ponosni na naše kockaste! Odigrali su najbolje što su mogli, predstavili su se vrhunski Europi i svijetu, pa je čak i nogometna legenda Gary Lineker na BBC-u rekao da je šteta što je morala ispasti tako dobra reprezentacija.
Stoga, nema razloga za razočarenje, budimo ponosni na naše nogometaše, budimo ponosni na naše navijače. Našu malu zemlju, koja ima manje stanovnika nego Italija i Španjolska nogometaša, predstavili su na najbolji način. Jedini koji ne zaslužuju naš ponos i sreću jesu huligani koji su u Poljsku pošli s jedinim ciljem razbijanja glava i primitivnog rasističkog hukanja. Nažalost, i oni su dobili puno prostora u stranim medijima, baš kao i one dvije mlade (iako izgledaju kao članica kluba 40+) navijačice kojima je bilo toliko vruće da nisu ni oblačile majice te su se povremeno rashlađivale jezicima irskih navijača…
No comments