Par misli i pokoje sjećanje

0

Prekidi su uvijek bolni, a oporavak još bolniji

 

„Lumpovalo se svaki dan po klubovima, do ranih jutarnjih sati, pa nastavljalo jednakim intenzitetom nakon par sati sna. Ljubila sam više žena nego ih neki poznaju“

 

Koliko puta sam čula te fantastične riječi – ‘Volim te’, a koliko puta ‘Glupa kujo’.. .Toliko izgovorenih ‘Oprosti, reagirao sam tako jer mi je stalo..’ Čovjek nakon nekog vremena spozna da se život sastoji od vode, zraka i hrpe nepotrebnog sranja.

Da se ponovim, ne volim biti zaljubljena. Od toga gubim san, tek i razum. Osim toga teško razlikujem osječaj leptirića u trbuhu od napada salmonele. Tokom tog idiličnog ljubavnog perioda postupno i tiho, cvrkut ptičica postaje iritantan, zagrljaj klaustofobičan stisak, razgovor urlanje, a tišina prijeteća. Molim Boga da me oslobodi te famozne ljubavi.  Daj mi prijatelja neprocjenjivog. Onog koji će me pustiti da se smijem, ne ljubavnika koji me tjera u suze jer je poljupcima prisvojio pravo da me čini nesretnom.

Ne možeš mentalnu pljusku zapakirati između ‘lažeš kujo’ i ‘oprosti draga’. Ne briše učinjeno. Ne stane pod nijedan tepih. Riječ ljubav je iskvarena. Posesivnost. Ljubomora. Strah za gubitkom, povrijeđen ponos,  često su primjereniji nazivi.  Ona ne bi trebala izvlačiti najgore iz ljudi. Trebala bi biti čista, slobodna. Da nam je tuđa sreća bitnija od  vlastitih principa. Dok ovo pišem osjećam se poput aliena ili neke izumrle vrste. Naivne vrste koja još vjeruje u sretne završetke.

Kad bi ljudi bili ljudi nešto poput mračne strane ljubavi ne bi ni postojalo.

Svojem posljednjem dečku sam imala ulogu flastera za onu, koja se uporno ne zaboravlja. Priznajem ja sam bila s njim jer je bio sušta suprotnost mom bivšem. Ali kao po dobrom starom običaju, svaki moj odabranik je ovjekovječen osebujnim karakterom. Čudan je to čovjek. Ne zanimaju njega ni knjige ni filmovi, ni politika, ni religija, ni jezici. Ne putuje. Nije ni sportaš. Škola je po njemu bespotrebna glupost, a svi obrazovani napuhane budale. Radi samo zbog novca, a zatim ih izgara i povraća. Nije ga previše briga tko što radi, jer ni on sam ne radi ništa. Osim kukanja i prigovaranja. To je magistrirao. Sita sam bila njegova samosažaljenja koje je postajalo sve nepodnošljivije u procesu zamjene alkohola s krvi u njegovom organizmu. Ostavljala sam ga kao gripa. Dugo i iscrpljujuće za oboje. Teško je bilo pričati s nekim tko se smatra kandidatom za razvoj višeg mentalnog nivoa, a pri tom je samo auteničan debil.  Mislim da me uporno želio voljeti. Osjećala sam se krivom što ja njega nisam. Optuživao me da sam surova i hladna i da, dakako nemam pravo biti takva. ‘Opusti se i vjeruj mi. Nečeš požaliti.’ Već u tom trenutku sam znala da hoću. Jednom prilikom me uvjeravao da sam bila s njim na svjetioniku. ‘Ma kako se ne sjećaš, bili smo cijeli dan. Kupali se.’ Blijed pogled. ‘Zaboravljaš Ena. Nešto ti nije u redu s mozgom. ‘ Blijed pogled i treptaj. ‘Čak smo se i ševili na haubi.’ Gledam ga. Gleda on mene i podiže obrvu. Još jedan treptaj u tišini. Počinje se crveniti. ‘Imaš pravo. Nisam bio s tobom.’ 

Pri sjećanju na svog bivšeg psihologa, izostane toplina oko srca, ali neki blagi smješak se ne da izbjeći. ‘Bit ćeš samo moja. Ja i ti u kućici u Škotskoj. Jezero i magla. Baš kako voliš. Sami. Svaki dan ću ti šaputati koliko te volim.’ Gledam ga u najveće smeđe okice i upijam toplinu iz zagrljaja. ‘Izgovori to još jednom. ‘ Uspomena koja to ni nije. Tek vizija idealnog života kakav je mogao biti. Miris me poveo natrag među voćnjake, plaže, muzeje i ulice koje smo prošli. Voljela sam ga onako kako nekog drugog nikad neću moći ni htijeti. Trebala sam ga. Poljupce koje sam mu davala pak neće više nitko da kuša.  Ali gdje ima svijetla, ima i sjena. Pala je pljuska. ‘Bolje je za oboje da se neko vrijeme ne vidimo. Mislim da bi se trebali viđati s drugima.’ Hladna, direktna istina me slomila. Utvrđujem svoj identitet kučke i izgovaram: ‘Više me nikada nećeš taknuti. Niti sam ikada bila tvoja.’ Glas mi puca na pol rečenice. Podižem bradu i zvučim otrovno. Ispod svega se tresem i lažem. Nadam se da će mahnuti čarobnim štapićem i izbrisati učinjeno. Ono što se čuje, nije utješno. ‘Znam.’ Suze su mi počele teći kao da je ta riječ nož koji mi para meso. Prekrila sam uši rukama, no pulsirajuća bol se nastavila. Pušta suze i uzima kaput. Čujem tresak vrata. Čuju ga i susjedi. Ne znaš. Nemaš pojma. Nema drugog. Ne želim drugog. Postojiš samo ti. Vrati se i zagrli me. Vrati se i ispričaj. Ili se samo vrati. Kada je otišao, sjela sam na krevet i počela se histerično smijati. Svake minute sam bila sve neodlučnija. Nije se vratio. Nakon par sati sam i ja zalupila vratima. Posljednji put. S posljednim koferom. Samo sam znala da moram što prije otići od tud. Mjesecima sam ostajala bez daha kad bi netko spomenuo njegovo ime. Smiješila sam se tako srdačno kao da mi je život oduzeo sve osim osmjeha.

Nakon prekida je od mene ostala samo vreća kostiju. I pol razuma. Dani su se valjali bez datuma. Nadu je postupno zamjenila tuga. A nju depresija.  Ljeto se povuklo. Zamjenila ga je tužna, kišna jesen. Kao da su se svi satovi svijeta urotili protiv mene. Uporni tika-taka svjedočio je da se vrijeme nije zaustavilo. Život je išao dalje. I tako je prošao prvi mjesec podmazan litrama alkohola. Nakon njega je usljedio i drugi. Pila bi dvije zidarske za doručak, tokom pripreme ručka još jednu, a do tri sata bi već bila prihvatljivog raspoloženja. Nisam se opijala. Samo sam se održavala. Jedno jutro sam preskočila samoosmišljenu terapiju. Neizdrživa bol i grčenje u želucu su izvukli svu moju žuć na vidjelo. Ruke su mi se tresle, a hladan znoj me oblijevao. Nisam znala što uraditi pa sam se odvukla do frižidera i otvorila novo pivo. Nakon par minuta sam se već cijela tresla i pokušavala zaustaviti krv iz nosa. Ova epizoda se ponovila više puta. Proces izbacivanja njega iz svog sustava se produljio na izuzetno partijanski period. Minute nisam ostajala sama. Lumpovalo se svaki dan po klubovima, do ranih jutarnjih sati, pa nastavljalo jednakim intenzitetom nakon par sati sna. Ljubila sam više žena nego ih neki poznaju. Izbjegavala muškarce i pravdala se: ‘Od mene je i psiholog digao ruke.’ Trošila sam energiju i vrijeme nadajući se da će s njima istjeći  sve moje emocije. Vrištala sam od veselja. Nitko nije znao koliko sam vrištala od tuge. Nijemo i usamljeno. Ostala sam u tim trenutcima dok god me tinjajuća bol u trtici nije vratila na tvrdu stolicu. Bezbojnu stvarnost vlastite egzistencije.

I dalje čujem tika-taka i prepuštam se poput planktona da me zvuk ponese. Moj pogled je možda tužan, ali moji snovi nisu prazni. Jednog dana ću sjediti s nekom osobom negdje ispod ovog sivog neba. Njegov miris će mi biti ugodan, a prisutnost neophodna. Ta osoba će reći: ‘U redu je.’ Ja ću se možda osloniti na njezino rame i udahnuti te riječi. Možda mi zazvuče iskreno. Možda zaspem i ne probudim se vrišteći. Moja jedina moć je nagon za preživljavanjem.  Negdje duboko još uvijek gori lux aeterna. Naivna nada u mogućnost ‘boljeg sutra.’

 

Foto: Ivan Balić Cobra

 

enablog13

 

 

GLASAJTE ZA NAJSEKSI HRVATICE!

najseksihrvatica2013

 

About author

Ena Friedrich

Kolumnistica Kulta i portala Objektivno, spisateljica koja izdaje svoju prvu knjigu, dvostruka Playboyeva zečica i vlasnica jednog od najposjećenijih Facebook profila

No comments

Najružniji psi ikada viđeni

Psi su najpoželjniji kućni ljubimci međutim postoje slučajevi kada čovjekov najbolji prijatelj i nije baš za pokazivanje!   „Naravno, nitko nije htio Munckin a neki ...