Pakao zarobljeništva somalijskih pirata

0

Mile Načevski, prvi časnik stroja iz Župe dubrovačke prošao je 49 dana pakla u zarobljeništvu okrutnih somalijskih pirata

 

„Bez hrane i gotovo bez vode, držali su ih zarobljene u šatoru, dani su bili nesnosni uslijed velikih vrućina dok su noći donosile nesnosnu hladnoću. Usred ničega, zavijanje hijena i kojota bilo je jedino što su čuli“

 

Dvadesetak članova posade japanskog broda za opasne terete Irene sklupčeno je sjedalo na podu komandnog mosta. Već treći dan nisu mogli nigdje drugo. Između njih, praćeni uplašenim pogledima posade, koračali su moderni pirati, Somalijci, niti jedan niži od dva metra, naoružani Kalašnjikovima. Iako visoki i mršavi bilo je očito da su žilavi a ono što je najviše plašilo posadu bilo je očito i da su spremni ubiti ako im se pruži prilika. Najstrašnije je bilo to što je izgledalo kao da već treću noć pirati nisu spavali, stalno žvačući u ustima nešto što je izgledalo kao duhan, no svakom članu posade bilo je jasno da su njihovi mučitelji pod utjecajem droge. Sklupčan na podu, sjedao je i prvi časnik stroja, Župljanin Mile Načevski koji, iako mu je ovo nije bio prvi neugodan doživljaj na plovidbi jer je već prije preživio potapanje i požar na brodu, ipak nije mogao suspregnuti strah i neizvjesnost. Mrmljajući nešto na somalijskom, jedan od pirata je repetirao svoj kalašnjikov…

 

NAPAD PIRATA

Život nije mazio Načevskog, kako nam je sam rekao, i u životu je prošao sve i svašta. Prošao je Domovinski rat, prošao je potapanje broda u Biskajskom zaljevu 2000. godine, dvije godine kasnije i požar na brodu za opasne terete kraj Škotske kada su spašeni helikopterom a ni napadi pirata mu nisu bili strani jer su njegov brod blizu Indonezije napali pirati koji su opljačkali brod a posadu privezali. Unatoč svemu, Mile Načevski je bio zaljubljen u more i pomorstvo, pa čak i danas kada je prošao 49 dana u zatočeništvu somalijskih pirata, Mile se planira vratiti morima.

Prvi časnik stroja je tako bio sretan kada su ga početkom svibnja ove godine pozvali na japanski brod za prijevoz opasnih terea Irene u vlasništvu japanske trvtke Koyo Kaiun. Bio je sretan i kada su 14. kolovoza isplovili iz Marseilla za Indiju, Mombai, niti ne sluteći da će mu ovo putovanje ostati u doživotnom pamćenju.

Sedmi dan plovidbe, nakon što je brod od 12.000 brt, toliko nakrcan opasnim kemikalijama da mu je paluba bila samo 1,5 metar od razine mora, prošao Sueski kanal, Irene bila na 10 nautičkih milja od obale Jemena. Baš zbog mnogobrojnih piratskih napada koji su eskalirali ove godine, japanski je brodovlasnik dao upute svojim brodovima da se što više približe Jemenu. Duboko u trupu broda  bio je Mile, radeći svoj posao kao i svakog dana i nitko na brodu nije ni promišljao da im jemenske vode ne pružaju nikakvu garanciju.

Oko 15 do 8 ujutro, stvari su krenule potpuno nepredviđenim tokom. Dolazeći u pravcu suprotnom od kretanja broda, skriveni pramcem, odjednom su se pred brodom pojavila dva čamca sa po osam pirata. Nitko ih nije ni promijetio, veliki dijelom i zbog sunca koje je izlazilo sa horizonta, a u trenutku kada su se začuli prvi rafali, bilo je prekasno za bilo kakav manevar ili poziv u pomoć. Pirati sa prve brodice zapucali su rafalima iz svojih kalašnjikova po komandnom mostu dok su drugi zaokrenuli i parkirali svoju brodicu uz Irene, gotovo istovremeno iskačući na palubu japanskog broda. Bio je to standardni postupak somalijskih pirata koji su uvijek birali manje brodove ili one srednjih veličina uz čije su se trupove mogli lagano popeti. Samo nekoliko sekundi im je trebalo da se poput pauka popnu uz čeličnu ogradu i nastave svoj pohod prema komandom mostu. Posada Irene je bila nemoćna, oružje na brodu nije bilo dozvoljen, pogotovo jer je bio nakrcan opasnim kemikalijama koje su u slučaju pucnjave mogle eksplodirati. Piratima to nije značilo ništa, koliko im je bilo „stalo“ do života žrtava toliko im je bilo stalo i do njihovih. U slučaju potrebe bili su spremni poginuti doslovno za šaku dolara.

Nije puno trebalo da 16 pirata preuzme nadzor nad brodom, poput dobro uvježbanih komandosa i pirati su bili već prekaljeni borci kojima ovo nije bilo prvo zauzimanje broda i dobro su znali što rade. Zauzimanje komadnog mosta bio im je prvi cilj, presijecanje žile kucavice značilo je „job done“. Držeći na nišanu kapetana i ostale časnike koje su zatekli na mostu pirati su naredili da se cijela posada pozove na komandni most i već pet minuta kasnije svih 20 članova posade bilo je vezano, među njima i Načevski koji je tek tada postao svjestan što se dogodilo.

 

PRIMITIVIZAM KOJI JE TREBALO OTRPJETI

Irene, sada u vlasništvu pirata dobila je novi kurs – obala Somalije. Bio je to standardni postupak, nakon otimanja broda, brod bi se odvukao prema obali Somalije, ne u luke, već u male zaljeve na obali a svaki dan bi brod mijenjao poziciju. Takav je slučaj bio i sa Irenom koja bi svaki dan plovila 100 – 200 milja prema jugu ili zapadu, mjesto skrivanja broda trebalo je sakriti do okončanja pregovora.

Iduća tri dana posada je bila većinom zavezana, davalo bi im se samo da jedu ili piju u potpuno nehigijenskim uvjetima i prvi časnik stroja Načevski, kao i ostali članovi posade nisu mogli trpjeti nesnosan smrad. Komadni most bio im je i spavaća soba, i kuhinja, pa čak i wc. Nesnosan smrad koji se brzo stvorio očigledno nije smetao pirate koji su naučili na život iz prapovijesnog doba.

Nakon tri dana koja su prošla kao tri godine, jer pomorci nisu smjeli ništa raditi, niti micati, a nije bilo TV-a, novina, ničega, dopušteno im je da spavaju u svojim sobama i jedu u blagavaonici ali sve pod strogim nadzorom pirata koji su se i dalje ponašali doslovno kao životinje. Uvijek nadrogirani, često bi repetirali svoje oružje, često bi prijetili posadi. Oduzeti nekome život bilo im je kao zgaziti mrava. Bili su strašno nervozni i često bi se međusobno potukli. Posada je živjela u neizvjesnosti, nikada nisu znali kada će netko od pirata poluditi i ispaliti rafal na njih.

Primitivni pirati jeli su doslovno kao svinje, prizor koji nije bio ugodan za gledati, jeli su doslovno rukama pri čemu bi hrana letjela na sve strane. Nije im bilo strano niti skinuti se i napraviti nuždu usred blagavaonice pred cijelom posadom. Situacija za pomorce koji nisu znali jesu li pregovori počeli bila je teška, pogotovo su se pitali hoće li im matični brod prijevoznik uopće platiti otkupninu. Želudac se Načevskom stisnuo kada je na obali vidio dva broda, cijela obrasla u korovu, dva grčka broda čiji vlasnik nije htio platiti otkupninu. Posadi nije bilo ni traga ni glasa, vjerojatno su već davno poslužili kao hrana mnogobrojnim morskim psima u Crvenom moru.

 

POMORCI KAO SREDSTVO UCJENE

Načevski i ostali pomorci nisu tada ni bili svjesni koliku su sreću u nesreći imali. Prije svega, plovili su za izuzetno uglednog prijevoznika kojemu je bilo itekako stalo do svojih posada i koji je odmah pristao na otkupninu. Imali su sreću i što ih je otela malo civiliziranija posada pirata na čijem je čelu bio Muhammad koji je natucao par riječi engleskog ali i Josef, 32-godišnji Somalijac koji je studirao u SAD-u i koji je svojim tečnim engleskim jezikom jedini bio izvor informacija za napaćenu i prestrašenu posadu. Druge posade nisu tako „dobro“ prošle, bilo je slučajeva gdje se ubijalo posadu, a jedan ruski brod je imao tu nesreću da su na brodu bile i žene časnika. Cjelodnevna silovanja i mučenja posade ostat će im kao ožiljak za cijeli život.

Načevskom je bilo čudno kako jedan fakultetski obrazovan mladić može biti pirat a objašnjenje je bilo jednostavno – „Svatko mora živjeti neki život, ovo je naš“. Josef im je objasnio da za svaku otmicu broda svaki od njih dobije po 1.000 dolara a kako svatko od njih u prosjeku otme po tri broda, to je iznosilo 3.000 dolara godišnje, iznos koji je za nas smiješan ali za Somalijce to je bilo bogatstvo. Država koja je uništena stalnim građanskim ratovima doslovno živi od humanitarne plaće. Vojnici primaju bijednu plaću od 30 dolara a medicinske setre samo 20. Lako je izračunati koliko je bogatstvo predstavljala količina od nekoliko tisuća dolara i bilo je lako razumjeti zašto su mladići u svojim 20-im godinama bili spremni umrijeti za to.

Dok su pomorci bili zarobljeni, pregovori su se nastavljali i kada je već dogovor postignut, pirati su zatražili veći iznos, na što u početku brodovlasnik nije bio spreman. Kako bi ipak dobili traženo, pirati su odvukli Načevskog, kapetana i prvog časnika palube na nepoznatu lokaciju usred pustinje, prijeteći likvidacijom. Ta tri dana u pustinji bila su najgore iskustvo Načevskom tijekom otmice. Bez hrane i gotovo bez vode, držali su ih zarobljene u šatoru, dani su bili nesnosni uslijed velikih vrućina dok su noći donosile nesnosnu hladnoću. Usred ničega, zavijanje hijena i kojota bilo je jedino što su čuli.

Prijetnje su ipak urodile plodom jer je brodar prihvatio sve uvjete i Načevski i ostala dva člana posade su vraćena na brod. Osjetili su olakšanje a čak su im i nehigijenski uvjeti pa i nesnosan smrad na brodu bili kao hotel u usporedbi sa iskustvima iz pustinje.

Tada im je od Josefa, s kojim su stalno komunicirali došla i prva vijest da su pregovori bili uspješni i da će idući tjedan biti oslobođeni. Nisu mogli biti oslobođeni odmah jer je put dolaska novca bio vrlo kompliciran. Iz Japana, novac je išao u Keniju a zatim je donesen u Somaliju na brod. Brod sa bijelim časnicima koji su se predstavili kao Englezi sa tamnoputim naoružanim vojnicima donio je novac. U potpunoj ironiji, časnici su zarobljenim pomorcima čak poželjeli i dobrodošlicu u Somaliju!!!

Vidjevši kako dolazi novac i vrteći cijeli film u glavi, posada je zaključila da je cijela priča malo zamršenija i da nisu uključeni samo pirati već da su oni samo pijuni većih faca. Uvjerili su ih i mornari koji su donijeli novac i koji su bili Bog zna odakle, uvjerilo ih je i to što jemenska vojska ne čini ništa da bi zaštitila svoje teritorijalne vode… Sam Bog zna, zaključio je Načevski, tko je sve umiješan.

Ali, više nisu ni razmišljali o tome, bilo im je važno samo da dođu što prije svojim kućama i da pobjegnu od ludila. Brod se, konačno pod zapovjedništvom posade, ali praćen piratima, zaputio prema Dubaiju. Negdje kod Omana, pirati su se, zadovoljni otkupninom, okrenuli i vratili u svoje vode. Josef, somalijski pirat im je čak i dao svojevrsno garancijsko pismo! Na velikom komadu papira napisao je da je za taj brod plaćena otkupnina i da ga nitko u roku od 10 dana ne smije oteti!!!

 

MORE VUČE NATRAG

U trenutku kada su se somalijski gusari okrenuli, nastalo je slavlje i ogromno olakšanje, nakon 49 dana zatočeništva bili su slobodni. Iste sekunde Načevski je nazvao svoju suprugu javivši joj da je živ i zdrav, ali istovremeno je upozorivši da još ništa nije gotovo i da se svi strpe još tri dana prije nego što uplove u sigurnu luku.

Tri dana kasnije u Dubaiju ih je čekalo izaslanstvo japanskog Koyo Kainua koje je došlo dočekati i ohrabriti napaćene pomorce. Napravljeni su pregledi kako bi se vidjelo u kakvom su stanju pomorci koji su živjeli u nehigijenskim uvjetima u zemlji koja je poznata po nevjerojatnom prosjeku od 70% zaraženih HIV-om. Nakon obavljenih pregleda bilo je vrijeme za odlazak kući.

Načevski bi se uvijek radovao povratku u svoj dom u Župi dubrovačkoj u koji je preselio 2000. godine nakon što ga je životni put iz Makedonije doveo u Dubrovnik pa kasnije i u Župu. Ovaj put je dolazak bio emocionalniji, vidjevši ženu i djecu koja su se također napatila ne znajući što im je sa ocem, Načevski nije mogao suspregnuti suze.

Gotovo mjesec dana kasnije život hrabrog Mile Načevskog se pomalo vraća u normalu. Posljedice su još tu, noćni san je isprekidan morama koje mu ne dopuštaju više od par sati sna. Popustio je ipak pritisak novinara koji su prve dane po povratku doslovno maltretirali napaćenog pomorca, neki su išli toliko daleko da su osim obitelji maltretirali i cijelo susjedstvo u lovu ne ekskluzivu.

Sada, mjesec dana kasnije Mile Načevski je zahvalan svojoj japanskoj kompaniji na svoj brizi, svom agentu Tihomiru Udovcu koji je svaki dan zvao obitelj Mila Načevskog kako bi ih utješio i prenio najnovije vijesti, ali najviše je zahvalan dragom Bogu što je sve prošlo bez težih posljedica.

I unatoč tome što je preživio piratsko zatočeništvo, piratski napad, potonuće i požar broda, Mile Načevski se jedva čeka vratiti na morske pučine, unatoč protivljenju svoje obitelji. Odluka je njegova, kaže, i nema apsolutno ništa protiv da opet zaplovi Crvenim morima u blizini somalijske obale. More je ipak njegov život!

 

 

 

About author

Kult portal

Vodeći se tvrdnjom da nas nitko ne može napraviti boljima nego mi sami, Kult je web magazin namijenjen muškarcima koji se trude i žele biti – bolji

No comments

Novi atraktivni Grahamov sat

Luksuzni sat proizveden je samo za tržište SAD-a u ograničenoj proizvodnji od samo 50 primjeraka   „Silverstone Stowe USA je proizveden u samo 50 komada ...