Alcatraz, Pretoria i Wornwood Scrubs doživjeli su sudbinu Fox Rivera iz jedne od najboljih serija koju smo ikada gledali – bijeg zatvorenika!
„Bjegunci su također tijekom dvije godine prošvercali u svoje ćelije i mnogobrojni alat kojim su prokopali ventilacijske otvore radeći u smjenama – dok su jedni kopali drugi su pazili da ih nitko ne otkrije“
BIJEG RUSKOG ŠPIJUNA
22. listopad 1966.
Te daleke 1966. godine vijest je svijetom odjeknula poput bombe. Uhićen je britanski agent George Blake pod optužbom da je bio dvostruki agent koji je tajne odavao Sovjetskom Savezu. Suđenje je bilo vrlo brzo odrađeno pa je Blake i prije nego je shvatio, osuđen na 42 godine zatvora, što je u to vrijeme bila najveća kazna u Velikoj Britaniji. Da nije bilo dvojice aktivista za ljudska prava, Michaela Randlea i Pata Pottlea, Blake bi tek iduće godine odslužio kaznu!
Dvojica aktivista su i sama, zbog mirovnih demonstracija, odslužila 18-mjesečne kazne u Wormwood Scrubsu, zatvoru u kojem je kasnije smješten i Blake. Za vrijeme odsluženja kazne upoznali su pripadnika IRA-e Seana Bourkea koji je tada služio sedmogodišnju kaznu zbog slanja pisma bombe načelniku policijske postaje. Bourke je u zatvoru upoznao špijuna Blakea koji mu se obratio za pomoć pri bijegu. Kako je Bourke bio na odsluženju posljednjih dana zatvora bio je smješten u posebnom dijelu zatvora koji mu je omogućavao posjete. A posjećivali su ga upravo Randle i Pottle, koji su bili iznenađeni, po njima smiješnom kaznom za Blakea, te su mu odlučili pomoći kako bi se nepravda ispravila. U planiranju akcije pomoglo im je upravo iskustvo sa služenja kazne u Wormwood Scrubsu.
Bourke je organizirao pravu malu mrežu pomagača koji nisu bili upoznati sa cijelom pričom a koji su uspjeli Blakeu, koji se nalazio u najčuvanijem D odjelu, prokrijumčariti maleni walkie-talkie kako bi ostali u kontaktu i nakon Burkeova izlaska iz zatvora. Početna ideja Blakea je bila da pomoć u bijegu pruži KGB ali su dvojica planera, Randle i Pottle to sa gnušanjem odbili jer nisu htjeli miješati politiku.
Plan je bio sljedeći: D blok je bio najbliži zidu zatvora a blokovi su imali velike gotičke prozore na svakom kraju, koji su se sastojali od malih staklenih djelova, odvojenih ruzinavim željeznim šipkama. Uklanjanjem dvaju staklenih djelova i jedne šipke stvorio bi se mali otvor dovoljan da se Blake kroz njega provuče. Nakon toga skočio bi u dvorište a sa druge strane zida čekao bi Bourke koji bi prebacio specijalno dizajnirane skale od konopa dovoljno čvrstog da izdrži teret Blakea. Dva dana prije bijega staklo i šipka su uklonjeni te vraćeni držeći se samo samoljepljivom trakom.
Kao vrijeme bijega izabrano je vrijeme između 18 i 19 sati u subotnju večer kada većina zatvorenika gleda film u zatvorskom kinu a dvojica čuvara su „zauzeta“ gledanjem TV-a. U dvorištu su patrolirali čuvari ali je Bourke sve isplanirao tako da ima dovoljno prostora i vremena za bježanje između dvaju obilaska dvorišta.
Sam bijeg prošao je uglavnom bez problema osim što je Blake, pri 6-metarskom skoku sa prozora slomio zglob ruke, nešto što pomagači u bijegu nisu uzeli u obzir kao mogućnost da se dogodi. Ipak, uspjeli su naći prijateljski nastrojenog doktora koji je Blakea zaliječio. Odbjeglog agenta su smjestili u sigurnu kuću dok je po Velikoj Britaniji trajala bjesomučna potraga. Jedan od planova za prebacivanje Blakea van granica Britanije je bila da ga se pretvori u Arapa! Ipak, Blake je odbio uzimanje velikih količina tableta za samotamnjenje koje su bile opasne po zdravlje. Umjesto toga napravili su posebnu kamp prikolicu sa lažnim dnom ispod kojega se Blake sakrio. Michael Randle je odveo svoju obitelj tom kamp prikolicom u Istočni Berlin, bez da je obitelj znala da se ispod njihovih nogu nalazi najtraženiji bjegunac u Europi! Po dolasku u Berlin, Blake je prebjegao u tadašnji Sovjetski Savez, daleko od zatvora u kojem je trebao provesti ostatak života!
BIJEG IZ NAJSIGURNIJEG ZATVORA
11. lipnja 1962.
Braća John i Clarence Anglin te Frank Morris ostat će zapamćeni kao vjerojatno najpoznatiji bjegunci svih vremena. Za njihov legendarni status zaslužna je činjenica da se do dana današnjeg ne može sa sigurnošću utvrditi ishod njihova bijega, a napravljen je čak i film sa Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi.
Priča o velikom bijegu počinje još 20. siječnja 1960. kada u zloglasni Alcatraz stiže Frank Morris. Čim je stigao, počeo je smišljati plan bijega. Morris je bio briljantan um ali i problematičan čovjek koji je još kao tinejdžer bježao iz popravnih domova. Već prije svoje 19. godine u svom dosjeu imao je mnogobrojne zločine, od posjedovanja droge do oružane pljačke. Zatvor mu je postao novi dom ali se nigdje nije mogao „skrasiti“ jer je uspješno bježao gdje god da je bio zatvoren. FBI je 1960. zaključio da će njegov niz bjegova završiti na Hridi. U Alcatrazu se brzo „našao“ sa braćom Anglin koji su tu služili dugoročnu kaznu zbog oružane pljačke banke a na Hridi su se našli također zbog impresivne liste bjegova iz drugih zatvora. Brojka je zaokružena na četiri pojavom arogantnog Allana Westa koji je služio svoju drugu kaznu u Alcatrazu. West je ipak na kraju, u jutro nakon bijega, bio u svojoj ćeliji.
Plan je bio iznimno kompliciran i uključivao je izradu realnih lutki koje su trebale „glumiti“ zatvorenike kako se bijeg ne bi otkrio prije jutra te splavi i pojaseva koje su izradili od više od pedeset kabanica. Neke su im kabanice poklonili drugi zatvorenici a neke su ukradene. Lutke su izrađene u prirodnoj veličini a za kosu su čak koristili pravu kosu koju su skrivećki skupljali kod zatvorskog frizera. Glave su izradili od smjese sapuna i wc papira! Bjegunci su također tijekom dvije godine prošvercali u svoje ćelije i mnogobrojni alat kojim su prokopali ventilacijske otvore radeći u smjenama – dok su jedni kopali drugi su pazili da ih nitko ne otkrije. Izradili su i lažne zidne segmente kako bi od čuvara sakrili radove koje su obavljali u popodnevnim satima.
Tijekom svibnja 1962. godine Morris i braća Anglin su prokopali svoje otvore i već počeli raditi na probijanju otvora na krovu kroz kojeg su trebali pobjeći. West je zaostajao sa njima i još je pokušavao prokopati ventilacijski otvor iz svoje ćelije
U noći 11. lipnja 1962. godine, odmah po gašenju svjetala, bijeg je počeo. Kroz ventilacijske otvore koje su prokopali, braća Anglin i Morris su se provukli u koridore između zidova. Iako mu je Clarence Anglin pokušao pomoći, West nije uspio na vrijeme prokopati put pa bjeguncima nije ostalo ništa drugo nego da ga ostave. Kroz koridore, penjući se po cijevima bjegunci su se dokopali krova, pretrčali 30-ak metara po krovu te se spustili niz cijevi sa visine od 20 metara na sjevernoj strani u blizini ulaza u prostorije za tuširanje. Sklopili su splav koju su napravili od kabanica te navukli pojaseve, također izrađene od kabanica, i nestali u noći.
Iduće jutro čuvari su otkrili lutke te je podignuta uzbuna. Pokrenuta je najveća potjera još od vremena otmice Lindberghova djeteta. West, koji se kasnije hvalio da je cijeli genijalan plan bio njegov, izjavio je da su po bijegu trebali na splavi proći kroz tjesnac zvan Raccon Straits te se iskrcati na Marin. Tada bi ukrali automobil, opljačkali trgovinu odjeće te se razdvojili svatko na svoju stranu. Iako tijela nikada nisu pronađena, FBI je nakon dvije godine zaključio cijeli slučaj tvrdnjom da su se bjegunci sigurno utopili. Najvažniji dokaz toj tezi je bio ruksak sa lažnim dokumentima koji su bili zamotani u vrećice kako se ne bi smočili. Bez tih dokumenata trojac nije mogao daleko. Također, u periodu od 12 dana u bližem krugu nije bilo krađa automobila kao ni upada u trgovine odjećom što je prema Westu bio plan. Struje u zaljevu su također jake a voda hladna, još jedna činjenica u prilog tezi o utapanju.
Ipak, kako tijela nisu nikada pronađena ne može se sa sigurnošću utvrditi da plan nije uspio. Uostalom, možda su Westove izjave o planovima za krađe nakon bijega bile samo mamac koji je trebao zbuniti FBI. Poklonika teorije da su Morris i braća Anglin živi i dan-danas je velik broj!
KAD POLITIČKI ZAROBLJENICI NESTANU
11. prosinca 1979.
Južnoafrička republika u 70-tim i 80-tima bila je sve, samo ne demokratska zemlja. Crnci nisu imali nikakva prava baš kao ni bijelci koji su zagovarali demokraciju i ravnopravnost. Osjetili su to na svojoj koži i Tim Jenkin, Stephen Lee i Alex Moumbaris, socijalisti koji su zagovarali jednakost i koji su zbog svojih razmišljanja osuđeni te na odsluženje poslani u strogo čuvani zatvor u Pretoriji.
Južnoafrikanci Jenkin i Lee su u zatvor stigli zajedno a tu su upoznali još jednog osuđenika, Alexa Moumbarisa, Egipćanina grčkih korijena. U to vrijeme svi stranci koji su ilegalno ulazili u Južnu Afriku smatrani su komunistima pa nije ni čudo da je Moumbaris pri pokušaju prelaska granice iz Botswane brzo uhvaćen i osuđen na 12 godina.
Planiranje Jenkina i Leeja je počelo već četvrti dan po dolasku u Pretoria Prison. Zanimljivo je da je dvojac uspio prokrijumčariti i 360 dolara sa sobom, što su planirali iskoristiti u bijegu. Jenkin je prvi počeo planirati bijeg. Kako su ključanice bile staromodne, sa rupama kroz koje se moglo viriti, Jenkin je izmjerio dimenzije i skicirao izgled ključa. Prijavivši se za radove počeo je kriomice sam izrađivati ključ za sebe i svoju dvojicu prijatelja. Istovremeno su za vrijeme slobodnog vremena promatrali moguće rute bijega te brave. Zaključili su da relativno lako mogu obiti sve brave ali su problem bili čuvari. Rješenje je došlo neočekivano. Starije čuvare su zamjenjivali mlađi pa su pred kraj svog „služenja“ u Pretoria Prisonu stariji čuvari postajali sve manje raspoloženi za posao.
Nakon 18 mjeseci priprema, izrade ključeva i spremanja materijala za obijanje brava došlo je i vrijeme za bijeg. Prije samog bijega zatvorenici su isprali svoju robu, posteljinu u ćeliji kao i sva pisma koja su dobijali, sve što su čuvari mogli dati psima da nanjuše njihov trag.
Odmah po zaključavanju ćelija i gašenju svjetala, počeo je bijeg. Ispod pokrivača trojica su zatvorenika nabacila knjige i odjeću kako bi čuvarima izgledalo da su u krevetu. Na dno su stavili cipele tako da izgleda kao da spavaju u cipelama. Spavanje u cipelama je trojac prakticirao zadnjih nekoliko mjeseci baš kako čuvari u noći bijega ne bi posumnjali. Čim su se svi čuvari izgubili iz vidika, trojica bjegunaca su otključala vrata te se sastala u prostorijama za tuširanje gdje su se presvukli u civilnu odjeću. Do slobode ih je čekalo još devet brava koje su trebali obiti. Zahvaljujući alatu kojega su ukrali, a koji se većinom sastojao od odvijača, uspjeli su vrlo brzo doći do posljednjih vrata koja su ih dijelila od slobode. Pošto je Pretoria Prison bio smješten u okviru velikog kompleksa, zadnja su ih vrata doslovno dijelila od ulice i slobode. Osluškivali su zvukove čuvara ali nisu čuli nikoga, virili su kroz špijunku ali nisu vidjeli nikoga. Zar je moguće da su ih od slobode dijelila samo vrata? Nisu mogli vjerovati svojoj sreći. Hladan tuš došao je brzo. Stara brava je promijenjena i svi pokušaji da ih se obije nisu uspijevali. Bili su u dilemi, vratiti se u ćelije ili pokušati doslovno razvaliti vrata. Stephen je tada uzeo odvijač i pomalo počeo odvaljivati drveni okvir. Morao je upotrijebiti silu a zvukovi koje je odvaljivanje proizvodilo nisu bili baš tihi. Strah da će biti uhvaćeni trajao je cijelih sat i pol koliko je odvaljivanje trajalo. Konačno su uspjeli i nisu mogli vjerovati sreći koja ih je pomazila. Cijelo vrijeme odvaljivanja brave niti jedan čuvar se nije pojavio!
Pod okriljem noći i koristeći novac koji su unijeli u zatvor, autobusom su pobjegli iz Johannesburga, a već idući dan uspjeli su prijeći granicu i pobjeći u sigurnost!
No comments