Što s tom ljubavlju?

0

Ovaj put nije o psihopatima, ali jest o patetici

 

„Što me ne možeš voljeti na miru? Fino sjedni na drugu stranu kauča i od tamo me voli!“

 

Ljudi vole teme koje su im bliske. Vole se pronaći u tekstu, poistovjetiti s glavnim likovima. U panoptikumu najkomercijalniju pojavu predstavlja ljubav. Pod Bogom i pred svijetom priznam: ‘Teško puštam u picu, a u srce još teže!’ Neki nemaju smisla za crtanje. Ja pak nemam smisla za ljubav. Za nju se treba posvetiti nekom; ona iziskuje vremena, truda, kompromisa i živaca. Jedva izlazim na kraj sa sobom, kamoli da se još i s tuđim karakterom nosim. Ako mi pofali endorfina,  jednostavno se prežderem čokolade. Dakle zašto bi za malo seksa (koji ne mora nužno biti dobar), malo maženja (postoji mogućnosti da to lik ni ne prakticira), par filmova (možda  voli ljubavne komedije) i nešto izleta i krpica (nije vrijedno) trpila ovako nešto? Nemojte mi reći da ne mora biti tako, jer možda ne mora ubrzo biti tako, ali kod mene uvijek postane TAKO.

‘Ena želim ti nešto reći. Znaš da te volim…’ Provirim iza ekrana bojažljivo jer naslućujem tri točkice. Strepim pred znakovitim ali. Kontroliram disanje hvatajući dah kao da ću se dematerijalizirati, a on zaboraviti da sam tu. Ako dovoljno jako zaželim možda postanem neprimjetna.

‘…i mučiš me jer osjećam da s tvoje strane to nije to.’ Ajme brate, kakva filozofija sada. Znala sam.  Znala.

‘Ma kako te mučim, pa ne radim ni ništa. Sjedim tu i pišem.’

‘Makni sekundu taj laptop. Ajde molim te.’ Na stranu što smo par godina u vezi, na stranu što smo zaručeni i živimo skupa. Ma na stranu sve. Postoje dvije vrste ljudi. Bolesni i zdravi. A ovaj čovjek je definitivno bolestan. Ima bolest kronične patetike. Dok je trabunjao, vrtila sam u mislima pojedinosti zamišljenog zajedničkog života. Dok kuham ručak, on govori da me voli. Viješam rublje, on me voli. Podrezujem živicu na prekrasnom proljetnom suncu, okružena mačuhicama, a patetik me zaljubljeno gleda. I k tome još ponavlja da maknem laptop. Moja subverzivna priroda me lupila ko da me po faci šibnuo ledeni zrak. 

‘A ti si tako hladna.’ Aha, njemu bi bilo lakše da sam i ja bolesna. Ok, sad mi se već lagano bljuje. Teža neka demagogija se sprema, a meni kruli u želudcu.

‘Što me ne možeš voljeti na miru? Fino sjedni na drugu stranu kauča i od tamo me voli. Ne moraš me nužno povlačiti za nogu, razvlačiti ko tijesto po rukama. Lijepo  budi miran i voli me. I svi sretni. Neću ti ni A reći.’ Pere me idiosinkrazija od prevelike doze ljubavi.

‘Kad se ljudi vole imaju potrebu za dodirima. I po tome se može vidjeti da ti nije stalo.’

‘Ma koliko ti debilana izrečeš. Nadmašio si i hrvatski sabor.’ Lijep je, što je je, al’ uporno mi pokazuje da je spreman za odlaganje na stalažu. U opasnosti sam od moždanog. I živčanog. I hipohondrije.

‘Nisam ručala.’

‘Molim?’

Gladna sam.’

‘Kakve to sad veze ima s ičim?Jel’ ti možeš jedan put ozbiljno razgovarati? Uvijek ili drkaš po mobitelu ili radiš skroz desetu stvar.’ Znači ja bi se trebala brinuti za tvoje emocije, a ti se ne brineš za moje primarne ljudske potrebe? Stari moj, malo smo sebični ha? Odcupkala sam do kuhinje i dočepala se prve hrane koja mi je pala pod ruku.

‘Gdje sad ideš? Pa što ne možeš minutu stajati mirno?’

‘Pričaj o nečem zanimljivom pa ću te slušati. Jedem jagode.’

‘Nisam čuo.’

‘Sorry, jedem jagode. Hoćeš?’

‘Ne to, nego ono prije.’

‘Možemo pričati o cijeni kupusa na Tajlandu. Zabavnije je.’

‘Ne budi sarkastična.’ Trebao bi ublažiti malo ćud. Povisio je ton. Pitala sam se dali je to iz obzirnosti  jer sam ga davno upozorila da sam nagluha.

‘Ja ti upravo govorim da te volim, a ti se meni rugaš. Rugaš mi se kao što si se rugala svakoj budali s kojom si bila. Misliš da sam glup da ne vidim da ti nije stalo i da ćeš otići s prvim idotom koji ti bude interesantniji od mene? Ti si poremećena ako to misliš!’ Uvijek ista priča. I ovaj se nećka dali da me vrijeđa ili šarmira. Mjestimice otrovan poput nekog smrada što ga vjetar na mahove donese.

‘Što šutiš? Ti koja uvijek imaš nešto za reći! Zašto ne kažeš ?’ Da kažem nešto? Da ti kažem marš odi  voljeti mater svoju! Jel’ imaš sestru? E pa voli i nju, mene pusti da budem poremećena na miru! Nisam to rekla. Odgojena sam i odavno sam naučila cijeniti kulturu prešućivanja. Skraćuje dramu. Kada opazi da ga ne slušam, završiti će svoje propovjedanje. I bi tako. On propovjedanje. A ja vezu.

 

Foto: Bruno Bašić

 

 

Enablog30

 

banerfacebooklike

About author

Ena Friedrich

Kolumnistica Kulta i portala Objektivno, spisateljica koja izdaje svoju prvu knjigu, dvostruka Playboyeva zečica i vlasnica jednog od najposjećenijih Facebook profila

No comments

50 motivacijskih izreka o uspjehu

Ponekad se inspiracija za ostvarenje vlastitih snova može pronaći u nekoliko jednostavnih riječi mudrosti   „Uspjeh je put od neuspjeha do neuspjeha bez gubitka entuzijazma“ ...