Sram

0

Nisam bezgrešna niti to želim biti

 

Svaki novi period donosi  pomodnosti ali nosi i svoje tuge. Protjecanje vremena, ljudi se često prevare, ne podrazumijeva nužno progres ni razvoj prema boljem. Ono katkada donosi dekadenciju. Sve mi više djeluje kako je lajt motiv suvremenog društva postao kolektivni sram. Demoni straha i srama su se toliko uvukli u pore svih životnih razina da ih nalazimo gotovo posvuda. Iz nelagode i straha o intimi ne govorimo javno, s tim da „intima“ podrazumijeva sve aspekte našeg postojanja koja nas ne prikazuju u perfektnom svijetlu ili nisu puko banaliziranje. Sramimo se svojih misli, želja, poriva, sramimo se ljudskog. Bobo iz vukojebine se predstavlja kao Boban iz metropole. Sirotinja slika tuđe jastoge. Idemo na putovanja da bi se slikali i tagali. Glumatamo pred bakama, kolegama s posla, susjedima, nepoznatima, pravimo se dvodimenzionalnima da nam tkogod nebi imao što za predbaciti. Tko bi nas izvrgnuo ruglu, ljudi koji su savršeni koliko i mi sami? Ali na stranu sav zdrav razum, pretvarajmo se da smo delfini. Naše ljubavne veze su briljantne, nema ni svađa ni prevara. Šute i žene da ih muževi tuku, naravno da šute, jer su ih same odabrale, pa je to njihova sramota. Šute da je otac kockar, pijanac, jer to je ružno i događa se negdje drugdje, ali ne  i u našoj obitelji. Ne daj Bože, da kćerka zatrudni, a nije vjenčana, uh kakva strašna sramota se tad obruši na kuću.Taji se da se ide kod psihologa, bračnog savjetnika, da se uzimaju tablete za smirenje, pati od depresije, opsesivno kompulzivnog poremećaja, ma listi potencijanih sramota ne nazire se kraja. Da je ženska u vezi sa deset godina starijim, nije pohvalno, a nije ni kad je u vezi s pet godina mlađim. Ostaje nam malo toga čega se ne sramimo. Malo toga za proživjeti. Griješiti. Nasmijati se preglasno. Neprikladno reagirati. Napiti pa ispasti glup. To nebi trebala biti sramota. To je život.

Odakle taj presing besprijekornosti? Zašto se ne želimo zamjeriti nikom? Pa ni Josipović nije išao tako drastično. Samim tih što skrivamo svoje postupke, ne postajemo ne pogrešivi ni bolji. Svoju nesavršenost ispoljavamo unutar četiri zida i zataškavamo je, a susjedovoj se glasno naslađujemo. Primjerice, udana gospođa i majka predivne djece me prozvala drocom na račun fotografija. Ta cijenjena gospođa je varala supruga s obiteljskim prijateljem nekolicinu godina. Dali je tajnost njezinih dijela čini pravednijom? Dali je neki čin urađen unutar četiri zida, ako gotovo nitko ne sazna za njega jednak kao da se on nije ni zbio? Potres bez odjeka. Prdac bez zvuka i smrada, jel još uvijek prdac? Krščanski grijeh ili moralni posrtaj, ako nema publiku, dali se računa?

Da mogu živjeti ponovo, zaputila bi se istim stopama. Možda me to čini ne inteligentnom, jer bi trebala na pogreškama učiti i ubuduće ih izbjegavati. Ali ako ukinem smrad, hoću li prepoznati miris? Ako izbrišem tugu, hoću li ikad osjetiti radost? Truditi se raditi ispravo, al nekad učinim krivo. Sve je to život.

Zašto bi netko pričao o tom da je od krvi i mesa i da njegove sive stanice nisu nepogrešive? Mora da je u pitanju potpuno luda osoba. Evo primjer male Elle Dvornik i njezina priznanja o slomu živaca. Cura je javno napisala da ga je proživjela i da je nastavila dalje pozitivno. Kako se usudila uopće pričati o sebi? Ne da su je dočekali na nož, nego su je dočekali na koplje.

Ponovo mi se čini kako moji sunarodnjaci ne podnose ništa van beauty savjeta i trikova… „Kako sakriti podočnjake, koja duljina suknjice odgovara vašim godinama“, vijesti o globalnim nesrečama koje nas se ne dotiču, ali volimo reći „nekih jadnih 10 000 Filipinaca je stradalo u tsunamiju“, prevrnuo se autobus u Somaliji i poginulo je sedamdeset i tri osobe, u kazalištu je neka klasična predstava, nemojmo moderne, jer i one dižu previše bure i koliko je puta nogometna lopta pronašla svoj put u mrežicu gola. Te nepersonalizirane vijesti  su nam ok, glatko teku. Ne diraju nas, ne izazivaju navalu adrenalina ni emocija, njeguju sliku da smo roboti. Indiferentni akteri svog života, žustri suci tuđeg. Odbacili smo humanost. Glumu pretvorili u život. Al govno bez smrada je još uvijek govno. Ljudi bez okusa i mirisa, još uvijek su samo ljudi. Možda sterilniji, ali ništa bolji, ništa napredniji.

 

Enablog51

 

About author

Ena Friedrich

Kolumnistica Kulta i portala Objektivno, spisateljica koja izdaje svoju prvu knjigu, dvostruka Playboyeva zečica i vlasnica jednog od najposjećenijih Facebook profila

No comments