Nastavak nepresušne teme, o majkama momaka i supruga koje će svakoj ženi pokušat uništiti život
„Tanašna figura u crnom, prikladna za upotrijebiti izraz neuhranjena, i ne znatno viša od kvake na mojim vratima pomoli se preda mnom. Nedajte se zavarati očitim, pri tom, ni malo krhka“
Ispričati ću nekoliko nepovezaih pričica koje se tiču ove teme. Možda sam dezerter od razuma i takta, ali neću sutradan požaliti zbog svoje otvorenosti i postati hladna i odsutna duhom. Vjerujem da je za misaonu nedonoščad ovaj ulazak u osobni prostor majke zaštitnice previše. Kako je banaliziranje postao način i stil života, sama nakana pisanja o nečem što nije reklama, oda, trivijalno i površno znači biti okrutan, čak i štetan za društvo. Usuđujem se.
Žurim do stana zažarenog lica i ponavljam ‘Moram stići. Moram stići. Ako dovoljno puta ponovim, možda postane istina. Osjećam znojne krugove pod pazusima i nastavljam svoju brojalicu: Prebaciti nove plahte preko kreveta, dvije minute. Oribati špaher, petnaest minuta. Proći pod u kupaonici, pet minuta.’ ‘O oprostite’ ispričavam se curi koju sam okrzla. Upućuje mi mrk pogled i podsjeća na ono što me danas čeka. Fuck, još i ručak moram pripremiti. Za dvije minute sam u stanu, stići ću. Proklinjem što se baš danas moralo odužiti predavanje.
Upadam u stan. Ruke mi se još tresu. Ne znam gdje bi prije. Letim iz jedne prostorije u drugu. Bacam torbu na pod, jaknu na krevet. Stan je hladan i tih, nesvjestan invazije koja samo što se nije dogodila. Dvadeset minuta kasnije kreveti su posloženi. Špaher se sjaji. Rublje je u mašini, čak se pod osušio, a ručak kuha. Ja sam super žena. Trenutak ponosa. Zvonce se oglašava. Bacam posljednji objesan pogled lijevo – desno, zakucavam lopticu od salvete u koš i posežem za vratima. Zajapurena sam, znojna, smrdljiva i ljepljiva. ‘Dobar dan.’ Pokušam zvučati vedro iako se veselim susretu kao pimpek sifilisu. Tanašna figura u crnom, prikladna za upotrijebiti izraz neuhranjena, i ne znatno viša od kvake na mojim vratima pomoli se preda mnom. Nedajte se zavarati očitim, pri tom, ni malo krhka.
‘ Ena malo kasnim, jer sam ti kupovala ručak.’
‘Stvarno niste trebali, hvala.’ Prihvaćam kaulu i ježim se. Nudim joj široki osmjeh i taman zaustim upitati nešto bespredmetno ali ljubazno…
‘Ma ti imaš taj faks i knjige, a netko mora.’ Riječ faks prezrivo izgovara i cokne jezikom. Zubna proteza joj se odljepila i sad poskakuje. Ponovo pokušavam zaustiti.
‘Dobro izgledaš. Smršavila si vidim.’
Ni grama. ‘Hvala.’
Ovu vrstu laganja smo nazivali razgovorom.
‘ A što je to?’ s gađenjem njuši i šotka po posudi kuhačom. Dalo se naslutiti da je s laskavim uvodom završila.
‘Bolonjez.’
‘A –a. A što je to?’ Mršti se.
‘Mljeveno meso.’
‘Aaa. Dobro, to moj sin voli. Glavno da mi nije gladan.’
‘Sigurno nije, svaki dan kuham.’
‘Aa nije tako rekao.’ Odugovlaći i maše glavom: ‘Znao se on meni požaliti da nekad nema ni tebe ni ručka kad on dođe s posla.’
Baš lijepo da je mami spomenuo oba dva puta kad sam bila na ispitu. ‘Oduljilo se na faksu.’
Promatra me pogledom gladnog lešinara. ‘Tako znači, zbog faksa.’
Ne. Bila sam s ljubavnikom. Da sam barem češće. Prelazi prstom po špaheru, a ja ponosno dižem bradu. Sjaji se kao nov ovog puta. Očekujem neku pohvalu, iako mi nije stalo do nje. U biti samo likujem jer znam da je uskraćena za zadovoljstvo prigovora.’ Vidim da ga ti baš ne koristiš. Ne izgleda mi kao da često kuhaš.’ Očito se uvijek nađe prigoda za prigovor. Molim se da namjesti protezu, jer mi je stvarno neugodno gledati je u lice. Kao neka neugodna deformacija na koju ti za inat, oči bježe. Jednako je s muškarcima i dekolteom. Ide mi na k da budem iskrena. Proteza mislim.
‘Opran je zbog vas, da se ponovo nebi nudili da mi čistite po stanu.’ Možda uhvati naglasak na ‘mi’ ‘mi’ mi’ kao mooooj stan.
‘ Ma gluposti, ne moraš ti zbog mene pospremati. Samo hoću da mom sinu bude čisto. I da svaki dan jede barem nešto. Iako bi trebao barem pet dana u tjednu jedan jušni obrok. To je zdravo kažu. A i znaš da ima problema s kožom. Trebaš mu češće mijenjati jastučnicu zbog toga. I nemoj mu davati one svoje gumene bombone. Rekli su na televiziji da se može dobiti rak od njih. I ti češ ga dobiti od tog laka na noktima.’ Zabrinuta majka nije stručan termin.
‘ I pazi da su mu barem majice ispeglane. Da mu se ne rugaju na poslu. Ja sam mu i čarape peglala, ali znam da ti to nećeš. Nego jel imaš kakav sok? Znam da ti ne radiš nego samo moj sin.’
‘Naravno da ima, i naravno da radim, kao što i znate.’ Više nemam nikakve motivacije za smješkanjem.
‘Ma da znam, sve on meni kaže.’
Koju p. m. me onda pitaš? Mislim. ‘Mmm.’ Kažem.
Vuće se po stanu stiščući šalicu koju sam joj netom dala. ‘A koliko dođe ovaj stan?’ Otvara ormar. Zašto pobogu otvara ormar?
‘2000kn’ što ti je ponos, koliko dođe stan, ne koliko plaćaš. U svakom pogledu amputirati negaciju njegovog neučestovanja.
Maše mahnito glavom ‘ a ne ne, neće moj sin trošiti pola plaće na stan, može on kod mene živjeti. Može se uvijek vratiti. Možete tamo skupa biti.’ S gađenjem gleda u TV.
‘Pa jel baš mora biti tako velika televizija, što nije ljepše kad je manja?’
‘Uvijek može otići, stan plaćam ja. A da živim na 5. katu, nije opcija.’ Tlak mi raste. ‘ Televizor je bio u stanu.’
‘To tvoje bolesno srce.’ Bez imalo takta. Kao da imam neku boleštinu vrijednu prezira.
‘ Nego ja sad moram ići. Vidimo se sutra ili prekosutra ujutro.’
Odlično jer mi je iscrpila sav dnevni kapacitet za idiotska posla.
‘Sutra me neće biti doma, radim.’
‘Dobro, ja ću sinu javiti kad ću doći pa nek on tebi javi kad da budeš doma.’
Nema koristi ulaziti u daljnje rasprave i pojašnjenja i jednostavno kažem : ‘Ok’
Ljubi me na odlasku i pitaj Boga zašto, pušta suzu.
‘ Ajde, čuvaj mi sina.’
‘Ok.’ Opet odgovaram. Ne kužim ništa. Odakle odjednom ganuće iz tog ledenog srca.
‘I sebe isto.’ Dodaje, osječćm, reda radi. Ništa ne odvraćam. Pružam joj maramu koju je ostavila na stolici i zatvaram vrata. Je*a me Bog ako se još dugo budem mogla suzdržavati. Tišina nije dobra terapija.
No comments