Bojite li se letenja? Ako je odgovor potvrdan možda je bolje da preskočite iduće četiri stranice
„Sa ukupno 583 žrtve do dana današnjeg ovo je najteža zrakoplovna nesreća koja je nastala nakon što je, zbog neznanja engleskoj jezika, kapetan KLM-ova zrakoplova krivo razumio da je dobio dozvolu za polijetanje“
CONCORDEOV POSLJEDNJI LET
25. srpnja 2000.
Air Franceov Concorde leta AF4590 stajao je na pisti Charlesa de Gaullea u Parizu. Pun većinom njemačkih turista Concorde na letu za New York čekao je dozvolu za polijetanje koju je uskoro dobio. Lagano ubrzavajući, Concorde se nakon dostizanja potrebne brzine vinuo u zrak. Na zaprepaštenje svih, vinuvši se u zrak, elegantnoj čeličnoj ptici iz motora broj dva počeo je sukljati plamen. „Zapalila vam se vatra, zapalila vam se vatra u stražnjem dijelu“ panično je vikao glas kontrolora leta koji je pilotima zaledio krv u žilama. Piloti su već primijetili da imaju problema sa motorom pa su ga isključili ali kada je otkazao i drugi motor spasa im nije bilo. Zadnje što su u kontrolnom tornju čuli bili su zvukovi alarma u pilotskoj kabini i smireni glas pilota Martyja koji je jednostavno rekao „Prekasno… nema više vremena.“ Zrakoplov nije mogao doseći dovoljnu visinu pa se nakon samo minute i pol nakon polijetanja srušio na hotel Relais Bleu u blizini obližnjeg grada Gonesse. Iako su spasioci stigli nakon samo nekoliko minuta, za 109 putnika i članova posade te gostiju hotela nije bilo spasa. Nakon dugog istraživanja otkrilo se da je do tragedije doveo komadić metala koji je ispao iz DC-10 Continental Airlinesa, koji je poletio nedugo prije Concordea. Taj komadić metala je probušio Concordeovu gumu a djelovi gume su se zabili u krilo i probušili spremnik goriva, izazvavši pritom zapaljenje goriva.
SUDAR DVA BOEINGA
27. ožujka 1977.
Tog kobnog dana kao da je sve bilo predodređeno za katastrofu. Oba Boeinga 747, KLM-ov i Pan Amov trebali su sletjeti na Gran Canariu ali je zračna luka trenutno bila zatvorena zbog terorističke prijetnje pa su oba zrakoplova preusmjerena na omalenu zračnu luku Tenerife. Oba zrakoplova su čekala na Tenerifama a KLM-ov se napunio gorivom do vrha kako ne bi morao po slijetanju u Gran Canariu. Čim je Gran Canaria otvorena oba su zrakoplova dobila dozvolu za odlazak. Ono što je uslijedilo cijeli je niz nesporazuma i pogrešnih tumačenja. Pan Amov zrakoplov je dobio naređenje da taksira istom pistom sa koje je KLM polijetao ali da na trećem skretanju skrene na drugu pistu. Posada Pan Ama je prošla prva dva skretanja uspješno ih identificirajući ali trećeg je promašila zbog magle. Istovremeno je posada KLM-a krivo protumačila uspute iz kontrolnog tornja misleći da su dobili dozvolu da polijetanje.
Boeing 747 nizozemske kompanije KLM kroz maglovitu pistu počeo je ubrzavati za polijetanje. Već kada se približavao brzini dovoljnoj za polijetanje, iz magle je odjednom točno ispred njih izronio Boeing 747 Pan Ama na letu za Los Angeles. Pilot KLM-a je pokušao podići nos kako bi preletio Pan Am-ov Jumbo jet ali je bilo prekasno. Dva zrakoplova su se strahovito sudarila. Svih 248 putnika i člana posade KLM-a su poginula kao i 335 putnika Pan Am-ova zrakoplova. Nevjerojatno ali 70 osoba iz američkog zrakoplova je pravim čudom preživjelo katastrofu. Sa ukupno 583 žrtve do dana današnjeg ovo je najteža zrakoplovna nesreća koja je nastala nakon što je, zbog neznanja engleskoj jezika, kapetan KLM-ova zrakoplova krivo razumio da je dobio dozvolu za polijetanje.
OTPALI MOTOR
25. svibnja 1979.
U zrakoplovu DC-10 American Airlinesa na letu 191 iz Chicaga za Los Angeles bila su popunjena sva mjesta. Kako se približavao Memorial Day putnici su letjeli svojim obiteljima. U 15 sati po lokalnom vremenu sa kontrolnog tornja zračne luke O’Hara data je dozvola za polijetanje. Nakrcan gorivom za 2735 km dug let na Zapadnu obalu, DC-10 je počeo ubrzavati. U trenutku kada se odvojio od piste zrakoplovu je doslovno otpao lijevi motor te se otkotrljao do kraja piste. Izgubivši motor zrakoplov se počeo oštro naginjati na lijevu stranu. Niti minutu nakon polijetanja i samo 800 metara od piste zrakoplov se srušio i pretvorio u plamteću buktinju. Poginulo je svih 271 putnika i članova posade što je do danas najgora zrakoplovna nesreća na području SAD-a. Nakon pregledavanja olupine otkriveno je da je bio neispravno pričvršćen nosač motora te neispravno konstruiran prednji rub krila zbog čega se zrakoplov nakon gubitka motora počeo naginjati, što su bili razlozi nesreće kao i cijeli niz propusta u održavanju zrakoplova.
NEISPRAVNO ZATVORENA VRATA
3. ožujka 1974.
Tristo četrdeset i šest osoba poginulo je u zrakoplovu DC-10 Turkish Airlinesa nakon što su sa zrakoplova otpala neispravno zatvorena teretna vrata. Nakon što je do posljednjeg mjesta napunjeni DC-10 poletio iz Pariza dosegavši određenu visinu, sa zrakoplova su otpala teretna vrata. U teretnom odjeljku stvorila se dekompresija koja je odvalila pod putničkog zrakoplova. Šest putnika koji su još uvijek bili vezani sigurnosnim pojasevima doslovno je bilo usisano kroz rupu. Ostalim putnicima ostalo je još manje od minute života prije nego što je zrakoplov van kontrole pau u šumu. Naime, urušeni pod je prekinuo upravljačke žice što je onemogućilo upravljanje zrakoplovom. Samo 72 sekunde nakon što su vrata otpala zrakoplov je pao i usmrtio sve putnike i članove posade. U istražnom postupku radnik koji je vršio utovar tereta priznao je da je imao poteškoća sa zatvaranjem teretnih vrata na zrakoplovu ali ništa nije prijavio.
SUDAR U ZRAKU
12. studenog 1996.
Uz sam zalazak sunca u 18:30 iz zračne luke Indira Ghandi International Airport u New Delhiju saudijski Boeing 747 poletio je prema Saudijskoj Arabiji. Jumbo jet prevozio je 312 putnika, većinom Saudijaca, koji su se s rada vraćali svojim domovima. Bio je to rutinski let koji se svakodnevno odvijao između dvije zemlje. Kao i obično, sedam minuta nakon leta zrakoplov je dobio dozvolu da se popne na visinu od 4.300 metara. U isto vrijeme zračnoj luci u New Delhiju se približavao kazahstanski teretni zrakoplov Il-76 sa 38 članova posade. Gotovo istovremeno kada je saudijski zrakoplov dobio dozvolu za penjanje, kazahtanski je transporter dobio dozvolu za spuštanje ali na visinu od 4.500 metara kako bi sigurno zrakoplovi preletjeli jedan drugoga. Nažalost, baš kao i na Tenerifama gotovo 20 godina ranije, pilot jednog zrakoplova (u ovom slučaju kazahstanskog) je pogrešno razumio obavijest indijskog kontrolnog tornja te je umjesto na predviđenu visinu zrakoplov spustio dvjesto metara niže, odnosno točno na visinu na kojoj je letio saudijski Boeing. U oblačnom nebu, stotinjak kilometara udaljenosti od zračne luke dva su se zrakoplova sudarila. Od eksplozije nebo je pocrvenilo pa je pilot američkog vojnog transportera obavijestio svoju ambasadu da je svjedočio sudaru dva zrakoplova.
Prizor za sve očevice je bio užasan. Radnici u polju u blizini grada Charkhi Dadri svjedočili su da su sa neba padali sicevi sa izgorenim putnicima. Olupina, prtljaga i dijelovi zrakoplova bili su razasuti u krugu od desetak kilometara a miris izgorenih tijela ispunjavao je zrak. Tijela unesrećenih bila su neprepoznatljiva. Ukupno 350 putnika i članova posade je u djeliću sekunde izgubilo život.
EKSPLOZIJA NAD ATLANTIKOM
17. srpnja 1996.
Boeing 747 Trans World Airlines napustio je zračnu luku Kennedy u New Yorku. Pred 230 putnika i članova posade bio je osmosatni let za Pariz. Zrakoplov je bio još u fazi penjanja kada je samo trideset minuta nakon polijetanja odjednom eksplodirao. Svi u zrakoplovu su poginuli.
Kako su svjedoci tvrdili da su vidjeli dvije eksplozije te nakon toga svjetlocrvenu vatrenu kuglu kako pada u ocean odmah se posumnjalo na teroristički čin. Svima su se vratila sjećanja na eksploziju Pan Am-ova Boeinga iznad Škotske.
Kako nisu pronašli nikakve tragove bombe, odnosno terorističkog čina pojavile su se špekulacije kako je zrakoplov greškom oborila mornarica. U prilog toj tvrdnji išla je i činjenica da je zrakoplov letio uz sam rub zone u kojoj je mornarica vršila vježbe. Ipak, nakon detaljnog istraživanja utvrđeno je da ne nedostaje niti jedan projektil.
Nakon višegodišnjeg istraživanja došlo se do konačnog zaključka. Zbog loše izolacije upravljačkih žica koje su prolazile kroz spremnik goriva zrakoplov je eksplodirao u zraku.
JAPANSKI HARAKIRI
13. kolovoza 1985.
U vrijeme Obnona, japanskog praznika, svi su blagdan provodili u društvu svojih obitelji pa je tako i Japan Airlinesov let 123 iz Tokija za Osaku bio pun. Čak 521 putnika i članova posade bilo je unutar Boeinga 747 koji je rutinski poletio iz Tokija. U trenuku kada je zrakoplov dosegao visinu krstarenja dogodila se eksplozija koje je uništila dio vertikalnog stabilizatora a zajedno s njom pokidale su se sve upravljačke žice pa je zrakoplovom postalo nemoguće upravljati. Sudbina putnika bila je u rukama pilota ali najviše Boga. Pokušavajući upravljati zrakoplovom koji je naglo ponirao i uzdizao se samo pomoću potiska motora piloti su se borili pune 32 minute prije nego se srušio u teško dostupno područje planine Mount Takamagahara. Poginulo je 517 članova posade i putnika a pravo je čudo da su čak četiri putnice preživjele! Još nevjerojatnije zvuči podatak da bi nesreću preživjelo i još putnika da su spasioci stigli ranije. Ipak, zbog mraka i teško prohodnog terena spasioci su do olupine stigli tek 12 sati kasnije.
HELIOSOVA KATASTROFA
14. kolovoza 2005.
Iako se većina padova događa zbog mehaničke pogreške, nezanemariv je i broj padova zbog ljudske pogreške a posebno bizarna je bila nesreća grčkog Boeinga 737. Poletjevši sa Cipra iz Larnace, Heliosov zrakoplov čekao je rutinski let do Atene nakon čega su trebali nastaviti za Prag. Sudbina je ipak htjela da zrakoplov nikada ne stigne do grčke prijestolnice. Pilotovom pogreškom prije polijetanja prekidač automatske opskrbe kabina kisikom umjesto na Auto ostavljen je na Manual. Nedugo nakon polijetanja, na visini od 4.000 metara uključio se prvi alarm kojeg su piloti isključili pogrešno misleći da se radi o drugom alarmu koji se može upaliti samo na zemlji. U putničkoj kabini poispadale su maske za kisik ali ih nitko nije iskoristio. Nedugo potom u pilotskoj kabini počeli su se paliti drugi alarmi pa su piloti kontaktirali zemaljsku službu održavanja. Međutim, zbog pomankanja kisika piloti su se počeli gubiti i nisu davali precizne odgovore zemaljskoj službi a ubrzo je izgubljen i kontakt. Iz grčke zračne luke podignuta su dva lovca F-16 koja su ubrzo presrela zrakoplov koji je letio na autopilotu. Piloti su izvjestili da su kroz prozore vidjeli da su svi putnici i piloti u nesvjesti. Tada su odjednom ugledali stjuarda koji je s maskom za kisik ušao u kabinu i sjeo na pilotsko mjesto. Piloti su mu signalizirali zna li upravljati zrakoplovom na što je nesretni stjuard samo zavrtio glavom. Baza je uhvatila pozive u pomoć nakon čega je ubrzo zrakoplov ostao bez goriva, srušivši se na kraju. Svih 121 putnika i članova posade je poginulo.
No comments