Govorilo nam se da najviše možemo naučiti od starijih, ali nevjerojatno je koliko puno možemo naučiti i od onih najmlađih
DJECA NEMAJU PREDRASUDE
Djeca nemaju razloga ne voljeti nekoga samo zato što je drukčiji. Stavite djecu svih narodnosti i rasa u jednu prostoriju i sve što će oni vidjeti jest – puno djece. Denis Leary, poznati komičar i glumac, je jednom rekao o svom sinu „Znate što on mrzi? Spavanje! I ništa više!“
Nažalost, predrasude su nešto čemu nas se naučilo. Koliko puta nam je kao djetetu rečeno da se ne igramo sa drugim dječakom jer su mu roditelji „nekakvi“? I sve je počelo s tim. Roditelji koji djecu uče toleranciji su za pohvalu, ali je istovremeno sve i žalosno. Vrijeme kada djecu prestanemo učiti toleranciji, kada to (p)ostane nešto prirodno bit će dan kada smo stvarno postali tolerantni.
DJECA POSTAVLJAJU PITANJA
Svatko tko ima dijete zna koliko dječja konstantna pitanja znaju umoriti. Kada odgovorite na prvo pitanje (a djeci morate odgovarati jer su pitanja proces njihova učenja) otvarate Pandorinu kutiju, jer nakon toga slijedi cijela bujica povezanih pitanja. Ali, djeca se trude učiti, djeca žele znati i najvažnije – ne srame se pitati. Nažalost, većina nas smatra da je učenje završilo s fakultetom ili Srednjom školom. A uči se cijeli život, i toliko toga korisnog možemo naučiti tijekom cijelog života. Ono što je kod nas „odraslih“ još i gore je to što se, ukoliko nas nešto stvarno i zanima, ne usudimo pitati da ne ispadnemo glupi.
DJECA SE NE BOJE POGRIJEŠITI
Kada dijete trči, ili vozi biciklu i padne, ono će se ustati i nastaviti dalje. I nije ih strah da će pasti ponovo. Mi stariji smo drukčiji. Ako nas ne sputa početni strah od neuspjeha, sputat će nas nakon što ne uspijemo drugi put, i teško da ćemo ponovo pokušati. Strah od neuspjeha je jedan od najjačih strahova s kojima se susrećemo. Brian Acton je najbolji primjer kako se život može razvijati u pravom smjeru ako se ne bojimo neuspjeha. Acton je 2009. godine napisao molbu za zaposlenjem u Facebooku, ali je odbijen. Nije očajavao, već je krenuo u poslovne vode sam sa svojim projektom WhatsApp, a četiri godine kasnije oni koji su ga odbili su kupili njegovo djelo za 19 milijardi dolara! Ashton je iskoristio neuspjeh kao školu i motivaciju za nastavak, a da je odustao tko zna gdje bi sada bio.
DJECA IMAJU VELIKE SNOVE
Kada su nas kao djecu pitali što želimo biti kada odrastemo, najčešći odgovori su nam bili – pilot, vozač Formule 1 i astronaut. Dvadesetak, ili tridesetak godina kasnije, naša stvarna zaposlenja nisu ni blizu naših dječjih maštanja. Naše odluke o poslovima počnu bljediti s vremenom, jer račune treba plaćati. Ali upravo kada naši snovi počnu blijediti, počne i naša životna sreća. Koliko je nas zadovoljno svojim poslom i životom? Koliko puta je netko iz našeg društva rekao da želi otvoriti neki vlastiti biznis, i svi smo mu se nasmijali unaprijed osuđujući njegov pokušaj na nuespjeh. Kada je Kult pokretan prije osam godina (tada kao lokalni tiskani mjesečnik), unaprijed smo bili otpisani, uz najpovoljniju „dijagnozu“ da ćemo preživjeti maksimalno šest mjeseci. Osam godina kasnije još smo tu. Snova se treba držati i svi najveći biznismeni (ne ubrajamo se naravno među njih) poput Richarda Bransona će reći da su uspjeli zato što su nešto stvarno htjeli, zato što su bili uporni, i jer se nisu bojali imati velike snove!
DJECA SU BRUTALNO ISKRENA
Je li vam se ikada dogodilo da propadnete u zemlju jer vam je neko malo dijete reklo da smrdite, da vam je frizura smiješna, ili da smiješno hodate? To dijete vam to nije reklo da vas povrjedi, nego zato što je ono to primjetilo. Njihov svijet je upravo onakav kakvim ga i vide, bez uljepšavanja. Kako rastemo tako se učimo taktici, pa smo naučili da nekada treba reći i neistinu kako nekoga ne bi povrjedili. Što je i uredu. Međutim, koliko puta smo se našli u situaciji da smo otkrili da nas netko ogovara, netko s kim smo mislili da smo prijatelji. E tu već nastaje problem. Ako ste odrasli (ne po godinama, već po mentalnom sklopu) možete podnjeti kritiku i ne baš lijepu istinu. I uvijek nam je draže kada nam netko „saspe istinu u lice“, nego kada nam se smiješi, a čim se okrenemo zabija nam nož u leđa. U tim situacijama bi se trebali ponašati kao djeca, i biti brutalno iskreni.
DJECA IMAJU VELIKU MAŠTU
Kupite djetetu skupocjenu igračku, i dajte mu najobičniju kuhaču i dijete će se jednako zabaviti. Zašto? Zato što imaju razvijenu maštu i ta kuhača koju ste mu dali nije kuhača, nego je sve ono što požele da bude. Sjećate se i sami kako je bilo lijepo u svijetu mašte, kako ste mogli zamisliti bilo koji scenarij i kako ste bili sretni. Ako se slučajno danas sjećate nekih od vaših maštarija sigurno se sami sebi nasmijete. Zašto? Zato što ste tijekom odrastanja upoznali nešto što se zove logika. Ne možete letjeti, ne možete biti Batman, ne možete otkriti zakopano blago… Sve ove spoznaje su ujedno ubile i prilično razdraganosti i sreće u nama. Ali ne mora biti tako. Drugi put kad pogledate u nebo, zabavite se smišljanjem na što vas podsjećaju oblaci, ali izbacite logiku jer je cilj zabaviti se. Kada pričate svom djetetu pričicu izmislite novu, ali ponovo bez logike jer ona djeci nije važna. I odrasli čovjek može uživati uz pravi miks mašte, emocija i logike.
DJECA UVIJEK MISLE POZITIVNO
Djeca su po prirodi optimistična. Ukoliko ste im zaboravili kupiti neku igračku bit će razočarana, ali kratkotrajno jer „Nema veze, tata će kupiti drugi put“. Djeca žive u svijetu sadašnjosti, ne prošlosti i ne budućnosti. Sve što je bilo prije, bilo je, a budućnost im je nepojmljiv pojam. Tako bi donekle trebali razmišljati i mi. Ako nam se nešto dogodilo loše u prošlosti, ne znači da će se ta situacija i ponoviti. Npr. ukoliko vas je prošla djevojka, kada je izašla s prijateljicama, prevarila, ne znači da će vas nova djevojka, ukoliko izađe s prijateljicama, također prevariti. U nekim slučajevima „iskustvo“, kako volimo nazvati, treba zaboraviti. Uživajte u trenutku i uvijek se nadajte najboljem.
No comments