Kategorije
Ena Friedrich

Vodič kroz galaksiju za preživljavanje dječjih rođendana

Preživljavanje dječjih rođendana i nije tako lagan zadatak kako bi promislili

 

„Oko ponoći se vraćam doma, sva ponosna što nemam nikakvih fizičkih ozljeda od letećih autića. Ovaj put nisam ni zglob uganula na djelove iz kinder jaja“

 

Usprkos relativno nedavnoj depilaciji, osjećam da mi se dlačice podižu, a koža ježi prikom zapisivanja ovih svjedočanstava. Od nožnih prstiju do posljednje vlasi na glavi struji gotovo hipohondrična napetost. Čekam da me strefi moždani udar, ili u mom slučaju ipak realnije, srčani.  Možda ne naiđem na razumijevanje, možda naiđem na porugu. Možda, kao u potrazi za glupošću naiđem samo na ogledala. Odlučila sam,naime, podijeliti svoje doživljaje rođendana. Dječjih rođendana.

I tako prije par dana, ne sluteći ništa, sjedim na krevetu uz Fine male stvari, budalasti bestseler koji mi zabavlja par sivih stanica i otkopčavam gumb na trapericama. Treći je dan kako ne napuštam stan, budući da sam skupila upalu sinusa i baš mi godi malo odmora. U daljini se čuje milozvučni pjev ptičica, a zrak ispunjava aroma stalkaste vanilije. Na ulici netko svira violinu i pjeva o najljepšim proljetnim radostima. Idealiziram sjećanje. Uobičajen postupak tokom prisjećanja nakon negativnog iskustva. Zvoni mobitel. Razgovor traje nepune tri minute. Stiščem crveni gumb i razgovor završava. Znam da imam upalu sinusa, ali se odjednom osjećam puno gore. Tuberkulozno. Zrak je odjednom gust poput tamljana i pritišče mi grudi. Gledam u izgašen televizor. Srce se penje u grlo i nepravilno udara. Zaglušuje mi zvukove. Ukazuju mi se živopisne scene iz apokalipse. Titravi likovi indijanaca, razvikanih, drečavo skvičavih, uživljenih u mahnite pokrete sa štapovima. Lete, udaraju. Traje natjecanje u najglasnijem lajanju, kad već u sljedećem trenutku središtem scene dominira objesna princeza. Prekida dotadašnju predstavu i zamahuje čarobnim štapišem. Vrišti o žabama. Na scenu stupaju novi likovi, sve manji i sve glasniji. Jedan trga princezinu krunu pritom je žestoko čupajući za kosu. Vriska, tuča, svađa i plač. Komedija užasa. Ukazuju mi se izobličena lica starijih, bake s loše zaljepljenim zubalima, nakešeno i groteskno lice čovjeka koji mi tura pivo u lice. Ne mogu čuti što govori, ali mi je jasno da se meni obraća. Slina mu se skuplja u kutovima usana i pokušava nadglasati plejadu razdraženih likova. ‘Bellum omnium contra omnes.’ Teatralno naglašava svaku riječ. Prepoznajem ga. Vid mi se kristalizira i um povezuje nasumične sastojke. Starac . Jedan od brojnih rođendana jedne od njegovih unuka. Ogledam se po prostoriji, izobličena, groteska lica se izvijaju. Nadvikuju jedni druge. Moj privatni horror. Gledam u njegove beznadno prazne, zakrvavljene oči i razumijem da ne nudi veseli smješak, već umorni. Ostavlja mi pivo u ruci i odlazi nazad u srce đungle. Trepćem više u bunilu nego u stvarnosti i vraćam se u sigurnost svog doma, kreveta. Napad panike. Knjiga netaknuto leži pokraj mog boka. Kao i mobitel. Provjeravam posljednji poziv, nadam se halovima od temperature. Međutim, tu je jasan svjedok. Primljen poziv. Danas popodne idem na dječji rođendan. 

O, pa to je jasno, ne mogu ići. Smješkam se sama sebi kako sam iz straha smetnula s uma da sam bolesna. Ha!

‘ Ne mogu ići, znaš da sam bolesna, a djeca su posebno osjetljiva na viroze. Osjećala bi se krivom kad bi nekog od tih mališana zarazila.’ Odvraćam što nehajnijim glasom. Odajući svakom novom riječi logičnost, razumnost i podrazumijevanje. Ne trebam ništa više reći. To je to. ‘Ma ne brini, neće im ništa biti. Moram samo uzeti poklon za sat vremena pa ćeš mi pomoći izabrati.’ Čekaj čekaj, kamo to ovaj razgovor vodi? Aaaa ne- ne. Ajmo još razumljivije. Lagani udisaj i idemo: ‘ Ma da, ali nije viroza, nego upala sinusa, ne bi se trebalo igrati s tim. Ne samo da nekog mogu zaraziti, već i meni može biti gore ukoliko to ne proležim kako spa…’ Ni ne uspjevam dovršiti, već mi upada: ‘Ići ćeš samnom, biti ćemo dva sata i nakon toga se vraćaš u krevet. Za bilo što drugo, misliti će da nisi hijela doći i da se izvlačiš.’ Pametni ljudi kontam.  Nagovaranje je potrajalo još pol sata. Među ostalim sam predložila da ću se stisnuti u kut i čitati knjigu. Da ću zapisivati svoju traumu za objavu u kultu. Napiti se. Glumiti mrguda. Iskašljati po toj djeci. Moram smireno komunicirati i uspostaviti kontrolu nad ovim razgovorom. Dati šansu da se izrazi mišljenje i izjasniti svoje. Gleda me.

‘ Jesi dobro?’ ‘Ena?’ Muk. ‘Sad ćeš prestati pričati samnom? Stvarno zrelo.’ ‘Ena trebamo krenuti, prvo treba stati po poklon. Ena, Enaaa, koji vrag izvodiš?’ Ljuljuška me i gura s kreveta.

‘Pravim se mrtva.’

‘Ne pali, ajde diž’se.’ Bez patosa i utjehe.

I eto sjedim u autu ispred zgrade. Nakon 50 mojih pitanja, nisam ništa više prosvjetljena nego kad smo krenuli. Koliko uzvanika, koliko djece, klaun, roštilj, igraona ili mirnija večer u stanu. Pojma nemam. Preživjela sam više – manje kupovinu igračaka bezbolno. Za nagradu za ne baš previše sarkazma koliko se moglo očekivati od mene, sada vozimo i jedan golemi hula hop. Možda bi dobila i nov par cipela da mi kuteve usana nije zahvatila teška gravitacijska sila. Mislim zeleno. Trebala sam se napiti, takvu me sigurno ne bi odvukao pred djecu. Mislim na malene zelene žabice. Trebala sam se obući k’o droca, izbaciti sise do grla, bilo bi mu neugodno zbog tuđih pogleda i sam bi predložio da odemo prije doma. Možda bi se ljutio, ali se sigurno ne bi vratili na rođendan. Vrata se otvaraju. Ode moj duševni mir.

Oko ponoći se vraćam doma, sva ponosna što nemam nikakvih fizičkih ozljeda od letećih autića. Ovaj put nisam ni zglob uganula na djelove iz kinder jaja. Čak nisam ni prljava od dječje bljuvotine. Ok, ok, ne bljuvotine nego one simpatične sline koju znaju dražesne bebice pljuckati po vesti dok ih ljuljuškaš na ramenu. Cakano, joj! Ok, gdje sam stala… Naime, rođendan uopće nije bio tako strašan kao prethodni kojima sam prisustvovala. Kako je nekom tuđa nesreća sreća, tako je ispalo da je dijete ne baš najdruštvenije biće. Što bi značilo da nije bilo dvadeset drečavaca nego samo jedan maleni slavljenik. Je, nagluha sam više nego inače, je pulsira mi u glavi, i da popila sam tri pive tog dana, saznala da mi s mozgom nešto nije u redu jer očito razmišljam u komplementarnim kontrastima. Umjesto zelenih livada, baca mi slike crvenih dječjih guza. I da, maleni je talentiran za operu i dijete nikako da zatvori malena ustašca. I da, podsvjesno se nadam da će neki moji prijatelji pročitati ovaj tekst i drznuti se ne pozvati me na sljedeći rođendan svog djeteta. Samo suptilno i podsvjesno.

Možda ste primjetili da ovo nije nikakav vodič koji nudi trajne recepte kako izbjeći ni preživjeti dječje rođendane. Ja još nisam pronašla učinkovit način, ali nedajte se obeshrabriti. Probajte s brojem 42 ili somom. Bez panike.

 

enablog5

Autor Ena Friedrich

Kolumnistica Kulta i portala Objektivno, spisateljica koja izdaje svoju prvu knjigu, dvostruka Playboyeva zečica i vlasnica jednog od najposjećenijih Facebook profila

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *