Kategorije
Zabava

12 najstrože čuvanih vojnih tajnih operacija u povijesti

Mnogo je različitih događaja završilo na drugačiji način zbog strogo čuvanih tajnih operacija koje su često vodile tajne organizacije različitih vlada. Kao rezultat djelovanja takvih tajnih operacija, dogodilo se jako puno nepravdi, ubojstava te promjena državnih vlada, a sve se strogo tajilo od oka šire javnosti.

Pogledajte neke od najstrože “čuvanih tajni” u povijesti ratovanja i tajnih operacija, piše WHO.

 

PODZEMNI ZALEĐENI NUKLEARNI GRAD

Nekad je povijest malo čudnija od znanstvene fantastike. Nakon vojnog zauzeća, “Camp Century” pretvoren je u jedan veliki zaleđeni nuklearni silos. U njemu se trebalo pohraniti 600 nuklearnih raketa. Tajni projekt SAD-a koji se vodio tijekom Hladnog rata zvao se Project Iceworm (Projekt Ledeni Crv). Za vrijeme projekta trebala se izgraditi mreža mobilnih nuklearnih lansirnih rampi ispod leda Grenlanda. Glavni zadatak bio je postavljanje raketa srednjeg dometa ispod leda, dovoljno blizu da mogu pogoditi ciljeve u Sovjetskom Savezu. Taj se dio projekta čuvao od očiju danske vlade. Kako bi se proučila mogućnost postavljanja takvih raketa ispod leda, provelo se istraživanje. Otkriveno je da su uvjeti jako nestabilni te je projekt zaustavljen 1966. Detalji ovog tajnog zadatka čuvani su od očiju javnosti desetljećima, a u javnost je izašao prvi podatak 1995. te izazvao politički skandal kada je danska vlada zatražila Danski institut za vanjske poslove (DUPI) da istraži povijest nuklearnog naoružanja na Grenlandu tijekom Hladnog rata.

 

OPERACIJA SPAJALICA

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, američke su obavještajne službe pokrenule operaciju Paperclip. Tijekom operacije trebali su se “regrutirati” najbolji nacistički znanstvenici kako bi nastavili svoj posao u SAD-u. Operacija je itekako dobro prošla.

 

OPERACIJA ANTHROPOID

Operacija “Anthropoid” bila je kodno ime za atentat na nacističkog časnika Reinharda Heydricha (Praškog Mesara). Operacija je izvršena u Pragu dana 27. svibnja 1942. Tajnu je operaciju pripremio SOE (British Special Operations Executive), s odobrenjem Čehoslovačke vlade u izbjeglištvu. Iako je bio samo ranjen nakon atentata, Heydrich je preminuo od zadobivenih rana 4. lipnja 1942. godine. Njegova je smrt donijela velike odmazde njemačkih vojnika koji su uništavali sela i ubijali civile.

 

OPERACIJA VALIKRA

Operacijom Valkyrie njemačka je vojska u Drugome svjetskom ratu trebala dati sva potrebna dopuštenja vojnoj pričuvi da bude šef države u vremenima velikih socijalnih nemira. Njemački časnici, general Friedrich Olbrich, general-bojnik Henning Von Tresckow te pukovnik Claus Von Stauffenberg malo su promijenili plan kako bi zauzeli njemačke gradove, razoružali SS te uhitili nacističko vodstvo nakon atentata na Hitlera 20. srpnja. Hitlerova je smrt bila jedini način da vojnici počnu ignorirati svoju prisegu. Nakon duge i teške pripreme, atentat je izvršen 1944. godine, ali je propao.

 

PROJEKT 404

Projekt 404 bio je kodno ime za tajne letove američkog ratnog zrakoplovstva prema gradu Laosu pri kraju Vijetnamskog rata. Cilj ove tajne operacije bio je transport zrakoplovnih tehničara koji bi obučavali pripadnike Kraljevskog ratnog zrakoplovstva Laosa.

 

PROJEKT AZORIAN

Američka je vlada potrošila preko 800 milijuna dolara kako bi završila Projekt Azorian u kojem se trebalo izvući iz mora sovjetsku podmornicu K-129. Zadatak je izvršen 1974. godine kako bi se prikupio sav materijal s podmornice koji je uključivao nuklearne rakete, dokumente te tajnu opremu. Izgrađen je specifičan brod za ovaj zadatak – Hugh Glomar.

 

AKUSTIČNA MACA

Projekt “Akustična Maca” pokrenula je CIA na prijedlog DST-a (Directorate of Science & Technology) 1960. godine kada su htjeli koristiti mačke u tajnim zadacima prisluškivanja Kremlja i sovjetskih veleposlanstava. Baterije i mikrofoni ugrađeni su u mačke, a rep je služio kao antena. Tako bi mačka tajno snimala te prenosila zvuk iz svog okruženja. Mačka naravno nikada nije uspješno prisluškivala jer joj je mnoštvo različitih događaja odvraćalo pažnju. Najčešće je to bila glad, koju se također pokušalo riješiti u drugoj operaciji.

 

OPERACIJA ZLATO

Još davne 1950. godine, američka CIA i britanska tajna služba združenim su snagama pokušali probiti sovjetske obrambene linije prisluškivajući razgovore. Ovom su operacijom zapadni saveznici stvorili tajni tunel ispod sovjetskog zapovjedništva u Berlinu te su tako trebali presretati pozive. Međutim, prije nego što je zadatak počeo, sovjetska krtica George Blake otkrio je tunel Sovjetima te upropastio zadatak.

 

OPERACIJA MIAS

CIA je pokrenula operaciju MIAS (Missing in Action Stingers) kako bi ponovno kupila ručne bacače raketa Stinger koje su netom prije poslali mudžahedinima kako bi Afganistan lakše vodio rat protiv Sovjeta. Tako je operacija MIAS trebala “srediti nered” koja je prouzročila operacija Cyclone u kojoj se financirao afganistansko-sovjetski rat. Nakon početka operacije, američka je vlada potrošila 65 milijuna dolara kako bi vratila sve rakete, ali je ipak bila neuspješna.

 

OPERACIJA WASHTUB

CIA je organizirala operaciju Washtub kako bi označila Gvatemalu kao veliku saveznicu Moskve. Pritom je SAD postavio lažno sovjetsko skladište streljiva u Nikaragvi, koje bi, usred otkrića, “srušilo” gvatemalskog predsjednika Jacoboa Arbenza Guzmana. Tajni je zadatak bio itekako uspješan iako nije ispunio sve svoje ciljeve. Umjesto toga, CIA-ini operativci postavili su lažnu sovjetsku podmornicu.

 

PROGRAM PHOENIX

CIA, američki specijalci, australska vojska te sigurnosne snage Vijetnama zajedno su pokrenuli Program Phoenix. Cilj programa bio je neutralizacija postrojbi Viet Conga. Ali umjesto na uništavanje vojske, program se na kraju fokusirao na otmice civila te “izvlačenje” informacija. Većina civila koja je bila osumnjičena za suradnju s Viet Congom, oteta je, mučena te ubijena.

 

OPERACIJA IVY BELLS

Oko 120 metara od Ohotskog mora, duboko u sovjetskim vodama, ronioci su uspjeli ostati živi zbog velikih cijevi koje su pumpale toplu vodu u njihova odijela. Kako bi okrenuli ravnotežu Hladnog rata u korist Amerikanaca, ronioci su tražili tajni kabel promjera 12 cm koji je bio glavna komunikacijska veza između sovjetskih vojnih baza. Satnik James Bradley bio je siguran da će pronaći kabel u velikim oceanskim dubinama. Bradley je još u djetinjstvu vidio takve kablove u rijeci Mississippi, pa je mislio da će i Sovjeti koristiti slične kablove. Bradleyeva teorija pokazala se točnom kada je Halibut pronašla nekoliko takvih znakova u sjevernom dijelu Ohotskog mora.

Ronioci su pronašli kabel te su postavili uređaj za prisluškivanje dužine 6 metara; spojili su ga na kabel bez ikakvog oštećenja. Ako bi Sovjeti podigli kabel za popravak, uređaj bi samo otpao. Svakog su mjeseca mornarički ronioci prikupljali snimke.

Nakon povratka u SAD, agenti NSA su shvatili da su Sovjeti uvjereni u sigurnost svojih komunikacijskih linija te je velik dio informacija došao u njihove ruke. Amerikanci su nastavili voditi operacije do 1981. godine kada su jedan dan sateliti otkrili veliki broj sovjetskih bojnih brodova, te brod koji je vukao podvodni kabel.

Poslana je podmornica USS Parche da vrati kapsulu za prisluškivanje. Međutim, prošlo je bez uspjeha. Podmornica se vratila u SAD. Amerikanci su otkriveni. Nakon višemjesečnog istraživanja, kontraobavještajna služba SAD-a otkrila je zaposlenika NSA-e, Roberta Peltona. On je izdao operaciju Ivy Bells Sovjetima. Prodao je tajnu Sovjetima za 35 000 dolara. Tako je završilo desetljeće špijunaže. Pelton je kasnije osuđen na doživotni zatvor. Originalan uređaj za prisluškivanje otkriven je od strane Sovjeta te je danas izložbeni primjerak u muzeju KGB-a u Moskvi.

 

Izvor: vojnapovijest.vecernji.hr

 

Nagradna igra:

Komentirajući ovaj tekst možete osvojiti i vikend boravak u Dubrovniku! Povodom našeg 10. rođendana pripremili smo nagradnu igru u kojoj će najsretniji čitatelj osvojiti vikend boravak u prelijepom Grand Hotelu Park u Dubrovniku.  Tijekom iduća dva tjedna komentirajte neki od naših tekstova na našoj web stranici, a svakim komentarom imate jedan ulaz u nagradnu igru. U petak, 11. ožujka, nasumičnim izborom netko od vas će moći početi planirati put za Dubrovnik.

Pri komentiranju vodite računa da napišete ispravan mail, kako bi vas mogli kontaktirati, te da komentar na tekst bude smislen. Jednostavne komentare, samo radi sudjelovanja a koji u biti nemaju veze s tekstom, nećemo uvažavati za ovu nagradnu igru. Također, moramo istaknuti da samo vaš prvi komentar na našoj stranici traži odobrenje administratora (kako bi spriječili spamove), a nakon toga možete komentirati bez ikakvih autorizacija.

Sretno!

Kategorije
Zabava

Ratni filmovi koje morate pogledati

Muškarcima je u krvi da vole akcijske filmove, pogotovo ratne, stoga vam donosimo 10 naslova koje morate (ako već niste) pogledati

 

podmornica

PODMORNICA

Ne vjerojatno, nego sigurno najbolji film o podmornicama je film o posadi njemačke podmornice u Drugom svjetskom ratu. Podmornica (Das Boot) je izuzetno realistični prikaz života posade podmornice, a da dostigne toliki nivorealnosti, redatelj Wolfgang Petersen je snimao u realnom modelu njemačke podmornice, te je glumce tjerao da ne spavaju kako bi bili u istom psiho-fizičkom stanju kao i podmorničari. Posebnost filma je i što Njemce ne pokazuje kao negativce, niti zauzima strane. Ipak, vjerojatno najveći uspijeh Podmornice je u tome što ni redateljeva verzija, koja traje 208 minuta, nije ni na trenutak nezanimljiva!

 

vodsmrti

VOD SMRTI

Oliver Stone je poznat po svojoj kritičnosti prema američkoj politici, zbog čega ga proglašavaju ekstremnim ljevičarem, a na zao glas (među ponosnim patriotima) je došao Vodom smrti, filmom prema Stoneovim vlastitim iskustvima u Vietnamu. Unatoč tome, film je ostavio veliki dojam u SAD-u, Amerikanci su počeli shvaćati što se stvarno događalo u jugoistočnoj Aziji, a Akademija ga je čak nagradila nagradom za najbolji film! Radnja filma prati novaka Chrisa Taylora koji se prijavljuje u vojsku smatrajući da mu je to patriotska dužnost, međutim brzo po dolasku uviđa da se neće boriti samo protiv Vietkongovaca, već i okruženja, gladi i žeđi, ali i nekih suboraca. Do danas, Vod smrti je najrealniji prikaz nepotrebnosti rata u Vijetnamu!

 

fullmetaljacket

FULL METAL JACKET

Snimljen iste godine kada i Vod smrti, Full Metal Jacket je ostao u sjeni Stoneovog filma. Za razliku od Voda smrti i Spašavajući vojnika Ryana, Full Metal Jacket, se ne trudi prikazati stvari realnim, već strahote rata prikazuje pretjerivanjem. Film će zauvijek ostati upamćen po naredniku Hartmanu i njegovoj bujici uvreda na račun novaka na obuci! Harmtan i uspjeva u planu pretvaranja novaka u vojnike, koji po dolasku u Vijetnam postaju pravi strojevi za ubijanje. Stanley Kubrick se i ne trudi dati odgovore o ratu, ali drugi dio filma pokazuje sve strahote rata u Vijetnamu.

 

mostnarijecikwai

MOST NA RIJECI KWAI

Strahote rata ne obuhvaćaju samo nemilosrdne borbe na terenu, već i patnje u zarobljeništvu. Most na rijeci Kwai, redatelja Davida Leana, prikazuje upravo ovo drugo – život vojnika u zarobljeničkom logoru. Grupa zarobljenih britanskih vojnika dobija zadatak od japanskog zapovjednika da mora izgraditi most preko rijeke koji će pomoći napredovanju japanske vojske. Pukovnik Nicholson, bizarno vjerujući da će završenje mosta podići moral njegovim zarobljenim vojnicima, naređuje svojoj grupi da gradi most (iako znajući da na taj način pomaže neprijatelju). Za to vrijeme Saveznici planiraju uništiti most, a na kraju će se sve svesti na završnu spektakularnu scenu. Film se poamti i po fantastičnim ulogama, prije svega Aleca Guinnessa i Sessue Hayakawe.

 

spasavajucivojnikaryana

SPAŠAVAJUĆI VOJNIKA RYANA

U samo jednom filmu doživjeli smo najbolje i najgore od Stevena Spielberga! Prvi dio je tipični zabavni Spielberg, koji maestralno kamerom tjera gledatelje da ostaju bez daha, dok u drugom dijelu počinje dramski dio kojemu se Spielberg sve više posvećuje u novijem dobu. Bez obzira na to, Spašavajući vojnika Ryana je vrhunski ratni film koji se vrti oko politike američke vojske, prema kojoj su četvrti sinovi (ukoliko su tri poginula) morali biti povučeni s ratišta. Nakon što se iskrcaju u Normandiji, odred vojske dobija zadatak locirati i vratiti vojnika Ryana. Prva asocijacija na film će uvijek biti prvih 27 minuta, odnosno scena iskrcavanja na plažu Omaha. Ova scena je jedna od najupečatljivijih ratnih scena, koja je zbog svoje brutalnosti i dramatičnih snimki, doslovno tjerala ljude da izađu iz kina. Tih 27 minuta najbolje pokazuje strahote koje su prolazili vojnici u Drugom svjetskom ratu!

 

tankacrvenalinija

TANKA CRVENA LINIJA

Baš kao što je i Full Metal Jacket ostao u sjeni Voda smrti, tako je i Tanka crvena linija ostala u sjeni razvikanog Spašavajući vojnika Ryana koji je izašao iste godine. Iz ratnog epa o strahotama rata u Guadalcanalu, stoji jedna od legendi 70-tih, Terence Malick, koji se upravo Tankom crvenom linijom vratio nakon 20-godišnje pauze. Strogo gledano, Tanka crvena linija i nije ratni film, već rat koristi kao podlogu, i više je okrenut na živote vojnika uhvaćenih u strahotama rata. Dug je, radnja je usporena, akcije nema previše, ali ako možete preći preko toga, čeka vas stvarno vrhunsko djelo koje je čak i Martin Scorsese proglasio jednim od najboljih filmova 90-tih!

 

12zigosanih

DVANAESTORICA ŽIGOSANIH

Da se danas, ili još gore krajem 80-tih ili početom 90-tih, snimao ovaj film gledali bi tipičnu Rambo akciju s Stalloneom, Schwarzeneggerom ili Norrisom u kojem bi jedan vojnik savladao zločeste naciste. Srećom, Robert Auldrich je napravio vrhunski napeti film o 12 zatvorenika koji dobijaju zadatak infiltrirati se među Njemce i ubiti časnike. Izvrsne akcijske scene, zanimljivi likovi i njihova interakcija i napeta radnja, obilježja su ovog filma koji će ostati zapamćen i po glumačkoj ekipi koja je uključivala i legendu ratnih filmova Lee Marvina, Charlesa Bronsona, Donalda Sutherlanda i Tellyja Savasa, poznatijeg kao Kojaka.

 

apokalipsa

APOKALIPSA DANAS

Rat u Vijetnamu je bio kompliciran, i prepun bizarnosti, a upravo takvo je i Coppolino remek dijelo. Časnik Willard je poslan u tajnu misiju na ratište u Vijetnamu kako bi ubio odbjeglog (i poludjelog) pukovnika Kurtza. Međutim, da bi uopće došao do Kurtza, Willard mora proći sav pakao rata. Apokalipsa danas je jedan od najkompliciranijih, ali i najboljih, filmova ne samo ratnog žanra već i općenito. Film su obilježile fantastične uloge Marlona Branda i Martina Sheena (koji je na snimanju doživio srčani udar), ali i po nevjerojanim scenama. Tko još ne pamti napad na vijetnamsko selo uz zvukove Wagnera, natjerivanje vojnika da surfa usred napada, ili samu završnu scenu?

 

padcrnogjastreba

PAD CRNOG JASTREBA

Ratni filmovi većinom prate Drugi svjetski rat i Vijetnam, a rat u Somaliji vidjeli smo samo u jednom filmu. Siromašna afrička zemlja ni počemu Amerikancima nije zanimljiva, po gotovo što su američke žrtve u tom ratu bile minimalne. I da nije bilo novinara Marka Bowdena strahovita bitka u Mogadishu bi vjerojatno ostala neotkrivena. Pokušaj zarobljavanja generala somalske milicije pođe krivo nakon što je oboren helikopter američke vojske. Rangeri bivaju upućeni na mjesto rušenja, a sve dodatno pođe krivo kada bude srušen i drugi helikopter. „Ljepota“ ovog filma je u tome što nije tipični Rambo film u kojem neustrašivi pojedinci sami pobjede stotine neprijatelja. Umjesto toga, vojnici ginu i prestrašeni su, a Somalijci nisu prikazani kao zvijeri. Iako je radnja filma prilično izmjenjena u odnosu na stvarnost i predložak prema kojem je snimljen, još uvijek je Pad crnog jastreba vrhunski film kojeg bi svaki muškarac trebao pogledati.

 

toratoratora

TORA! TORA! TORA!

Ratni filmovi su većinom snimani iz jedne perspektive, i najviše čemu se možemo nadati jest da ona druga strana ne bude prikazana subjektivno. Međutim, film koji se razlikuje od ostatka je Tora! Tora! Tora!, odnosno ekranizacija napada na Pearl Harbor i početak američko-japanskog rata. Upravo je to vjerojatno dovelo do uspijeha filma koji je snimljen niti 30 godina nakon stvarnog događaja. A da bi se postigla realnost, film su snimale dvije ekipe – američka i japanska, koje su nam pružile uvid u razmišljanja i osjećaju obje zaraćene strane. Baš to je razlog što je ovaj film bolje ilustrirao rat od bilo kojeg ratnog filma s Johnom Wayneom, Ruboertom Mitchumom ili Lee Marvinom!

Kategorije
Zabava

Svjedočanstvo: Branitelji sa Srđa

Priča o hrabrim borcima sa Srđa jedna je od onih koje nikada ne smiju biti zaboravljene

 

„O samo desetak spremnika za Kalašnjikov ovisila je sudbina Grada, što na sreću agresor nije znao, jer da su znali, navalili bi sa svih strana„

 

Streljiva je nestajalo, ostale su samo osnovne zalihe i obrana Srđa je pala na 300-tinjak komada streljiva. Premalo za obranu. Hrabrim borcima ostalo je samo da se povuku u tvrđavu i da se tu brane do posljednjeg metka. Cijevima svog oružja uperenima na ulaz očekivali su ulazak četnika i konačnu borbu, dok posljednji od njih ne padne. U strahu, kojega nisu bili ni svjesni, šutke su pazili na ulaz, dok je izvana dopirao prasak granata.

„Srećko, ti imaš dobar glas, zapjevaj nešto“ odjednom je povikao jedan od branitelja.

Srećko Kljunak, tada branitelj sa Srđa, počeo je sa pjesmom i samo par sekundi iz tvrđave se orilo „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati…“ Hrabri branitelji odlučno su zapjevali, tjerajući strah i razmišljanje o najgorem.

Dvadesetak metara od ulaza grupica neprijateljskih vojnika, sa željom za konačnim osvajanjem tvrđave Srđ, protrnula je od straha čuvši pjesmu. Nadrogirani ekstremisti pevaju, prošlo im je glavama. 

 

NADMOĆNI AGRESOR

Sedamnaest godina kasnije slušamo umirovljenog satnika Boža Burića kako to priča učenicima osmog razreda osnovne škole u Župi dubrovačkoj. Svakog ponedjeljka i petka, učenicima različitih osnovnih škola Burić priča napetu priču o tome kako je obranjen Dubrovnik. Boljeg mjesta za pričanje priče ne može biti od tvrđave na Srđu, samog mjesta na kojem se bitka održala. Dok nam Burić, koji je i sam sudjelovao u obrani, priča što se događalo, osjećamo se kao i da smo sami tu, kao da baš oko nas padaju granate i fijuču metci.

Tvrđava Imperijal izgrađena je 1806. godine a Francuzi su je podignuli baš kako bi se obranili od rusko – crnogorskih napada. Šačica francuskih vojnika obranila je tada Srđ od napada agresora, a povijest se ponovila 200 godina kasnije.

Priča o 6. prosincu počinje još 1. listopada kada je druga operativna grupa, pod vodstvom ratnog zločinca, generala Pavla Strugara, počela napad na naše područje. U sklopu grupe bio je 2. Podgorički korpus kojim je zapovijedao general Eremija, 37. Užički korpus kojim je zapovijedao general Torbica, 9. Vojno-pomorski sektor pod zapovjedništvom admirala Jokića, 2. teritorijalni garnizon generala Stankovića, 472. motorizirana Trebinjska brigada pukovnika Vičića te Teritorijalna obrana Crne Gore i specijalne jedinice Crnogorske policije. Ukupno 18.000 vojnika pod vodstvom ratnih zločinaca, čija imena smo morali spomenuti da nikada ne bi bila zaboravljena. Do tada treća vojska po jačini u svijetu imala je prednost na prvoj crti borbe od 6:1, a zajedno sa pričuvama nevjerojatnih 18:1. Za usporedbu o jačini dovoljno je spomenuti da se smatra da je za uspješan napad potreban omjer 3:1. Neprijatelj je mislio da će „posao“ obaviti brzo i lako.

Nakon početnih neuspjeha, postavljena je konačna crta bojišnice u kojoj je Srđ imao glavnu ulogu i čijim bi osvajanjem Srbi imali otvoren put prema gradu. Između 9. i 12. studenog 1991. godine vođene su najžešće borbe, pri čemu je na Dubrovnik palo preko 3.000 projektila, poginulo 25 naših sugrađana, a 120 njih je lakše ili teže ozlijeđeno. Borbe su bile tako intenzivne da su branitelji čak bili napustili tvrđavu na Srđu, pri odlasku zatrovavši vodu. Pravim čudom, agresor to nije primijetio i Srđ je ostao sačuvan, iako je bio dva dana bez branitelja!

 

POKUŠAJ POD OKRILJEM MRAKA

Sporadične borbe nastavljene su do kraja studenog, a 5. prosinca u Cavtatu se sastala hrvatska delegacija na ministarskom nivou, na čelu sa ministrom Rudolfom, i JNA, koju je predstavljao admiral Jokić. Nakon razgovora dogovoreno je primirje koje je trebalo stupiti na snagu dan kasnije, 6. prosinca s početkom u 12 sati.

U glavama agresora stvorila se prilika za još jedan pokušaj za osvajanje Srđa, čime bi dobili veliku stratešku prednost. Kasno popodne 5. prosinca 1991. održan je sastanak na isturenom komandnom mjestu 9. vojnopomorskog sektora u Kuparima. Treći bataljon 472. motorizirane brigade je tada bio pod komandom 9. vojnopomorskog sektora kojim je zapovijedao admiral Jokić. Visoki stožerni časnici 9. vojnopomorskog sektora, uključujući načelnika stožera, kapetana fregate Zeca, kao i komandanta 3. bataljuna 472. motorizirane brigade kapetana Kovačevića i zapovjednike drugih jedinica 9. vojnopomorskog sektora, bili su na tom sastanku. Na sastanku je utvrđen borbeni plan da se Srđ zauzme sljedećeg jutra prije 12 sati. Srđ je bio dominantna kota i jedini preostali položaj koji su držale hrvatske snage na uzvišenjima iznad Dubrovnika. Plan je predviđao upotrebu minobacača i ostalih oružja po vojnim ciljevima, uključujući i one na širem području Dubrovnika, kao podršku napadu na Srđ, po potrebi. U tome su učestvovale i druge jedinice 9. vojnopomorskog sektora pored 3. bataljuna 472. motorizirane brigade.

U rano jutro 6. prosinca 1991. godine oko 5:50 ujutro stanovnike Dubrovnika su probudile glasne eksplozije, topnički napad je počeo! Pod okriljem mraka, oko 5 sati ujutro, 40-tak vojnika 3. bataljuna 472. motorizirane brigade JNA praćenih tenkovima započelo je pokušaj osvajanja tvrđave. Branitelji sa Srđa su na vrijeme primijetili pokušaj te je započela krvava borba. U prvom napadu šačica branitelja uspjela je onesposobiti dva srpska tenka. Istovremeno, nakon otkrivanja, oko 6 sati ujutro neprijatelj je počeo i topnički napad ne samo po Srđu, već i po položajima HV-a širom grada ali, važnije, i po civilnim ciljevima širom Dubrovnika a najviše po Starom gradu. Napad pješaštva i topnička djelovanja JNA tog dana je nadgledao i koordinirao zapovjednik 3. bataljuna 472. motorizirane brigade, kapetan Kovačević, koji se nalazio na svom osmatračkom mjestu na Žarkovici, s jasnim pogledom na sjeverozapad od Dubrovnika, naročito na Stari grad i na Srđ. S tog mjesta zločinac Kovačević je mirno gledao kako se Dubrovnik razara, ili kako je on tvrdio „kako ustaše pale gume na Stradunu kako bi izgledalo da Dubrovnik gori“.

 

UDRITE PO NAMA!

Oko osam sati ujutro snage agresora su se toliko približile Srđu da su njihovi topovi morali obustaviti vatru, kako ne bi pogodili svoje vojnike. Nažalost, to nije značilo obustavu vatre već okretanje svih cijevi prema Starom gradu i civilnim ciljevima.

Borba na Srđu je bila strahovita i 30-tak hrabrih branitelja je strojnicama i ručnim granatama nanosila velike gubitke napadačima. Ipak, grčevita borba u kojoj se borilo za slobodu Dubrovnika branitelje je velikom brzinom ostavljala bez streljiva. Donesena je odluka o povlačenju u tvrđavu, ostalo je još samo 300 komada streljiva.

Zapovjedništvo obrane Dubrovnika tada donosi tešku odluku, svo raspoloživo topničko streljivo stavljeno je za udar na Srđ, koji se morao obraniti pod svaku cijenu. Cijela zaliha od 150 granata za topove kalibra 76mm, 180 za topove 82mm, 200 minobacačkih granata za minobacače kalibra 120mm i 250 za kalibar 82mm stavljeno je za obranu Srđa. Iz tvrđave je poslan sada već legendaran zahtjev „udarite po nama“.

Neprijatelj se već počeo penjati po tvrđavi kada je iz svih raspoloživih topova iz Dubrovnika udareno po njima. Gubici su bili strašni i bitka je već bila na neki način dobivena, Dubrovnik je bio obranjen. Unatoč tome, neprijateljski vojnici su još bili oko tvrđave, niti ne sluteći da su hrabri branitelji unutar tvrđave na raspolaganju imali samo 300-njak komada streljiva. O samo desetak spremnika za Kalašnjikove ovisila je sudbina Grada, što na sreću agresor nije znao, jer da su znali, navalili bi sa svih strana.

Iz zapovjedništva je tada naređeno da se streljivo dostavi braniteljima, a za zadatak su se prijavila tri hrabra specijalca koja su se uspjela došuljati između neprijatelja i opskrbiti branitelje toliko željenim streljivom. Neprijatelj, još u paničnom strahu nakon neuspjelog napada i pjesme koja se orila iz tvrđave, mislio je samo na povlačenje.

Povlačenje je počelo oko 15 sati, praćeno paljbom a oko 16 sati povlačenje je završeno – bitka je okončana! Dvjestotinjak godina kasnije ponovila se priča, agresor nije uspio u osvajanju.

 

PRIČA KOJA SE NE SMIJE ZABORAVITI!

Nakon neuspjelog napada uslijedilo je primirje i rat se nastavio drugim tokom. Slike razaranja Dubrovnika obišle su svijet te su odigrale veliku ulogu u promjeni mišljenja svjetske javnosti i konačnom priznanju Hrvatske kao nezavisne države. Priče JNA generala o „paljenju guma“ i slične gluposti pale su u vodu.

Ono što se nije moglo promijeniti su žrtve. Tijekom krvavog blagdana Svetog Nikole, na Dubrovnik je palo više od 600 projektila a poginulo je 19-ero civila i branitelja a 60 njih je lakše ili teže ozlijeđeno. Zvuči nevjerojatno da nitko od branitelja na Srđu nije poginuo, ali je tužna činjenica da je zadnja granata koja je pala na dubrovačko područje tog dana u Sustjepanu ubila četiri branitelja.

Priča o Srđu ispričana je već tisuću puta, kako u medijima, tako u prezentacijama koje za osnovne škole organiziraju hrabri branitelji. I koliko god puta čuli tu priču svaki put je proživimo iznova. Tako i treba biti jer priča o obrani Dubrovnika i hrabrim braniteljima nikako ne smije biti zaboravljena. Jer sve što danas imamo možemo zahvaliti svim hrabrim braniteljima koji su riskirali svoje živote za slobodu!

Kategorije
Muške stvari

Pakao zarobljeništva u logoru Morinje

Hrabri branitelj Zdenko Bulić proveo je dva mjeseca pakla u zloglasnom Morinju u kojem je batinanje bilo svakodnevica

 

„Higijenski uvjeti su bili nikakvi, mala nužda se vršila u jedinu posudu koja je stajala u rubu barake pored „kreveta“ nesretnika koji je tu spavao, dok je za veću nuždu trebalo ići u poljski wc a to je značilo i obavezno batinanje“

 

Heroji nisu u filmovima, stripovima ili knjigama. Heroji nisu Superman, Batman i ostali zamaskirani junaci, heroji su u stvarnom životu. Redakcija kulta je imala ČAST upoznati jednog pravog, istinskog heroja. Želeći napisati svjedočanstvo nekoga tko je bio u zarobljeništvu, prvi kontakt doveo nas je do Udruge logoraša i njihovog predsjednika Zdenka Bulića. Priča Zdenka o njegovim patnjama u zarobljeništvu nas je ostavila bez teksta, dva sata slušali smo priču bez da smo okom trepnuli. Priča je toliko dirljiva pa čak i šokantna da smo je odlučili prenijeti u cjelosti. Ovo je do sada najduži tekst ikada napisan u kultu ali ujedno i najbolja priča ikada ispričana u našem magazinu. Priče o ovakvim herojima poput Zdenka, ali i svim ostalim zarobljenicima, moraju biti ispričane!

 

NA TENKOVE SAMO SA PUŠKAMA

Zdenko se u Hrvatsku vojsku prijavio prvog dana rujna 1991. godine te je raspoređen na Zvekovicu.

„Mislim da bi to napravio svaki pošteni Hrvat, o tome braniti dom ili ne nije se ni najmanje razmišljalo, učinili smo ono što smo morali i željeli. Bilo je to konačno vrijeme za našu Hrvatsku i to je bila dužnost svakog Hrvata. Nije se tada uopće razmišljalo o mogućim problemima, pogotovo ne o smrti, jednostavno, želja za obranom domovine je bila veća.“

Zdenko je bio član voda zaduženog za obranu Konavoskih brda. Početkom agresije, kada su četnici već ušli u Konavle, stigla je naredba o povlačenju. Ujutro 6. listopada Zdenko se zajedno sa svojim vodom uspijeva dokopati Zvekovice, iako su četnički tenkovi već bili duboko u Konavlima sve do Zvekovice, te se vraća u Dubrovnik.

Ipak, vremena za odmor nije bilo. Već idući dan Zdenko se vratio do vile Mimoze na Obodu gdje su bili okupljeni branitelji koji su trebali spriječiti daljnje napredovanje neprijatelja.

„Stigla je dojava da se neprijatelj približava Zvekovici te smo dobili zadatak da ga spriječimo. Nas dvadesetak koji smo to jutro došli dočekalo je pet-šest dobrovoljaca te smo se raspodijelili po Zvekovici po različitim pravcima. Bilo je oko sedam sati ujutro, nismo imali nikakve predosjećaje, u nama je samo bila velika želja da obranimo naš dom.“

Kratko po dolasku branitelja, četnici su pokrenuli mehanizirani napad i već u prvom naletu su stigli do skretanja sa magistrale za Cavtat. Šačica branitelja je bila nemoćna, naoružana samo automatskim strojnicama, protiv sebe su imali znatno nadmoćnijeg neprijatelja potpomognutoga tenkovima i oklopnim vozilima. Unatoč tome, hrabri branitelji su uspjeli uništiti jedan tenk. Konfuziju koja je trajala svega nekoliko trenutaka uspjela su iskoristiti trojica iz Zdenkovog tima da pobjegnu na sigurno. Zdenko nije bio te sreće već je ostao blokiran sa svih pravaca. Sve što je mogao napraviti bilo je sakriti se u kuću i nadati se da će pod okriljem mraka uspjeti prebjeći na hrvatski teritorij.

Zajedno sa tri suborca skrivao se u jednoj kući kada su upali četnici i zarobili dvojicu suboraca, Zdenko je bio skriven u drugom kraju kuće te je izbjegao prvotno uhićenje ali ga je otkrila iduća skupina bradatih razbojnika oko jedan sat popodne. Bio je to početak pakla.

 

SAD ĆU TI JA PRESUDITI!

Skupina vojnika JNA osokoljena „velikom“ pobjedom kakvu mogu slaviti samo „hrabri“ crnogorski ratnici, brzo se počela iživljavati nad Zdenkom.

„Čim su me uhvatili počeli su me tući, uz naravno nevjerojatan repertoar uvreda i psovki. Vezali su mi ruke žicom iza leđa te su me odveli na proširenje nedaleko od skretanja sa magistrale za Cavtat gdje su me ubacili u jednu rupu. Što mi je tad bilo u glavi? Ništa, jednostavno praznina, šok je ipak bio prevelik.“

Tu su ga uz batine tjerali da prizna tko je i što je, na što se Zdenko lažno predstavio. Da su znali da je Zdenko porijeklom iz Hercegovine, tko zna kakva bi ga sudbina već tu dočekala. Umjesto toga poveli su ga prema zračnoj luci.

„Putem je doslovno bilo čahura do koljena a kolona tenkova, vozila i kamiona bila je duga sve do Močića. Putem su me, malo je reći, maltretirali. U jednom trenutku jedan je četnik skočio sa tenka, izvadio nož te zamahnuo njime da će me zaklat. Bio sam u tolikom šoku da se nisam ni trznuo pa ni osjetio kada mi je razrezao uho! Cijelim putem me svako malo netko udarao šakama, nogama, kundacima. Jedan je prastari četnik čak izvadio kuburu uz prijetnje – „Sad ću ti ja presuditi!“ Bilo je stvarno grozno i u trenutku sam čak i htio da me ubije i da svemu bude kraj.“

Kada su konačno stigli do zračne luke, Zdenka su cijelog krvavog, zajedno sa dva suborca ubacili u kamion u kojem je već bilo pet-šest neprijateljskih vojnika koji su već dobro isprebijanog Zdenka i prijatelje nastavili tući. Zaustavili su se samo na Debelom brijegu gdje je čak skupina Crnogorki, koje su očigledno došle krasti po Konavlima, tražila od vojnika da izvedu naše branitelje kako bi im one mogle presuditi kamenovanjem!

 

BOMBAŠ

Put se nastavio do Kumbora.

„Tu su odveli dvojicu mojih suboraca te sam ostao sam neko vrijeme da bi me prebacili u ambulantu. Udaranje i šikaniranje nije prestajalo cijelim putem a u ambulanti su mi konačno skinuli žice kojima su mi ruke bile vezane. Cijele šake su mi bile oteknute, prsti su mi bili tri puta veći nego normalno. Stavljanje lisica sam čak doživio kao olakšanje. Tu su mi zašili rane ali na živo pa su se čak i smijali jer ustaša na pušta ni zvuka.“

Zdenko je tada dobio nadimak kojim će biti zvan cijelo vrijeme zatočeništva – Bombaš.

„Rekli su da sam ja podigao bijelu zastavu kao da se predajem a kada su došli po mene da sam bacio bombu i ubio neke od njih.“

Napaćenog Zdenka su vozali po vojnom kompleksu, pokazivali mu mrtve četnike, optužujući njega za smrt. Jedan od vojnika u Kumboru je Zdenka čak i prepoznao ali je brzo okrenuo glavu.

„Vijest o meni se brzo proširila. Vodili su me zavezanih ruku a glavu sam morao držati pognutu. U jednom trenutku su se ispred mene pokazale borosane a ženski glas je zapitao – „Je li to bombaš?“ Podigao sam glavu i ispred mene ugledao medicinsku sestru koja me, na odgovor vojnika da sam baš ja taj bombaš, svom snagom udarila nogom u međunožje.“

Nesretnog Zdenka koji je pao na pod od boli četnici su doslovno potezali dalje. Verbalne prijetnje su trajale cijelo večer.

„U takvim trenucima shvatiš da te nije strah smrti, ustvari čak i poželiš smrt da sve to prestane.“

 

PAKAO MORINJA

Isto večer Zdenko je prebačen u Morinje, ozloglašeni logor za zarobljenike. Doček je naravno bio – krvav.

„Počeli su vikati – „Eno bombaša što je ubio naše sinove“ te me tući čim sam prešao kapiju. Ali toliko sam već bio izudaran da sam nakon dva-tri udarca pao u nesvijest.“

Hrabrog Zdenka su strpali samog u kontejner vežući mu ruke tako da nije mogao niti sjesti niti uspraviti se već je cijelo vrijeme stajao polusagnut. Tu je proveo, po njegovoj procjeni, jer u kontejner nije ulazila svjetlost, pet do šest dana, a za to vrijeme je dobio samo jednu fetu kruha i malo vode.

„To vrijeme sam proveo većinom u nekoj polusvijesti. Danima su me tukli a noću bi ubacivali druge zarobljenike koje bi ujutro vadili. Šikaniranje nada mnom se provodilo 24 sata dnevno. Ili bi me tukli ili bi pucali iz pištolja u mojoj blizini, ili bi bacali eksplozivna sredstva pod kontejner tako da sve odzvanja. Mislio sam da neću preživjeti.“

Nakon nekoliko dana u toku večeri došao je jedan stražar koji je privezao Zdenka na drugo mjesto tako da je mogao prileći.

„Je li to učinio iz samilosti ili po zapovijedi ni dan-danas ne znam.“

Nakon gotovo tjedan dana tri su ga stražara ubacila u baraku broj jedan gdje se već nalazilo 30-tak zarobljenika. Sa ni jednim od njih nije smio prozboriti niti riječi jer su stražari osluškivali i čim bi čuli ikakvu priču, počelo bi batinanje.

„Nisu me ni ubacili u tu baraku kada sam začuo da netko zove „Bombaš“, ime kojim su me zvali, te da dođem na prozor. Bio je to Boro Gligić koji mi je na prozoru naredio da otvorim usta, na što mi je stavio cijev pištolja. Počeo je sa prijetnjama da će mi on ovdje presuditi, da sam pobio njegove prijatelje a sve to uz strašnu količinu psovki. Mislio sam da neću preživjeti i rekao sam mu da ne sere nego da puca. Izgubio sam snagu te sam pao na pod, na što je ovaj, nastavljajući sa psovkama i prijetnjama, odšetao u drugom pravcu.“

 

SVAKODNEVNA PORCIJA BATINANJA

Trebalo se naviknuti na „pravila“ u zatočeništvu. Svi su bili smješteni u barake u kojima se spavalo na podovima bez deka koje su tek došle naknadno. Zarobljenici su se smrzavali od hladnoće a kao hranu dobili bi samo fetu kruha te po jedan Zdenka sir. Higijenski uvjeti su bili nikakvi, mala nužda se vršila u jedinu posudu koja je stajala u rubu barake pored „kreveta“ nesretnika koji je tu spavao, dok je za veću nuždu trebalo ići u poljski wc a to je značilo i obavezno batinanje. Tijekom cijelog dvoipolmjesečnog zarobljeništva „Bombaš“ niti jednom nije imao priliku za tuširanjem jer za njega „nije bilo vode“. Ostali su tu „privilegiju“ dobili samo jednom kada je stigla cisterna sa vodom. Naravno da ni tuširanje nije prošlo bez iživljavanja, nesretnicima su tren puštali hladnu a tren vrelu vodu.

„Već prvi dan boravka u baraci sam dobio batine zbog nepoznavanja pravila. Stražar je počeo otvarati vrata uz povik – „Slušaj vamo, otvaram vrata“, nakon čega se svi zarobljenici ustaju i okreću glavom prema zidu. Ja to nisam znao, što su oni shvatili kao moju provokaciju te me „nagradili“ batinama.“

A batinanje je bilo svakodnevica.

„Svaki dan bi odredili koga će tući. Ušao bi stražar i prozvao: Bombaš, Glumac 1, Mitraljezac…“ ili grupe „Zenge, Crnokošuljaši…“ kako bi već koga zvali. Tada bi izvodili jednog po jednog i udarali bjesomučno sve dok ne bi pao na pod, a oni ti ne bi dali da padneš već bi te držali. Bilo je stvarno gadno dok čekaš u baraci svoj red a vani čuješ jauke i tupe udarce koji bi znali potrajati.“

U udaranju je prednjačio bivši boksač Perunović čiji su udarci najviše masakrirali te Špiro Lučić koji se čak žalio da ga bole ruke i noge koliko je udarao!? A zarobljenici će posebno pamtiti 6. prosinca kada su navečer svi do jednoga dobili batine.

Batinanje je još bila i nagrada prema različitim metodama kojima su htjeli psihički dokrajčiti zarobljenika. Tako su neke izvodili vani sa povezom, vodili ih kao na streljanje te bi potom pucali iz pušaka u zrak. Četnici su radili sve ne bi li potpuno uništili mlade živote.

Svakodnevica je bila i pjevanje četničkih pjesama što je bilo uvjet da se dobije hrana. U tome je posebno prednjačio kuhar Ivo Menzalin, poznat po svom „hobiju“ – premlaćivanju izgladnjelih zarobljenika a koji je imao poseban „pik“ na Zdenka.

„Od njega sam dobio toliko batina da ne mogu niti nabrojiti. A naučio sam, nažalost, riječi crnogorske himne bolje nego naše!“

Crnogorske junačine su zarobljenike vodile i pred kamere da govore kako su Hrvati krivi za rat te kako četnička vojska ustvari oslobađa Hrvatsku od ustaša. Sve koji bi pred kamerama tvrdili drukčije čekalo je batinanje.

 

PO JEDAN METAK ZA SVAKOG ZAROBLJENIKA

Bombaš je imao poseban tretman od prvog dana. Međunarodni Crveni križ je došao ali su četnici Zdenka sakrili u jednu prostoriju kako ga ovi ne bi našli. Svi su zarobljenici mogli poslati pismo, osim naravno Zdenka koji je bio sakriven.

„Zamolio sam Vlaha Veramentu da pošalje pismo mojima i da im samo kaže da sam dobro. Kako su ovi naravno pregledavali pisma, otkrili su da se šalje pismo mojima ali nisu znali tko ga je poslao. Uslijedila je strahovita tortura ali bi radije umro nego priznao tko je poslao pismo.“

Nakon nekog vremena stigao je Hrvatski Crveni križ sa dr. Langom.

„Pitao je ima li tko što za pitati ali se nitko nije usudio jer je Lang bio u pratnji oficira JNA. Ja sam ga pitao što je sa Vukovarom na što mi je odgovorio da nije dobro. Pitao sam ga što je sa Dubrovnikom, na što mi je on rekao da je tu situacija već bolja. Tijekom cijelog vremena zarobljeništva su nam pokušavali uništiti psihu ali u nama je samo rastao prkos pa sam Langu rekao da poruči našim braniteljima u Dubrovniku da ispale po jedan metak za svakog od nas zarobljenika. Langu su iskočile oči od šoka a da ne govorim oficirima JNA iz pratnje.“

Za njegov prkos četnici su Zdenka „nagradili“ bjesomučnim batinanjem čim je Crveni križ otišao.

Ipak sa Langom su došle i prve priče o oslobađanju, hrvatski izaslanik je zarobljenicima rekao da se na tome radi, što je svima dalo snage.

 

O SLATKA SLOBODO

Prve prave priče su počele tri-četiri dana prije oslobođenja kada je zarobljenicima rečeno da će ih se uskoro razmijeniti te da idu na šišanje i brijanje. Dan kasnije zarobljenici su stvarno odvedeni na šišanje i brijanje te su barake sređene. Ipak, isto popodne im je rečeno da ništa od razmjene jer je hrvatska strana odustala od razmjene. Bila je to nova psihološka igra koja se ponovila iduća tri dana.

Noć prije stvarne razmjene dva su stražara izvela Zdenka govoreći mu da je sutra oslobađanje zarobljenika ali da Zdenko ostaje. Ne treba niti isticati kakav je to šok bio. Ipak, dan kasnije konačno je došlo do oslobođenja.

„Ukrcali su nas u autobuse u kojima nismo smjeli gledati kroz prozore a cijelim putem je nastavljeno šikaniranje. Odveli su nas u Zeleniku gdje su nas, nakon prebrojavanja, konačno ukrcali na brod. Iako smo počeli pjevati, još uvijek nismo vjerovali jer su nas cijelo vrijeme pratile topovnjače. Tek kada su se one okrenule, počeli smo shvaćati da idemo na slobodu. Tada čovjek shvati kako sloboda nema cijene“

Brod je Zdenka i ostalih 200-tinjak zarobljenika odveo u Split gdje se na rivi skupila masa ljudi, očekujući svoje najmilije ili barem neke informacije o njima. Zdenka nitko nije dočekao jer nije ni znao što je s njim. Trenuci poziva i prvog sastanka sa svojim bratom i rodbinom su bili preemotivni za priču i nakon 17 godina. Ali nakon više od dva mjeseca, 13.12.1991. Zdenko je konačno bio slobodan!

 

BEZ OPROSTA

Samo pola mjeseca kasnije, na prvi dan 1992. godine Zdenko se javio u HV gdje je ostao do 1. listopada 1996. godine. Danas je predsjednik Udruge logoraša Dubrovačko-neretvanske županije, udruge koja se prvenstveno bori za temeljna statusna prava zarobljenika, bilo onih koji su zarobljeni kao vojnici, bilo kao civili. Bore se i za dovođenje svih zločinaca, odgovornih za teror u Morinju, pred lice pravde.

„Može li im se oprostiti? Ne može, ne mogu se sjećanja gumicom izbrisati. Isprika je dobra stvar i možda bi i oprostili da nam se netko ispričao ali nama zarobljenicima se nikada nitko nije ispričao. Pričao sam dosta sa svećenicima i naravno da je kršćanski opraštati ali kako ovako nešto oprostiti? Kako oprostiti sve torture koje smo prošli? Kosti, rebra, zubi, sve rane mogu zacijeliti ali psiha ne. Dan-danas ljudi koji su bili u zatočeništvu imaju problema sa snalaženjem. Zar se takvo nešto može oprostiti?“

Zdenko Bulić nikada neće oprostiti, neće ni ostali zarobljenici ali neće ni većina onih koji su na bilo način prošli ratna razaranja. Radi svih ovakvih junaka poput Zdenka i svih ostalih koji su trpili u zatočeništvu treba zauvijek zapamtiti imena pukovnika Goranovića, Špira Lučića, Bora Gligića, boksača Perunovića, Iva Menzalina i ostalih iskompleksiranih „junačina“. Pravda možda jest spora ali svakoga zahvati kad – tad!