Kategorije
Intervjui

Fotografi: Tomislav Imprić

Njegove ste slike već gledali u Eninim tekstovima, pa je red da ga i predstavimo!

 

Često radite s Enom Friedrich – možemo li je nazvati vašom muzom?

Muze su u grčkoj mitologiji bile smatrane nadahnućem za umjetnike, stoga bismo sve modele s kojima jesam i budem surađivao mogli nazvati mojom muzom, jer svaki od modela ima svoje predispozicije čime daje inspiraciju za neku određenu tematiku snimanja.

 

Jesu li vam žene omiljeni motiv?

Ne želim se ograničavati na samo jedan motiv kao omiljen. Jer ono što je meni omiljeno ne mora biti omiljeno nekome tko gleda fotografije, pa kako nebi bilo zakinutih fotografiram različite motive, prirodu, automobile, žene… ponekad i sve to u kombinaciji. Žene bih radije nazvao najizazovnijim, ali i najzahvalnijim motivom za fotografiranje. Jer za sve ostalo je potrebno samo izabrati pravi kadar i ekspoziciju, dok modelu treba znati i prenijeti što se točno želi postići, te ako je model zadovoljan onda sam i ja zadovoljan.

 

Prilično slikavate i automobile?

Za sve je kriv davni odlazak na trkaću stazu, prije nego sam uopće znao držati fotoaparat. Kako sam se počeo baviti fotografijom a i nastavio ići na razne utrke i tuning događanja, fotoaparat je postao obavezan, makar to bilo samo fotografiranje za vlastiti užitak. Zahvaljujući tome moje fotografije su objavljene i u jednom britanskom tuning magazinu, što mi je posebno zadovoljstvo.

 

U čemu je, po vama, ljepota fotografije?

Ovdje je teško dati odgovor koji nebi izgledao kao da je negdje pročitan. Po meni je ljepota u tome što nam fotografija može prikazati sve što nismo u mogućnosti vidjeti sami. Poput događaja na drugom kraju svijeta, ili da odemo u ekstreme, npr. života na dnu oceana, unutrašnjosti vulkana, površine drugog planeta… gdje nam inače nije mjesto zbog neprilagođenosti tim uvjetima. Osim toga, što bi rekli i vrapci na grani, da sačuvamo neki interesantan motiv, događaj ili bitan trenutak za uspomenu ili za buduće generacije. Usudio bih se reći da smo mi, današnja generacija, u prednosti jer možemo vidjeti fotografije od prije 100 i više godina, pošto su fotografije na papiru dugotrajnije nego digitalne fotografije.Bar zasada.

 

Što je potrebno za dobru fotografiju?

Puno loših fotografija. Sve je to „kriv“ napredak tehnologije, nije više situacija kao u doba filmova kad se imalo samo 36 snimaka, zbog čega se više pazilo da se otprve snimi kvalitetna fotografija. Danas se može „nalupat“ koliko god treba fotki s ciljem dobivanja samo jedne uspješne, i tako stalno iznova a da ne košta skoro ništa. Ne kažem da svi fotografi rade na taj način, ali ta mogućnost ipak umanjuje trud oko dobivanjadobre fotke iz prvih nekoliko pokušaja.

 

Puno se prašine nedavno diglo oko mladog fotografa Dražena Komara. Zbog čega je fotografski svijet dočekao na nož mladog 16-godišnjeg fotografa prepunog elana?

Zato jer taj elan iskorištava na potpuno krivi način. Uhvatio se odmah u koštac s vrlo teškim zadatkom, radom s modelima. Gledajući njegove fotografije vidi se da ne razumije ni osnovne probleme pri nastanku fotografije, niti kako ih riješiti. Umjesto da uči na lakšim stvarima ili bar prihvaća kritike starijih, iskusnijih fotografa, on uporno radi loše fotografije inače lijepih cura. Šteta.

 

Ali kada smo se već dotaknuli internet senzacije, mislite li da će pod navalom samoprozvanih Facebook fotografa (pri tome ne aludiramo na gosp. Komara) nestati fotografije kao umjetnosti?

Iskreno, neće. Uvijek će na sceni biti novih fotografa s talentom za snimiti dobre fotografije, uz malo truda da se nauče pravila i vježbu oni će održat ugled fotografije kao umjetnosti.

 

Koliko društvene mreže pomažu/odmažu jednom fotografu?

Ovisi o pojedincu. Meni osobno je dovoljno pratiti radove drugih fotografa, i razmišljati o tome kako bih ja snimio tu fotografiju, što pomaže. Osim toga kad vidim fotografiju na velikom ekranu, znam prepoznati gdje sam pogriješio prilikom snimanja, pa mogu funkcionirat i bez vlastite facebook stranice. Morat ću uzeti Dražena za primjer jer ne znam nikog drugog, njemu ni približno koliko bi moglo ne pomaže to što ima vlastitu stranicu kad ne želi ni čuti za komentare koji bi mu koristili da radi kvalitetnije fotografije.I fotografu i njegovim modelima mogu odmagat na način ako ih se počne vrijeđat na osnovu loših fotografija, što je negativan publicitet.

 

{gallery}Impric{/gallery}

Kategorije
Intervjui

Fotografi: Boris Mataković

Pratite li Maxbum magazin sigurno ste primjetili njegove slike seksi modela – sada je red da naučimo nešto više o njemu samom!

 

„Danas djevojke nisu više toliko sramežljive, naravno, pod uvjetom da je to na kraju sve ukusno napravljeno, a ne da graniči sa neukusom“

 

U posljednje vrijeme slikavate zgodne djevojke za Maxbum, a pozornost ste već i prije privukli slikama seksi djevojaka. Je li to fotografija koja vas najviše privlači?

Ne bih baš rekao da me najviše privlači ali eto, u zadnje vrijeme radim najviše takvu vrstu fotografije zbog suradnje sa Maxbum magazinom. Vjerujem da je svakom fotografu ugodno imati zgodnog modela pred objektivom, a osobno mislim da je ljepota ženskog tijela neiscrpna tema na fotografiji. U biti me dosta privlači putna fotografija jer volim putovati i otkrivati nova mjesta pa trenutno i planiram u narednih godinu dana posjetiti Indiju i možda Šri Lanku.

 

Koja vas je djevojka najviše oduševila na slikavanju?

Stvarno bi mi bilo teško izdvojiti samo jednu djevojku jer svaka ima ono nešto s čime može oduševiti, bilo to s svojom osobnošću, stavom, ljepotom ili spojem svih tih odlika. No ako bi me netko baš prisilio da odaberem morao bih reći da je to sigurno Doris Pranjić. Jedna jako lijepa mlada djevojka koja me jednostavno oduševila svojim profesionalizmom i stavom.

 

Čini nam se da djevojke nisu više sramežljive kada se treba razgolititi pred objektivom?

Istina, danas djevojke nisu više toliko sramežljive, naravno, pod uvjetom da je to na kraju sve ukusno napravljeno, a ne da graniči sa neukusom. Makar je naše društvo još uvijek donekle konzervativno po tom pitanju i dosta djevojaka koje bi se i htjele možda malo razgolititi odustane radi straha od osuđivanja okoline u kojoj žive. Čak i one malo sramežljivije djevojke kad počne fotografiranje se same razgolite, makar to i nije bio cilj snimanja. Ja konkretno kao fotograf nisam nikada tražio od modela da se razgoliti, ali to dođe nekako spontano od strane samog modela. Vjerojatno imaju povjerenja u mene kao fotografa što mi je u biti jako drago jer kod takve fotografije je jako važno održati određenu distancu i profesionalnu razinu.

 

Modele tražite vi ili se javljaju i same?

Kako kada, neki modeli se sami jave jer su negdje vidjele fotografije koje sam radio pa su im se svidjele. Nekima se i ja sam javim, pogotovo ako primjetim zanimljivo lice ili me nešto privuče kod modela. Danas veliku ulogu u svemu tome igraju i društvene mreže kao dobar medij za promociju i da netko bude primjećen i puno je lakše stupiti s nekime u kontakt.

 

Što vas izdvaja od drugih fotografa, odnosno po čemu mislite da ste drukčiji?

Teško pitanje na koje nisam siguran imam li konkretan odgovor. Nikad ne bih rekao da sam bolji od nekoga, možda bih radije rekao da sam drugačiji, uvijek ima netko bolji, ali sve je to u oku promatrača. Mislim da je fotografija trajni proces učenja, svi mi radimo određene greške, ali na greškama se uči. Svatko može napraviti tehnički ispravnu fotografiju, no pravila opet postoje i da bi se kršila. U biti su fotografi malo čudne biljke i jako teško podnose kritiku, no ja bih rekao da mene od ostalih izdvaja upravo to što ja uvijek volim od kolega čuti kritiku ako nešto nisam dobro napravio jer tako se mogu razvijati i poboljšavati.

 

Što je za vas fotografija?

Za mene je fotografija prvenstveno način da razvijam svoju kreativnost možda čak i neka vrsta bijega od stvarnosti. Fotografija me opušta, netko ide u teretanu udarati vreću da se opusti, no ja eto fotografiram. Kroz fotografiju se upozna i puno zanimljivih ljudi, steknu neka nova prijateljstva. Naravno, fotografija je način da se zamrzne trenutak u vremenu i sačuva se za vječnost, ne kaže se uzalud da fotografija vrijedi tisuću riječi.

 

Koliko je važan posao nakon fotografiranja u odnosu na samo fotografiranje?

To je itekako važan posao jer uvijek na fotografiji dodatno treba nešto popraviti. Ne znam za druge fotografe, ali moje mišljenje je da rijetko koji fotograf kada snimi fotografiju da je zadovoljan s istom bez ikakve dodatne obrade. Uvijek se može malo posvijetliti, potamniti ili istaknuti neki detalj. Taj proces najviše dolazi do izražaja kod fotografiranja modela, no naravno treba biti umjeren jer je jako lako pretjerati pa na kraju fotografija izgleda neprirodno i jednostavno loše. Puno ljudi u biti ne vidi taj dio procesa stvaranja koji ponekad traje i duže od samog fotografiranja, dosta njih mislim da se snimi fotografija i da se na tome stane.

 

Fotografiranje je trenutno za vas hobi – hoće li tako ostati i dalje ili bi se (ako se pruži prilika) prešli i u profesionalne vode?

Tako je, trenutno je hobi, no rekao bih s nekim blagim doticajem profesionalnih voda. Iskreno bio bih najsretniji kada bih jednog dana mogao živjeti samo od fotografije i onda bih sebe nazvao profesionalcem. No tko zna što će se sve dogoditi u nekoj skorijoj ili kasnijoj budućnosti. Siguran sam da bih dobro razmislio ako mi se pruži takva prilika jednog dana.

 

{gallery}Boris-Matakovic{/gallery}

Kategorije
Intervjui

Fotografi: Stjepan Hranilović

Njegove slike ste mogli vidjeti po Facebooku, a sada ga upoznajte i malo bolje

 

Kad ste prvi put osjetili želju za fotografiranjem?

Pa, iskreno – ni ne sjećam se. Bilo je to (valjda) prije nekih desetak godina kad sam kupio prvi digitalac. Uz to, veliku ulogu u tome da se počnem baviti fotografijom imao je i internet – jako volim gledati sve te krasne fotografije svega i svačega što se po netu mogu naći. Tako da sam i ja, naravno,  htio vidjeti, gdje sam tu  ja, i dali mogu barem slično tome  nešto i sam snimiti.

 

Kako ste počeli slikavati ženske modele?

Do fotografiranja ženskih modela, koje mi je, usput rečeno – najdraže fotografiranje, došlo je iz čiste radoznalosti. Ono, vidite predivne cure po raznim katalozima, po raznim web stranicama… Sve su našminkane, nafrizurane, sve su si lijepe i krasne – pa tko nebi volio nešto takvo pokušati raditi. Bilo je to prije, recimo neke dvije godine.

 

Koliko je teško naći model za slikavanje?

U pravilu, nije teško! Velik utjecaj tu u današnje vrijeme imaju društvene mreže, naravno Faceebok posebno, gdjesu svi sa svima povezani, svi gledaju jedne/druge/treće i onda dolazi do onog – „vidi ovu fotku, kako je lijepa; i ja bi htijela takve nekakve“. Meni se uglavnom cure same javljaju za fotografiranja, mada često znam i sam pitati poneku curu za snimanje, to onda dok je neka cura po nečemu posebna, dok  se po nečemu ističe, pa ako mislim da bi zgodno bilo takvo nešto drukčije snimiti.

 

S kojim modelom posebno uživate raditi?

Prednost ću naravno dati, Barbari Kečkeš, iz razloga što sam sa njom najviše surađivao, tako da, ako baš moram nekog izdvojiti, neka to bude ona.

 

Što je važnije kod slikavanja djevojaka – ljepota modela, erotičnost ili umjetnički dojam?

Reći ću – svo troje! Naravno da cura mora bit lijepa, naravno  da mora „zračiti“, određena doza erotičnosti je uvijek dobrodošla, a umjetnički dojam – to je malo „prevrtljiv“ pojam, svako si može protumačiti neku sliku na neki svoj način – i to je odlično To vam je ono – meni je fotografija super, tebi je „trash“, tako da reći ću da je umjetnički dojam na zadnjem mjestu po važnosti.

 

Golotinja više nije problem za djevojke. Čuli smo da se čak djevojke sam požele potpuno skinuti na slikavanju?

Da, golotinja danas više uopće nije problem!  Živimo u suvremeno doba, erotika (u svim svojim oblicima) se „viđa“ gdje god da se okreneš. Cure, poglavito samouvjerene, svjesne svoje ljepote, vrlo često same predlažu različite poze „kakve bi one htjele“, i  tu se sad dolazi do tog da sam i sam nekad zatečen otvorenošću prema erotici mnogih djevojaka.  Ja pokušavam u tome nekako „izvući“ da te poze budu, ajmo reć „što više umjetničke“, da ne otiđe cijeli sesion u neke „jeftine“ vode.  Tu se ponekad znam i „zakačiti“ s modelima, oko izbora poza, kuteva snimanja… Ali sve se to uglavnom na kraju razriješi  na obostrano zadovoljstvo.

 

Obično se smatra da se fotografi nabacivaju djevojkama (podsjetimo se samo slučaja Terryja Richardsona), ali – događa li se i obrnuto?

Ne znam (smijeh).  Ja pokušavam fotografiju, posebno fotografiranje cura/modela „držati“ na nekom profesionalnom odnosu fotograf – model jer mislim da je to jedino ispravno rješenje.  A  imam ja i svoju dražesnu familiju, tako  da me to niti previše ne zanima. Ali, možda negdje ima i toga.

 

Volite slikavati i noćne fotografije. U čemu je posebnost noćnog fotografiranja?

To me nekako  držalo prije fotkanja cura. Sad sam stao ss tim, mada je lijepo otići navečer u grad, pogotovo volim zimi, pa staviti aparat na stativ i fotografirati noću osvjetljene, aute, ceste, svjetla, gađevine; drukčiji je to skroz pogled na iste nego preko dana. Uz to, u zadnje vrijeme sam se malo „bacio“ i u „moto-vode“, pa sam pokušavao s fotografiranjem moto utrka i speedwaya, i mogu reći da je odlično i zanimljivo iskustvo!

 

{gallery}Foto-Hranilovic{/gallery}

 

 

banerfacebooklike

Kategorije
Intervjui

Srećko Rundić – nova fotografska nada

Iako ima tek 18 godina, mladi Dubrovčanin je sve aktivniji i prepoznatljiviji na fotografskoj sceni

 

Ime Srećko Rundić se odjednom pojavilo na sceni. Kako ste doslovno preko noći postao poznati?

To što se moje ime odjednom pojavilo na sceni, i vrlo brzo pročulo za mene, mogu zahvaliti velikoj podršci svojih sugrađana, koji su zamijetili moj talent već na samom početku. Oduvijek me privlačila fotografija, no prije dvije godine svoje mjesto sam pronašao u modnoj fotografiji tokom spontanog fotografiranja prijatelja.

 

Čuli smo da se sad poznate manekenke natječu koga ćete slikavati? Tko vam je omiljeni model?

Istina, otkad se moje ime pojavilo na sceni imam puno više posla. Ne bih htio isticati imena omiljenih modela, jer svaki model i svako snimanje imaju svoju priču, koja je posebna i zanimljiva na svoj način.

 

Kako je došlo do suradnje s jednom od najseksipilnijih Hrvatica, aktualnom Miss Universe?

Zapravo sasvim slučajno. Na facebook stranici uočila je moj rad te me kontaktirala i izrazila želju za snimanjem. S obzirom da je Melita iza sebe imala broja odrađena snimanja, sa njom je bilo veoma jednostavno raditi i nastale fotografije su nas oboje oduševile te se naša suradnja nastavila.

 

Zašto volite baš modnu fotografiju?

Moda je ono što mi daje razrješene ruke i slobodan prostor da sve svoje ideje ostvarim te zatim predočim putem fotografije. Ljudsko tijelo doživljavam kao bijelo platno koje možemo obojati i transformirati putem odjeće na koji god način poželimo, te sam tim savšenim skladom oduševljen i inspiriran.

 

Koliko je teško biti mladi fotograf u svijetu u kojem vladaju već razvikana imena poput Lupina, Hoyke, Doleneca, Zirduma…?

Takvim se stvarima se uopće ne opterećujem. Stvaram sebi svoj put, kojeg se najčvršće  držim te smatram da ću tako najbrže doći do svoga cilja. Navedene fotografe ne smatram nikakvom preprekom, već iznimno cijenim i poštujem njihov rad, te smatram da se od njih može puno naučiti.

 

Većinsko mišljenje je da su bolje slike bez photoshopa, ali je li u današnje vrijeme uopće moguće raditi bez photoshopa?

Većina ljudi hvali moje vještine u Photoshopu, a kao što vidite i sami većina najpriznatijih svjetskih fotografa i časopisa koriste photoshop tako da je to sasvim relativno, o ukusima se ne raspravlja. Photoshop je puno više od alata za postizanje plastičnog izgleda modela, iako upravo takvom teži modna industrija i većina mladih djevojaka koje sam dosad imao priliku upoznati.

 

Kada je Kult kretao kao magazin, naša prva naslovnica Aide Šipčić u donjem rublju je za neke bilo previše. Danas, sedam godina kasnije, golotinja je nešto sasvim normalno. Koliko su se djevojke na slikavanju spremne razgolititi?

Svaka djevojka ima svoje ideje u kojem bi smjeru snimanje trebalo ići i koliko želi pokazati .  Prije pedesetak godina žene nisu nosile ovako provokativnu odjeću, nisu imale ovakve bikinije… Danas je izreka ,,manje je više” ponekad pogrešno interpretirana, ali u ovom je poslu bitno imati mjeru i viziju što želiš izraziti.

 

Kako uspjevate opustiti djevojke na snimanjima?

Većina djevojaka s kojima sam surađivao imale su prijašnjeg iskustva s poziranjem pa je sve to teklo glatko, a ostatak cura koje su prvi put pozirale pred objektivom su također bile veoma opuštene, vjerovatno zbog mojih godina, koje mi što se toga tiče idu u prilog.

 

Koji su vaši planovi? Gdje se vidite za 10 godina?

Cilj mi je ostati dosljedan sebi i ugrabiti svaku priliku za učenje. Vidim se kako radim ono što volim negdje gdje je moj rad cijenjen i prihvaćen te da sam kao umjetnik ostvaren u potpunosti.

Kategorije
Intervjui

Fotografi: Gordan Kos aka Blackbird

Gordan Kos, poznatiji i kao Blackbird, jedan je od zapaženijih fotografa erotske fotografije

 

„Rekao bih da ima onih ukočenih, koje se žele slikati i pokazati ali, kad im se pruži prilika da poziraju, ne znaju kako da to učine odnosno ne mogu se opustiti pred objektivom“

 

Kada ste se počeli baviti fotografijom?

Fotografijom sam se počeo baviti još u osnovnoj školi, a bilo je to prilično  davno, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U školi je djelovala foto sekcija, i čim se pružila prilika da se upišem u nju – učinio sam to. U to vrijeme su se pod tehničkim odgojem izučavale i osnove fotografiranja i izrade fotografija, a mene su uvijek zanimale tajne tamne komore, još od kad sam kao dijete znao gledati kako moj djed fotka starim foto aparatom a onda odnosi nekamo filmove na razvijanje.

 

Ženski modeli su vam omiljena tema. Zašto?

Teško mi je jednostavno odgovoriti zbog čega je to tako. Možda najviše zbog toga što želim biti drukčiji. Fotoamateri, a među njih se i ja ubrajam, rijetko slikaju ženske modele, a posebno je u fotoamaterskim krugovima rijetko naići na erotiziranu fotografiju ženskih modela. S takvim stilom odudaram od prosjeka. Dio razloga je, naravno, i u tome što volim žensku ljepotu.

 

Što trazite kod djevojaka koje poziraju?

Nikad ne tražim nešto što sam model ne želi. Ja obično imam ideju, i ako se ona svidi djevojci, to onda napravimo. Ponekad se neke ideje stvaraju spontano tokom snimanja. Nema tu nekakvih posebnih zahtjeva osim da ne bude ukočena i sramežljiva. Ukoliko je i sam model kreativan – tim bolje.

 

Postoji li vaša omiljena djevojka s kojom ste radili?

Volim s djevojkama ostvariti dugoročniju suradnju odnosno raditi više puta. Da, nekoliko njih mi se posebno dopalo i s njima vrlo rado radim.

 

Često slikavate i aktove. Javljaju li se djevojke i same ili ih vi morate nagovarati?

Kad s modelom razgovaram o fotografiranju, spomenem i opciju fotografiranja aktova kao neobavezni prijedlog. U velikom broju slučajeva djevojke taj prijedlog prihvate. Ne radi se tu o nagovaranju. Sasvim ozbiljno ću snimiti session i s djevojkom koja odbija pozirati naga. No dio aktova sam snimio na prijedlog modela. U nekim sam situacijama bio čak i malo zatečen izravnim upitom tih žena bih li ih slikao nage.

 

Jesu li Hrvatice sramežljive na slikavanjima?

Kako koja. Ne bih rekao da su pretjerano sramežljive. Prije bih rekao da ima onih ukočenih, koje se žele slikati i pokazati ali, kad im se pruži prilika da poziraju, ne znaju kako da to učine odnosno ne mogu se opustiti pred objektivom.

 

Slikavate li samo za svoj gušt ili radite i profesionalno?

Uglavnom radim za svoj gušt i gušt onih koje fotografiram. U ovo krizno vrijeme teško je prodati bilo što, pa i fotografiju, no ipak razmišljam o profesionalizaciji i to je moguća opcija u budućnosti.

 

Kako komentirate činjenicu da je danas na Facebooku svako drugi Hrvat/ica fotograf?

Nekad je izrada fotografija bila dostupna odabranima, odnosno onima kojima je to bio posao ili onima koji su ulagali znatno vrijeme i sredstva kako bi se njome bavili kao hobijem. Iz tog razloga fotografije su izrađivane s posebnom pažnjom i imale su određenu kvalitetu. Zadnjih godina fotografska tehnika postala je dostupna svakome, izrada fotografija je praktično besplatna. Danas svatko može pokušati biti fotograf, a dosta njih odmah umisli da i jesu fotografi. Facebook je danas doista maksimalno popularizirao izradu i distribuciju fotografija za osobne potrebe odnosno osobnu promociju. No prosječnu FB fotografiju ‘krasi’ izrazita nekvaliteta u bilo kojem smislu, zato jer se te fotografije proizvode u pravilu usput, bez imalo razmišljanja o tome što se u stvari želi snimiti. Dobar dio FB fotografa se potpuno uklapa u taj obrazac, osim što se iz mase ostalih korisnika FB-a  nastoje izdvojiti time što se samodopadno nazivaju fotografima. No za postati i ostati fotograf ipak je potrebno izaći malo van okvira Facebooka, a za to treba i znanja i vremena.

 

Više fotografija potražite OVDJE!

 

Ukoliko ste i vi fotograf koji radi sa ženskim modelima, i željeli bi ste pokazati svoje radove, javite nam se na kult@kult.com.hr ili preko naše Facebook fan stranice!

 

UPOZORENJE: GALERIJA JE ISKLJUČIVO ZA PUNOLJETNE!

 

 

{gallery}Blacbird{/gallery}