Kategorije
Intervjui

Intervju s redateljem Broja 55

Kristijan Milić, redatelj fenomenalnog hrvatskog filma Broj 55, je odgovorio na nekoliko naših pitanja

 

Broj 55 nas je naprosto oduševio i konačno imamo domaći film koji može biti mamac za gledatelje. Slažete li se s ocjenom mnogih da je Broj 55 prvi pravi hrvatski akcijski film?

Na drugima je da uspoređuju ovaj film s njegovim prethodnicima, ali rekao bih da je to vjerojatno prvi hrvatski akcijski film nastao u profesionalnim uvjetima. Toplo se nadam da ujedno nije i zadnji.

 

Kako je došlo do ideje da se snimi film?

Ideja je krenula s HRT-a, točnije od Domagoja Burića. On i Branko Schmidt su imali idejusnimiti seriju o Domovinskom ratu po uzoru na američku ‘Združenu braću’. Moj je prijedlog bio da se snimi serijal filmova, jer se 1991. godine ratovalo diljem čitave Hrvatske, a mi smo barem ugrubo željeli pokriti sva ratišta. Za pisanje scenarija sam predložio Ivana Pavličića i Roberta Roklicera koji su napisali šest scenarija, a ‘Broj 55’ je trebao biti svojevrsna pilot epizoda tog zamišljenog serijala. Na kraju smo ipak odlučili napraviti kino film te proširiti originalni 60-minutni scenarij na klasičnih 90 minuta.

 

Pripreme za samo snimanje sigurno nisu bile lagane. Pogotovo sa gledišta pisanja scenarija pošto o samom događaju iz 1991. godine ipak nije puno poznato jer nažalost nitko nije preživio, a nije bilo ni očevidaca koji su mogli prenijeti priču…

Nekoliko dana nakon prve vijesti u novinama da se na HRT-u sprema serijal, javio nam se gospodin Tomislav Stockinger koji nam je bez ikakve naknade htio pomoći oko odabira tema. Priča o Kusonjama nam se učinila izuzetno zanimljivom i potresnom, ali i vrlo filmičnom. U to vrijeme je podataka o tom događaju bilo jako malo i dobar dio toga je scenarist Ivan Pavličić morao sam smisliti. A i ubrzo smo shvatili da je iz čitavog niza razloga bolje da napravimo vlastitu filmsku priču inspiriranu stvarnim događajem.

 

Jeste li i vi, pripremajući se za snimanje, gledali neke ratne filmove tražeći inspiraciju?

Ratne filmove gledam od malih nogu. ‘Full Metal Jacket’ i ‘Apokalipsa danas’ spadaju među mojih petomiljenih filmova.

 

Casting je izvrsno odrađen, i prepun zanimljivih likova i odličnih glumaca. Nas su posebno dojmili Marko Cindrić i Darko Milas… Tko je na vas ostavio poseban dojam, i kako je bilo surađivati s brojnom glumačkom ekipom?

Možda sam subjektivan, ali meni su svi bili odlični. Stvarno ne bi bilo u redu nekoga izdvojiti, jer su me svi podjednako oduševili. To je bila glumačka ekipa kakvu bih poželio svakom redatelju. Svi su funkcionirali kao da su u stvarnoj situaciji i tako su se ponašali i izvan kadra. Svaka grupa je funcionirala za sebe.

 

Moramo priznati i da nas je film oduševio svojom realnošću, a to smo primjetili čak i na dijalozima. Inače su razgovori u našim filmovima ili previše književni, ili su samo na jednom narječju. Međutim, u vašem slučaju su jedostavno savršeni, i film bez psovki ne bi bio ratni film. Je li realnost u filmu postignuta istraživanjem ili se jednostavno sve poklopilo? 

Rekao bih da je to bila kombinacija istraživanja, iskustva i velikog entuzijazma od strane čitave glumačke i umjetničko-tehničke ekipe.

 

Koja je po vama najvažnija scena u cijelom filmu?

Teško je to reći. Meni je jedna od najdražih scena ona kad svi dečki žele ući u oklopnjak. Tu se vidi njihov entuzijazam kakav je vladao samo i jedino 1991. Bez tog entuzijazma bi sve bilo drugačije. Tehnički sam pak najzadovoljniji scenama pretrčavanja iz oštećenog oklopnjaka u kuću. To je kadrovima najpokrivenija sekvenca u filmu. Dosnimavali smo je tijekom čitavog snimanja, a ipak nismo stigli snimiti sve zamišljene kadrove. Da smo imali više vremena sve bi akcijske scene bile tako raskadrirane.

 

Koje ste emocije proživljavali kada ste prvi put pogledali gotov uradak? Film kod gledatelja ipak izaziva jake emocije…

Mene su emocije hvatale kad sam prvi put sam ugrubo montirao film, ali nakon toga sam ga toliko puta odgledao obraćajući pažnju isključivo na njegovu tehničku kvalitetu da sam posve ‘oguglao’.

 

Kakva je rekacija branitelja na film? Pročitali smo da je bilo i nekih prosvjeda, i to zbog prilično besmislenih razloga – poput toga da vojnici u vašem filmu ne nose krunice, te komentara da se filmom napada bivši predsjednik Tuđman!?

Velika većina branitelja je odlično prihvatila film, no nema tog filma koji bi se svidio baš svima. A primjedbe o manjku krunica i napadanju Tuđmana ionako nisu utemeljene na činjenicama.

 

Bez obzira na sve, film obara rekorde gledanosti. Koji su, po vašem mišljenju, razlozi da hrvatski film inače gledateljima jednostavno nije zanimljiv?

Teško je napraviti film koji će se svidjeti publici. Kad bi to bilo jednostavno svi bismo bili mali Steveni Spielberzi.

 

Vama ovo nije inače prvi film ratne tematike jer ste 2007. godine snimili Živi i mrtvi. Od kud ta posvećenost ratnoj tematici?

Kao što rekoh, oduvijek sam volio ratne filmove, a i vlastito ratno iskustvo je svakako doprinijelo toj opčinjenosti. Ratni filmovi po meni spadaju među najinteresantnije filmske žanrove, jer je moguće ispričati nevjerojatan broj osebujnih priča na posve različite načine.

 

Foto naslovne slike: Thomas Krstulović

Foto: Xavier Lambours

 

 

kristijanmilic3

Kategorije
Film & TV

Recenzija: Broj 55

Konačno smo dočekali hrvatski film koji je mamac za gledatelje, i koji ne samo da osvaja akcijom već i brutalnom realnošću

 

broj55info

 

Hrvatski filmovi, koliko god kvalitetni bili, nikada nisu bili mamac za publiku – osim ako je riječ o komedijama za mase poput Kako je počeo rat na mom otoku. Hrvatski redatelji su se uglavnom pokušavali uhvatiti u koštac s nekim temama koje su oduševljavale kritičare, ali ne i filmsku publiku, a pravim čudom Domovinskog rata se malo tko hvatao. Obično bi film samo dijelom bio vezan za razdoblje s početka 90-tih, ili bi se dirao kontroverzi iz rata, ali pravi akcijski film o borbama iz našeg rata za neovinost iz nekog nepoznatog razloga nikada nije snimljen. Sve do sada…

Jesen se približava a rat u Hrvatskoj sve više jača. U selu Kusonja, u blizini Pakraca, A satnija 105. brigade ZNG-a odlazi improviziranim oklopnim transporterom u izviđanje. Misleći da u selu nema nikoga, hrvatski vojnici ulaze u samo selo ne znajući da im Srbi spremaju zasjedu. Nakon što oklopni transporter bude pogođen, vojnici su se prisiljeni skloniti u napuštenu kuću (broj 55) gdje okruženi pokušavaju dočekati pojačanje koje će ih izvući…

Broj 55 je film inspiriran stvarnim događajem s početka rujna 1991. godine kada je 20 hrvatskih vojnika nakon cjelodnevne opsade pobijeno od strane znatno brojnijeg neprijatelja. Broj 55 ujedno nije samo akcijski film, već i ratni film, a pravi ratni filmovi ne donose samo akciju, nego imaju i zadatak prikazati sve strahote ratova. Mnogi u tome i pogriješe, prikazujući rat kao borbeni spektakl, veličajući jednu stranu i pretvarajući drugu u hrpu vojnika upitne inteligencije, morala i hrabrosti, te pretvarajući likove u superjunake koji uspješno izbjegavaju metke (podsjetimo se samo posljednjeg primjera – Furyja). Srećom, tu grešku nije napravio i redatelj Kristijan Milić koji je apsolutno savršeno odradio posao. Rat je nešto tragično, i nešto u čemu nema sretnih završetaka. Znao je to i Milić koji nam film započinje njegovim krajem – odmah odajući da će priča završiti tragično. Koji rat uostalom nije tragičan?

Naši vojnici, većinom momci u 20-tim godinama koji su golobradi, i bez iti malo obuke, uzeli puške i pošli braniti domovinu su upravo to – golobradi žutokljunci koji su preko noć imorali postati muškarci. Nema Ramba, nema super vojnika koji će sam pobiti cijeli garnizon neprijatelja. Milićevi likovi su ljudi od krvi i mesa koji ginu kao golubovi. Međutim, to što nisu superjunaci, ne znači da nisu i heroji. Pa tako Milić na nenapadan način pokazuje da su svi heroji – iako su neki mogli pobjeći, ostali su ne želivši napustiti ranjene i poginule. A to rade samo heroji!

Milić ujedno nije upao u klopku u koju su upadali mnogi, stvaravši izrazito politički film. Milića politika ne zanima, pa film niti ne pokušava objasniti zašto je do rata došlo, baš kao što niti ne pokušava demonizirati neprijatelja. Broj 55 nije tu da huška i priziva stare mržnje. Broj 55 je tu da oda počast 20-ici izuzetno hrabrih vojnika, i da pokaže pakao kroz koji su prošli.

Radnja filma se ne vrti oko jednog lika (kao što se Pad crnog jastreba vrtio oko Josh Hartnetta) pa je brojna glumačka ekipa dobila podjednako vremena na ekranu. Sve glumce smo već viđali po brojnim serijama i filmovima, casting za film je bio na visini zadatka i baš svi su se dobro snašli u svojim ulogama. Ipak, moramo istaknuti Marka Cindrića kao Crnog, koji posebno u drugom dijelu filma briljira svojim prikazom emocija vojnika u bezizlaznoj situaciji, Marinka Prgu koji je posebno uvjerljiv kao badass veteran, te Darka Milasa čiji crni humor je posebno osvježenje u ovom inače turobnom filmu.

Da, Broj 55 jest turoban film, ali rat sam po sebi jest turoban. Kristijan Milić je baš s tom realnošću napravio pun pogodak – Broj 55 je nevjerojatno uvjerljiv (čak su i dijalozi tako prokleto uvjerljivi) da ćete se bez problema moći uživjeti i početi promišljati kako bi vi reagirali da ste u njhovoj situaciji. A to je najveći kompliment koji možete dati nekom redatelju i glumcima! A kompliment su mu dali i kritičari koji su ga na Pulskom filmskom festivali nagradili sa čak osam Zlatnih arena!

Koliko je film uvjerljiv i emotivno jak, najbolje ćete shvatiti na samom kraju kada iz kina svi počnu izlaziti u tišini i bez riječi, i to nakon što se odgleda niz slika poginulih branitelja u čiju čast je i snimljen film. Dok se inače na filmovima svi počnu dizati odmah čim se pojave prva slova, ovdje su svi do jednog odgledali odjavnu špicu. Emocije su jednostavno proradile…

Broj 55 je prvi film u nizu od ukupno šest filmova o najvažnijim bitkama Domovinskog rata. Sudeći po prikazanom, bolju uvertiru nismo mogli imati, a ovaj će film, uvjereni smo, biti upisan zlatnim slovima kao prvi pravi hrvatski akcijski (ratni) film.