Najveća legenda gonzo novinarstva Ribafish okušao se mjesec dana na treningu Zagreb Raidersa, jednog od rijetkih hrvatskih footbal klubova
„Sad shvaćam zašto ženska populacija diljem planeta toliko prati ovu igru i da footballeri ševe više i od Dinamovaca. I raznovrsnije…“
Pedesetak mrcina u prevelikim bijelim dresovima poput gigantskih su samohodajućih Lego kockica te večeri okupirali birtiju Zags na Knežiji. Iako sam sasvim solidno građen, pokraj ovih sam se gromada osjećao neugodno poput prdca u liftu, ali sam hrabro zakoračio u gomilu. Glasnogovornik Zagreb Raidersa me pogledao i zaurlao: Raidersi, ovo je Ribafish, novinar, doći će nam na trening u subotu. Nasmiješio sam se poput studenta koji bi na kraju usmenog ipak htio dvojku te zaradio tridesetak tapšanja koja bi ubila osrednjeg bivola. Sjeo sam u raju, a Footbaleri Raidersa su te večeri tijekom svog klasičnog zajedničkog okupljanja okupirali birtiju i mnogobrojne zgodne curke koje su morale zastati na takav prizor, bacali loptu-tvrdo kožno jaje preko dvorišta i pola Knežije, naguravali se i općenito se sjajno zabavljali. A ja sam s glavešinama tima uz pokojeg pivkana polako upijao i ponavljao gradivo iz jednog od tri najpopularnija sporta na svijetu, koji polako ali sigurno pušta korijenje i u Lijepoj našoj. Pred mjesec je dana počelo drugo prvenstvo Hrvatske, a Zagreb Raidersi na svojim utakmicama dokazano garantiraju krv, znoj i borbu do zadnjeg daha. A neslužbeno i lov na samu titulu prvaka države…
POVIJEST AMERIČKOG NOGOMETA
Amerikanci ovaj naš europsko-južnoamerički nogomet nazivaju soccerom, dok je njima njihov football daleko ispred ove simpatične igrice s malo faulova, previjanjima na terenu, svađanjima sa sucima i prosječno tek dva-tri gola po utakmici. Štoviše, prema nekim procjenama, Američki je nogomet uz Formulu 1 i badminton (!?) najpopularniji i najrašireniji sport našeg planeta. Zbog čega!? Idemo malo u povijest. Sport imenom Football nastaje na sjevernoameričkom kontinentu krajem devetnaestog stoljeća, a prva je službena utakmica odigrana 1895. godine. Naziv je dobio po duljini karakteristične špičaste lopte od svinjske kože (“Pigskin”) koja iznosi jednu stopu, odnosno one foot – dakle “foot ball”. Iako je puno bliži ragbiju, netko ga je u Europi pogrešno preveo kao Nogomet, što se nažalost i ukorijenilo do dana današnjeg. Iz SAD-a i Kanade Football se neumitno širi na sve kontinente i šezdesetih godina prošloga stoljeća po gledanosti prestiže drugu američku ikonu – baseball. Danas se ovaj sport igra na svim kontinentima, a na nedavno održanom četvrtom svjetskom prvenstvu u Austriji, titulom su se okitili Amerikanci ispred Kanađana, Japanaca i Meksikanaca. Najuspješniji Europljani su Nijemci, koji imaju i najorganiziraniju ligu na kontinentu. U Hrvatskoj korijeni Footballa sežu u 2005. godinu kad se formira prvi klub Zagreb Thunder. Nakon prvih dječjih bolesti, nastaju još i klubovi i u Bjelovaru, Splitu, Ogulinu, Velikoj Gorici, Zaprešiću i Slavonskom Brodu, ali oni vremenom skreću na bavljenje nježnijom inačicom – Flag Footballom, u kojem gotovo da nema kontakt igre (nema rušenja ni kontakta nego se za bodove čupaju zastavice s pojasa igrača).
Nakon punih pet godina od osnutka prvog kluba, konačno dolazi i do prvog prvenstva republike Hrvatske na kojem uz Thundere sudjeluju i ekipe Zagreb Raiders, Teutoburgium Pitbulls iz Dalja te Osijek Cannons. U 2010. je osnovan i klub Zagreb Patriots koji tada ne sudjeluje na prvenstvu države ali figurira u trećoj austrijskoj ligi, dok ostali naši klubovi od osnutka često igraju prijateljske utakmice i turnire po Italiji, Sloveniji i Mađarskoj. Nakon dominacije Zagreb Thundera u prvom dijelu prvenstva RH, na rubu regularnosti i na opće iznenađenje u zagrebačkoj kaljuži, prošle godine pobjedom od 6:0 prvim prvacima države postaju – daljski Pitbullsi. Kako u Hrvatskoj nikada nije lako sa, u našim mjerilima “malim“ sportovima, zbog financijske konstrukcije i još nekih sitnica, Pitbullsi neće braniti osvojeni naslov iz 2010., već će se za pehar boriti Raidersi, Patriotsi i Cannonsi. Prvenstvo je počelo 24. rujna na stadionu u zagrebačkom kvartu Prečko, a hrvatski je natjecateljski Football prvijenac za ovu sezonu došlo pogledati preko 600 navijača. Kobase, pivo, krckanje kostiju i urlanje je pratilo utakmicu zagrebačkih klubova od prve do posljednje sekunde, nažalost nije bilo pokazivanja sise Janet Jackson, ali zabava je bila na najvišem nivou!
JEDAN DAN NA TRENINGU
Istraživačko je novinarstvo vašeg autora već dovelo u par bezizglednih i po život opasnih situacija (jača dijeta, depilacija leđa, još skupljam hrabrost za tekst “Jedan mjesec s trakavicom”…), pa sam predložio vodstvu Zagreb Raidersa da provedem mjesec dana u njihovom pogonu. Ono, ako sam preživio olimpijski atletski desetoboj i Faros plivački maraton, po čemu bi ovo bilo drugačije. Sjedivši i dalje za istim šankom ali ne i s istim pivom, na iznošenje te ingeniozne ideje susreo sam se s par izbjegavajućih pogleda. Kao da sam ih tražio da mi budu jamci… Onda me njihov glasnogovornik Beeg Al zagrlio, i mudrim riječima Broja 1 iz Alana Forda objasnio mi par činjenica. “Sinko, prosjek momčadi je 22 godine. Dečki su nakupina sirove mišićne mase s kratkim fitiljem od vijetnamskog čilija, u naponu snage, rasta i adrenalina, ludi za dokazivanjem i spremni ostaviti tvoje kosti i svoje srce na terenu. Misliš li da možeš izdržati makar dva sata takvog drila triput tjedno? Za lomove ti ne mogu odgovarati, jer treneri nemaju milosti ni prema kome.”
Gledam Davora Sajka, urednika na Sportnetu koji gleda u pod i skrušeno miče glavom lijevo-desno. On je to probao pred dva mjeseca. Ovih dana mu se već povratio osjet u desnoj šaci. Gutam knedlu veličine lopte i na trenutak se u mislima brzinski vraćam na svo svoje znanje o Footballu, onaj stari film s Burtom Raynoldsom kad pogodi zločestog čuvara loptom u testise, pa The Lost Boy Scout kad onaj striček što brusi vilice pleše jig na vrhu stadiona, pa Bijeg u pobjedu… Ne, to je već naš nogomet, iako brani Stallone. Boli…
Istina, prva je asocijacija na taj sport neki hitri tamnoputi čovječuljak s kacigom i mišićima poput Atom Mrava s dvije kištre piva na ramenima kako sveudilj trčeć po travi iscrtanoj bijelim gradelama lovi neko šiljato jaje koje mu baca slatki bijelac, a veliki tusti crnci ga pritom urlajući pokušavaju polomiti. Naravno da sam u svojim sportskim snovima mislio da ću baš ja biti onaj lepi beli, a ne slomljeni crni… Pa sam dodavši tom logaritmu mojih 41 godinu, strgano rame, nevičnost kontaktnim sportovima osim šankiranja i spremu saborskog zastupnika iz Slavonije – došao do zaključka: “A možete vi malo nježnije par treninga sa mnom bacit, trebaju mi još ove ruke i tijelo, a bogami i glava?”
PA SMO SE NAŠLI
Kako novca za profesionalne uvjete klasično nema, trenira se na pomoćnom igralištu NK Vrapče. Svlačionice su na pet minuta od terena, a tamo posla za oblačenje kao u priči. Podgaće i gaće s ublaživačima za najbolnije točke, majica ispod koje ide plastični štitnik (nemoguće ga je navući bez pomoći suigrača), obavezni štitnik za zube i tvrda prianjajuća kaciga. Samo listovi i bicepsi nezaštićeni, ostatak plastificiran kao Nikolina Morić. Izlazim na zelenu travu dok se reflektori pale, osjećam se moćno i nekako više i jače nego inače, kao nakon seksa sa zgodnom curom. Komadi preko puta livade se smijulje i pilje u moje dupe, što je povijesni uspjeh s obzirom na ravnoću moje LCD guze, ali onda skužim da sam u bijelim tajicama i s Konanovskim ramenima, dok mi se umjesto ćele vide samo izbečene oči i sjajni zubići. Sad shvaćam zašto ženska populacija diljem planeta toliko prati ovu igru i da footballeri ševe više i od Dinamovaca. I raznovrsnije…
I tada urlik trenera – sve kreće. Ako neko kasni na amenovani termin treninga u 20.00, zbog njega se rade dodatne vježbe, i to jako naporne, pa svatko normalan to izbjegava. Rastrčavanje je završeno, skidaju se kacige i stavljaju na travu u savršen raspored, kao križevi u Kosi kad pogine Berger. Urlanje, stega, disciplina, svi kao jedan… Malo me stislo…
Nastavak uskoro, sljedeća utakmica – Prečko, 19.11. u 15.00!
PRAVILA IGRE
Football je timski sport u punom smislu te riječi. Ovdje ljudi ginu jedan za drugoga više nego u bilo kom drugom, jer ovdje niti jedan kotačić nema pravo na pogrešku. Dapače, ako netko nešto sfuša već na treningu, coach se dere upravo na njega sa zapovijedi da baš taj griješnik stoji sam kao Pale i urla drugima koliko sklekova, trbušnjaka i ostalih vježbi treba raditi. Nije baš ugodno dok vas gleda šezdesetak tipova koje ste upravo zajebali, zar ne? Početno je zagrijavanje zajedničko, a onda se dijele gospoda i radnici. Naime, obrana i napad su dvije potpuno zasebne cjeline i čak ni ne dijele svlačionicu. Napad je onako, više fin, elegantniji (iako se i tu, vjerujte mi, itekako gine kako bi se sačuvao onaj lepi beli), a u obrani se piša krv. Američki veteran u funkciji trenera obrane, kamenih podlaktica i izbrazdanih listova nadgleda kratke ali oštre bitke kršnih macana koji gutaju prašinu i frcaju znoj dok pokušavaju s probojima i rušenjima proći drito kroz meso svojih suigrača. Udarac kacige u štitnik trupa igrača zvuči kao kad tenk prelazi preko Fićeka pa nesvjesno okrećem glavu i krivim usnice, dok bačeni igrač umjesto da uzme višemjesečno bolovanje, ustaje poput vižljastog djeteta, trči po loptu i traži još. Zadere se pritom na juniore da trče po led, i juniori stvarno trče po led. Rijetko viđen elan, nevjerojatna nabrijanost i želja za uspjehom.
Divim se trenerima i sada mudro i ponizno štujem njihov savjet da sačuvam ove svoje stare koske. Polako shvaćam zašto je football toliko popularan – ljudi, pa tu svi ginu. I onaj sićušni tanani žilavi trkač od 60 kila, i ona mrcina od 120 koja životom štiti svog zlata vrijednog quarterbacka, svoj mozak ekipe… Ne može se u footballu dopustiti da golman kopa nos ili fantasista bere djetelinu oko centra, razumijete, svatko ima zadatak koji neobavljen razara tim. I svatko je bitan i nitko ne smije stati niti treptaj oka. Jednostavno – ne želiš pogriješiti i imati 60 kivnih pogleda u svom zatiljku. Tijekom treninga se urla, bodri, lupa po kacigi ako si dobro odradio zadatak, dere, baca, pada i diže. Ali ako zasereš, brate, dužan si 1200 sklekova…
ZAŠTO ĆE GA HRVATI POPUŠITI
Hrvatski sport broj jedan, nogomet, danas nažalost kilavo tone u ispodprosječnost. Repka nam gubi od nekih liliputanaca, liga nam djeluje kao El Shat, dio igrača je preplaćen, dio na rubu gladi. Tijesnom porazu od Reala se veselimo kao Srbi bitki na Kosovu… Sumnje o korupciji, mitu i namještaljkama toliko su izgrizle ovaj divan sport da se više rijetko tko uputi na stadion. Publika sve više hita na hokej gdje se pjeva i kad se gubi jer ljudi ostavljaju srce na ledu. E pa football je poput Medveščaka, ali na livadi. Jer dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, football ima upravo ono što je odumrlo u domaćem nogometu – snagu, ljepotu, energiju i iskrenu sportsku borbu na život i smrt.
Nema tu previjanja, rasprave sa sucima, oka sokolovog, simulacija i odugovlačenja. Sve ima svoj tajming, sa sucima nema razgovora, a iako smijete na puno načina srušiti protivnika (meni osobno najdraži dio) – sve je strogo propisano u pravilima i svaki se neposluh najstrožije kažnjava. U Raidersima trenira 68 ljudi, u ligi ih može igrati 36, na teren će istrčati 11 najboljih. I svatko od njih to dobro zna i zato umire na treningu kao što će ginuti i za koji dan kad istrči na neku novu utakmicu prvenstva Hrvatske, u sportu koji definitivno ima budućnost na ovim prostorima. Jer nudi ono što raja obožava – gladijatore željne krvi.
Trening je gotov, držim u ruci dres na kojem piše Vida. Rastrgan, izgreban, učinilo mi se i da sam tragove zuba vidio. Par puta je prešiven, a materijal je tvrđi i jači od hokejaških dresova. Pokušavam malo počupati tkaninu, kao majka kojoj se dijete vratilo s livade, a tada mi prilazi nešto veliko, zaklanja svjetlo i kaže “Jebote, jes to ti Ribafish” i diže mojih 98,5 kila skupa s kacigom kao da stavlja knjigu Lane Biondić na policu. Dobrih 50 centimetara od zemlje promrmljam nešto u stilu kao da sam mu ja bratić, jer ne znam što slijedi, a i nije da mi je ugodno. “Ma to si ti, bio si mi idol u djetinjstvu.” Reče mrcina i spusti me usrana ko najdraže janje u tor, pada slikanje, a ja žalim što nemam 20 godina manje i posvetim par godina ovom suludom, krvavom, bolnom, ali prokleto nabrijanom sportu. I čvrsto obećavam da ću se i dalje pojavljivati na svakoj tekmi na prvenstvu. Mene su kupili, red je na vas, football je zakon!
Preuzeto sa wwww.ribafish.com (Nedjeljni jutarnji)
Foto: Boris Štajduhar
