Kategorije
Film & TV

Recenzija: Interstellar

Nema sumnje da je Interstellar dobar film, ali jesmo li ipak očekivali više?

 

interstellarinfo1

 

Kada doznate da se u jednom filmu pojavljuje trenutno najtraženiji, i po mnogima najbolji, glumac današnjice i jedan od najmoćnijih ljudi Hollywooda koji je ujedno i redatelj čiji su filmovi pravi majstorski uradci, letvica se automatski podiže visoko – jako visoko. To može značiti dvije stvari – ili ćete biti toliko opčinjeni ekipom da ćete im oprostiti sve pogreške i i dalje biti oduševljeni konačnim proizvodom bez obzira na mane, ili ćete i najmanje odstupanje od onoga što očekujete (a očekujete samo najbolje) smatrati velikim razočarenjem. Kojoj, od ove dvije, skupini pripadate znati ćete tri sata nakon početka Interstellara.

Interstellar nas vodi u neodređenu budućnost u kojoj je Zemlja pri kraju. Godine nemara o prirodi i okolišu doveli su do toga da je priroda postala nemilosrdna i da nam je ostalo još malo života na planetu. Cooper (Matthew McConaughey) je bivši astronaut koji dane provodi na svojoj farmi kukuruza zajedno s sinom i kćerkom Murph (briljantna Mackenzie Foy). I dok Cooper samo pokušava preživjeti, Murph je uvjerena da ima duha u kući s kojim pokušava komunicirati. Niz slučajnosti Cooopera će odvesti do mjesta na kojem se NASA sprema za odlazak s ovog svijeta u potrazi za novim planetom, a u želji da spasi svoju obitelj, kao i cijeli svijet, Cooper pristane pilotirati letjelicom koja će posadu predvođenu sa Dr. Ameliom Grant (Anne Hathaway) odvesti kroz crvotočinu u drugu galaksiju.

Radnja filma zvuči kao pravi SF film, i iako Interstellar i jest SF film, on je istovremeno i puno više od toga. Uostalom, da nije sumnjamo da bi se veliki Christopher Nolan prihvatio režije. U svojoj srži, ovo i jest tipični Nolanov film u kojem će vas cijelo vrijeme držati zainteresiranim, iako se možda mnogo toga i neće događati, istovremeno se pitajući kako će se završiti. A na kraju, kada film završi vidjet ćete da se baš svaka puzzla, svako pitanje i svaka zbunjenost koju ste imali gledajući film savršeno uklapa u konačno rješenje. Nolan tako još jednom fenomenalno dirigira cijelim orkestrom i vodi nas od početka do samog kraja.

Izbor glumaca je također odličan. Od Matthewa McConaugheya se u prvoj ulozi nakon osvajanja zlatnog kipića i nije očekivalo ništa drugo nego još jedna vrhunska izvedba. Njegovo izvrsno prenošenje emocija oca koji se mora odvojiti od svoje djece na neodređeno vrijeme, i uz veliko pitanje hoće li se i kada vratiti, je nešto što će vas natjerati da se stavite u njegovu poziciju i zamislite – kako bi vi reagirali. Anne Hathaway možda većem broju ljudi nije previše simpatična, i s kraćom kosom ne izgleda toliko seksipilno kao Catwoman iz Batmana, ali je odlična kao misteriozna doktorica koja će iskoristiti sve svoje minute na ekranu. Matt Damon će se pojaviti samo u jednoj fazi filma ali će vas njegova izvedba oduševiti jednako kao što će vas iznenaditi postupci njegovog lika. Film obiluje izvrsnim izvedbama i svih koji igraju manje uloge, ali najviše će vas impresionirati malena Mackenzie Foy, koja je nevjerojatna kao malena Murph koja pokušava shvatiti smisao „poruka“ koje joj ostavlja „duh“, i koja se mora suočiti da možda više nikada neće vidjeti svog oca.

Dakle, ako je Nolan odlično odradio svoj posao, baš kao i svi glumci – tada je ovo najbolji film godine koji zaslužuje samo najbolje ocjene? Hmmm, pa i ne baš. I tu sada dolazimo do početnog ulomka ovog teksta. O Interstellaru se malo toga puštalo prije same premijere, pa je puno toga o radnji bilo nepoznato. Interstellar se bazira na teoriji da crvotočine postoje, da se u njima svemir savija i da je zahvaljujući tome kroz njih na najkraći mogući način moguće putovati do udaljenih galaksija. Međutim, iz te je teorije izvučeno dosta drugih podteorija na što će se bilo tko tko se malo razumije u znanost samo nasmijati.  Međutim, to i nije toliko važno jer tko gleda filmove i traži da moraju biti znanstveno točni?

Film traje 169 minuta, dakle gotovo tri sata, što nam se unatoč tome što je to u današnje vrijeme postao standard za blockbustere ipak čini previše. Pogotovo što su neki dijelovi razvučeni. A razvučeni su da bi se kod gledatelja pojačao osjećaj depresivnosti. Jer Interstellar je i ciljan da bude takav depresivan – počevši od toga da Zemlji nema spasa, da je uspjeh misije na koju ide neizvjestan, pa do samih zadnjih scena. Tko još želi gledati tri sata čiste depresije? A sve će dodatno na scenama pojačavati jaka (čak i preglasna) glazbena podloga koja će vas dodatno baciti u očaj.

Ipak, čitajući zadnji dio ove recenzije ne treba zaključiti da je Interstellar loš film kojeg trebate zaobići – daleko od toga. On je samo drukčiji od onoga što smo očekivali. I ne samo mi, već i većina onih koja je išla pogledati novi Nolanov film. Stoga, hoćete li i dalje biti oduševljeni, ili razočarani, kao što smo se pitali na samom početku recenzije, ovisit će o vama samima. Ali, kako je ovo jedan od onih filmova koji zbog svega zbunjuju, vaši će osjećaji biti puno jasniji nakon prespavane noći.

Autor Toni Čeović

Pokretač i urednik Kulta, ljubitelj filmova, obožavatelj U2 i veliki zaljubljenik u formulu 1

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *