Vječna dvojba: Je li Formula 1 sport?

0

Iako se vijesti o Formuli 1 objavljuju na sportskim stranicama i u sportskim minutama, ipak se ne vodi kao punokrvni sport

 

 

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Jacques Rogge, lani je u srpnju po tko zna koji put odbacio mogućnost da Formula 1 u skorije vrijeme postane olimpijskim sportom, ali čak je i on smatra sportom“

 

Gotovo sa sigurnošću mogu reći da ne postoji ozbiljna, pa čak ni manje ozbiljna medijska kuća koja novosti iz Formule 1 ne objavljuje na sportskim stranicama svojih dnevnih tiskanih izdanja, internetskih portala ili u televizijskim minutama rezerviranima za vijesti iz sporta. Vjerujte, izgubio sam večer i dobar dio noći tražeći makar i jedan portal koji bih mogao pribiti na stup srama. Ne morate tražiti, uostalom rekao sam ozbiljne i manje ozbiljne, ne i opskurne.

Naravno, potraga je bila bezuspješna, jer Formula 1 priznata je kao sport. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Jacques Rogge, lani je u srpnju po tko zna koji put odbacio mogućnost da Formula 1 u skorije vrijeme postane olimpijskim sportom, ali čak je i on smatra sportom. Zašto onda svako malo moram naletjeti na nekoga budućeg nobelovca koji misli drugačije?

Budući nobelovac mladi je student kemije, vrlo bistar momak zaluđen nogometom i CH3(CH2)nCH3 formulama, ali mu jedina formula koja mene zanima nikako ne leži. Poput Jacquesa Roggea i on vjeruje da se tu ne radi o sportašima, već o tehnologiji. Također misli da u Formuli 1, valjda za razliku od nogometa i ostalih sportova, ekipa s najviše novaca uvijek pobjeđuje i ima najbrži bolid. Naravno da je novac važan, ali isto tako uvijek se može dogoditi kakav Porto ili Brawn GP.

Gotovo paradoksalno zvuči Roggeova izjava kako Olimpijski pokret ne može prihvatiti sport u kojem se troše milijuni na razvoj raznih naprednih tehnologija i to je jedna od glavnih prepreka Formuli 1 za ulazak u olimpijsku obitelj sportova. Zbilja? Zar ne postoji niti jedan olimpijski sport u kojem se troše milijuni zbog postizanja što boljih rezultata i osvajanja što više olimpijskih medalja? Gospodin Rogge i moj mladi nobelovac smatraju da ne postoji.

Do super odijela za plivačka natjecanja i atletskih dresova koji smanjuju otpor zraka došlo se slučajno kada su se Mare i Kate zaigrale na svojim šivačim mašinama. Bob dvosjed ili četverosjed obične su kade s klizaljkama. Jedrilice ili veslački čamci, ma molim vas, pa kod njih je samo bitno da plutaju. Kod skija postoji zabluda da postoje brže i sporije. Zapravo postoje sporije skije, ali samo ako neki skijaš nije u formi, ako pobjeđuje onde nećete čuti ni “b” o bržim ili boljim skijama. Dok se Janica i Ivica protiv prehlade bore na isti način kao i ja, pancetom/špekom i kapulom/lukom, ostali se hvataju za jeftine i prirodne multivitaminske napitke koji u njima potom izazivaju kemijsku neravnotežu i zbog toga padaju na dopingu.

Na prošlim smo igrama imali i jeftinije verzije konja, one klonirane, te ultra lagane bicikle za dvoranske i cestovne utrke koje su posve slučajno dizajnirane uz pomoć McLarenova simulatora i njihova zračnog tunela. Toliko su bile jeftine da je britanska reprezentacija u paketu iznajmila i koristila McLarenov sustav za telemetriju tijekom prošlih Olimpijskih igara, no to zasigurno nema nikakve veze s osvajanjem sedam od deset mogućih zlatnih medalja. Ne, Jacques Rogge je u pravu, tehnologiji, bilo skupoj ili jeftinoj, doista nema mjesta na Olimpijskim igrama.

Ne brinite, svjestan sam da je najveća prepreka Formuli 1 za nastup na Olimpijskim igrama njegovo veličanstvo motor i da će moj san vjerojatno uvijek ostati samo san, ali iznova se rastužim kada se omalovažavaju ljudi za volanom i kada slušam ili čitam da oni nisu sportaši nego samo vozači. Ne mislim samo na mog budućeg nobelovca, nego i na nekadašnje velikane Formule 1, Stirlinga Mossa i Jackieja Stewarta, po kojima je Formula 1 bila sport u njihovo vrijeme, a danas to više nije jer se sve vrti oko novca i sponzora.

Zamislite samo nekog nogometaša iz pedestih godina prošloga stoljeća da to isto izjavi za svoj bivši sport jer se u njegovo vrijeme igralo s drugačijom loptom, nije bilo toliko valjanja po travi, nije bilo sponzora, igralo se iz gušta, a ne zbog novca i bilo je normalno da utakmica na svjetskom prvenstvu završi recimo 7:5. Ne sumnjam da bi ga odmah proglasili neuračunljivim, ali kada slično izjave bivši vozači Formule 1 tada se mladi budući nobelovci odmah pozivaju na njihove izjave i sigurno je tako jer oni valjda najbolje znaju.

Što je onda bio Markiz Alfonso de Portago, vozač ili sportaš? Osim što je bio milijunaš i plejboj, nastupao je na utrkama, ali je bio i sudionik Olimpijskih igara 1956. u Cortini D’Ampezzo. Sa svoja tri prijatelja oformio je prvu španjolsku bob ekipu i iako su bili potpuni autsajderi sa samo dvije probne vožnje Alfonso de Portago i Markiz od Marina, Vincente Sartorius, bili su na pragu senzacije poslije treće vožnje. Imali su bronzu u džepu iza dvije favorizirane talijanske posade i ispred još jednih favorita, Švicaraca. Mala pogreška u posljednjoj vožnji odnijela im je bronzu za samo 14 stotinki sekunde. U četverosjedu je španjolski bob zauzeo deveto mjesto.

De Portago nije bio jedini F1 vozač koji je nastupio u bobu na Olimpijskim igrama. Amerikanac rusko-sirijskog poriekla Boris “Bob” Said i Britanac Robin Widdows skupili su svaki po jedan nastup u Formuli 1 i obojica nisu završili svoju utrku. Said je izletio u Connaughtu već u prvom krugu na VN SAD-a 1959. Widdows je bio nešto uspješniji devet godina poslije na britanskom Grand Prixu 1968. u Cooperu. Odradio je 34 kruga i držao deseto mjesto prije nego je odustao zbog kvara. Njih su se dvojica sreli na Olimpijskim igrama 1968. Widdowsov bob četverosjed bio je uspješniji i osvojio osmo mjesto, 72 stotinke ispred desetoplasirane američke posade čiji je član bio Said.

I jedna je vozačica Formule 1 nastupila na zimskim igrama. Divina Galica svoju je sportsku karijeru započela kao skijašica i nastupila na trima Olimpijskim igrama od 1964. do 1972. Sedmo mjesto Divine Galice u veleslalomu 1972. još uvijek je najveći uspjeh britanskog skijanja na Olimpijskim igrama. Divina se triput pokušala kvalificirati na utrku Formule 1 i triput zapela u kvalifikacijama. Vratila se Olimpijskim igrama 1992. u, tada pokaznom sportu, brzinskom skijanju. Iduće je godine uspijela ući u malenu skupinu žena koje su na skijama postigle brzinu veću od 200 km/h. Ako mene pitate, 200 km/h u bolidu i nije nešto, ali na skijama apsolutna je ludost.

Prošli sam put pisao o Princu Biri i spomenuo njegova četiri nastupa na Olimpijskim igrama. Prvi nastup u Melbourneu 1956. donio mu je i najbolji plasman. Poslije sedam plova dovukao je svoju jedrilicu klase Star do odličnog dvanaestog mjesta. Ne zvuči loše, no ovo “dovukao” shvatite doslovno jer startalo je samo dvanaest jedrilica i Bira je bio debelo posljednji u poretku. Na idućim je igrama u Rimu 1960. nastupilo čak 26 posada, no Biri vjerojatno nije bilo važno izbjeći posljednje mjesto koliko poraziti posadu Argentine za koju je nastupao još jedan bivši vozač Formule 1, Roberto Mieres.

Bira i Mieres odmjerili su snage u Formuli 1 tijekom sezone 1954. i završilo je neriješeno, obojica su osvojili po jedno četvrto mjesto u svojim Maseratijima. Na VN Argentine Mieres je na kvalifikacijama završio ispred Bire, no Bira ga je pretekao odmah na startu. Isto se ponovilo i na VN Belgije, ali ne zbog Birina umijeća nego zbog požara koji je izbio na Mieresovom bolidu na samome startu. U Francuskoj je Bira umalo uspio osvojiti mjesto na postolju, ali je u pretposljednjem krugu ostao bez goriva i zadovoljio se četvrtim mjestom dok je Mieres ranije odustao zbog kvara na motoru. Bira se zasitio svog Maseratija A6GCM i kupio novi 250F, a njegov je stari bolid, spletom okolnosti, na utrci u Silverstoneu dospio u Mieresove ruke.

Argentinac nije na vrijeme stigao na kvalifikacije pa je morao startati s posljednjeg 32. mjesta, 22 mjesta iza Tajlanđanina. Utrka je održana po jakom pljusku i u tim se uvjetima Mieres odlično snašao i brzo probijao kroz poredak. U 28. krugu prvi je i jedini put u direktnom dvoboju za 12. mjesto uspio preteći Biru. Mieres je utrku završio na šestome mjestu, a Bira je u 40. krugu prepustio svoj bolid Ronu Flockhartu koji je dva kruga poslije izletio sa staze. Potom su na VN Švicarske obojica odustali, a na VN Španjolske Mieres je bio znatno brži i osvojio četvrto mjesto, a Bira deveto.

Sada vam je valjda jasnije zašto je Princ Bira žudio za pobjedom nad Robertom Mieresom na Olimpijskim igrama. Poslije vodenog, točnije kišnog poraza na Silverstoneu, red je bio za vodenu, točnije morsku osvetu na regatnome polju ispred Napulja. Ako bismo trebali izdvojiti olimpijski sport koji je sustavom natjecanja najsličniji onom u Formuli 1 onda je to svakako jedrenje. Sedam plova, poslije svakog se dodjeljuju bodovi i onda se još najlošiji plasman briše kao nekada u prvenstvu Formule 1, pa gdje ćete veće sličnosti.

Bilo je neizvjesno. Mieres je bio brži u prvom plovu, Bira u drugom, Mieres u trećem, Bira u čevrtom, Mieres u petom, Bira u… A ne, Mieres opet u šestom i sve je bilo riješeno. Biri je ostala samo utješna pobjeda u sedmom plovu. Na kraju je Mieres osvojio 17., a Bira 19. mjesto. To je bio jedini nastup Roberta Mieresa na Olimpijskim igrama. Preselio je u Urugvaj, neko se vrijeme još bavio automobilizmom, poslije se u poznim godinama često pojavljivao na utrkama starih automobila. Uskoro, 26. siječnja, navršit će se točno godina dana od njegove smrti.

Princ Bira okušao se na Olimpijskim igrama još dvaput. U Tokiju 1964. nastupio je zajedno sa svojom suprugom u klasi Dragon i izbjegao posljednje mjesto zahvaljujući još lošijoj posadi Jamajke. To mu nije pošlo za jedrom u Münchenu 1972. u klasi Tempest gdje je od prvog do šestog plova držao uvjerljivo posljednje mjesto. Vjerojatno razočaran izvještajima novinara koji nisu shvaćali da je važnije nastupiti nego pobijediti, spakirao se i otišao prije posljednjeg plova.

Nizozemac Bernardus Marinus “Ben” Pon danas se, zajedno sa svojom suprugom Ingrid, u Kaliforniji bavi vinogradarstvom i proizvodnjom vina, no jedanput se okušao i u Formuli 1. Njegov je otac, Ben stariji, naslijedio očevu trgovinu bicikla, motocikla i guma, no ubrzo je poslije Drugog svjetskog rata shvatio da su upravo automobili ono pravo za uspješan biznis. Uputio se u Wolfsburg sa željom da postane prvi uvoznik Volkswagena u svijetu. Dok je čekao na finalizaciju ugovora i potpisivanje prve narudžbe tada jedinog vozila koje je Volkswagen proizvodio, legendarne Bube, Ben stariji šetao je tvornicom i u svoj notes načrčkao skicu vozila koja se njemačkim inženjerima toliko dopala da su odmah krenuli u pripremu proizvodnje svog drugog modela, kasnije popularno nazvanog Kombi ili Transporter.

Naravno da je Ben mlađi okružen automobilima poželio njima i pojuriti, posebno nakon što mu je otac počeo uvoziti i one malo brže marke Porsche. Uz sve je to njegov najbolji prijatelj mladi nizozemski plemić Carel Godin de Beaufort bio vlasnik ekipe Ecurie Maarsbergen s kojom je nastupao u Formuli 1. Ben Pon bio je suosnivač ekipe Racing Team Holland i dugo je pokušavao nagovoriti Carela da postane članom njegove ekipe, no na kraju je bilo posve obratno, Ben je nastupio na VN Nizozemske 1962. u Carelovoj ekipi. Prevelika želja da na stazi pobijedi svog prijatelja rezultirala je izlijetanjem u trećem krugu. Porsche se prevrtao i prevrtao, no Ben Pon srećom je ispao iz bolida odmah na početku inače bi Kalifornija danas ostala uskraćena za jednog od svojih najcjenjenijih vinara.

Ben Pon odlučio je da više nikada neće sudjelovati na utrkama single-seatera i okrenuo se utrkama sportskih automobila. Nije mnogo nastupao i u potpunosti se povukao poslije najvećeg uspjeha karijere, ukupno sedmog mjesta i pobjede u klasi S2.0 na 24 sata Le Mansa 1967. Iduće je godine osnovao nizozemsku reprezentaciju u gađanju glinenih golubova, kvalificirao se za nastup na Olimpijskim igrama 1972. gdje je osvojio zlatnu sredinu. I to doslovno, bio je 31. od 62 natjecatelja, što je još uvijek bilo bolje od nastupa Jackieja Stewarta na kvalifikacijama za britansku olimpijsku reprezentaciju u istoj disciplini. Jackie nije prošao kvalifikacije pa je krenuo suprotnim putom od Bena Pona, sjeo za volan i postao trostruki svjetski prvak u Formuli 1. Nadam se da nikoga ne treba podsjećati na dvije zlatne i jednu srebrnu medalju Alessandra “Alexa” Zanardija na prošlim Paraolimpijskim igrama.

Jesu li svi navedeni bivši vozači bili sportaši poput ostalih ili samo iznimka koja potrđuje pravilo procijenite sami. Ja nimalo ne sumnjam, Formula 1 je sport, a vozači su pravi sportaši, ma što god Jackie, Stirling i još poneki danas mislili o tome.

 

Foto: Daimler/Hoch Zwei

 

About author

Kult portal

Vodeći se tvrdnjom da nas nitko ne može napraviti boljima nego mi sami, Kult je web magazin namijenjen muškarcima koji se trude i žele biti – bolji

No comments

5 najjačih piva na svijetu

Ovih sedam piva je samo za najžešće ljubitelje zlatne tekućine!   ‘Iako neki sumnjaju da je postotak alkohola manji od navedenog, Snake Venom ostaje pivo ...