Samo par sitnica koje me vesele, kojima se nadam i općenito mi mame osmijeh na lice
„Obožavam svoje prijatelje i obitelj. A nemam vremena za ništa od navedenog. Zašto? Zato što živim od drugih stvari, koje me također vesele“
Zadnje vrijeme sam pisala o svađama, prekidima, mrtvim životinjama, pa rekoh – ajmo o nečem veselom. Mnogi koji čitaju ove članke me osobno znaju, pa im je sve ovo dobro poznato, jer sam konstanta, po ključnim stvarima se godinama ne mijenjam. Ostali, znaju samo koliko volim erotiku i iz subjektivnih razloga mi neki to uzimaju za zlo. Tkog od bili, dragi čitatelji, evo još jedan komadić mog bića na vidjelo za vas.
Pokušat ću ispisati s čim ispunjavam dan. Jako volim knjige, filmove, kazalište i kino. Volim slikati, dizajnirati i dekorirati. Rado pišem, kuham i uživam u glazbi i poeziji. Veliki sam i ljubitelj znanosti, dugih vožnji automobilom, upoznavanja novih zemalja i gradova. Životinja, aviona, partija i roštilja. Volim prirodu, umjetnost i ljepotu u svakom obliku. Obožavam svoje prijatelje i obitelj. A nemam vremena za ništa od navedenog. Zašto? Zato što živim od drugih stvari, koje me također vesele. Zato što svaki drugi dan imam fotografiranja. Zato što sam svaki dan na sastancima za organiziranje partyja, snimanja, pojavljivanja. Zato što radim u muzeju. Zato što mi je dužnost pojaviti se na mnogim događanjima. Uz to sam svaki drugi dan par sati u bolnici. Zato što nemam dečka koji će mi reći: ‘Odmori malo, ja ću dio preuzeti na sebe.’ Zato što nisam na grbači roditeljima. Zato što imam nešto što se zove ponos. I zato napustim stan u osam ujutro i vratim se iza ponoći. Zato u dnevnom boravku vidim Hirošimu nakon velikog praska i zato teško nalazim par cipela. Iz istog razloga ne jedem svaki dan, ne nosim štikle kad ne moram i ne idem na kave. Ali se svako jutro i svaku večer mogu pogledati u ogledalo. Čega da se dakle stidim? Toga što se držim kao pluto na vodi? Rezimirajući svoj život mogu samo razvući iskren osmjeh. Krajnje je empiristički, nesavršen, ali je jedini koji imam i meni dovoljno dobar. Znam gdje sam i gdje idem. Nisam marioneta na ničijim koncima, ispovijedam se samo svojoj savjesti i to me jako veseli.
O čemu sanjam?
Sanjam o nekim novim trenutcima. O nepoznatim mjestima. O očima koje me gledaju s nježnošću i razumijevanjem. Zamišljam se u kolibi na mirnom jezeru u Škotskoj. Spreman čaj i dodajem ga nekom svom. Vlada mir. Gotovo nespojivo, kao moja golotinja i sramežljivost, sanjam i o razuzdanim partyjima. O svim svojim dragim ljudima na jednom mjestu, uz pjenu party, bazen, pinjatu, hula hop, mehaničnog bika; kompletan kič veselja. A maštam i o scenama iz Francuske Polinezije. Azurno more i tišina. Pa slika sebe u Neuenational Galerie u Berlinu uz Caspar David Friedricha. Sječanja na beskonačnu plažu i let pelikana. O prijepodnevnom travanjskom Suncu. Pa instant radosti kad prozuji TT i osjetim se kao kad mi je ga je tata obećao pokloniti dok sam još bila u osnovnoj. Ili kad se javi malo čudovište i pita: ‘A kad ćeš više doći kući teta?’
A trenutno.. Trenutno me veseli što svakim 15 minuta bacim oko na mobitel dali je došla poruka. To je za sada sve što imam, uz rumene obraze i bedasti osmjeh. Unaprijed ispustim ‘Aaa’ i otvorim. Nije on. Nije moja posebna osobica. Ali nema veze, postoji i samim tim se sve čini boljim.
Sanjam, želim i trudim se živjeti mirno i veselo. Kažu da neću naći mir jer imam divergentne ideje. Kažu da vuk ne može biti sit a koza cijela. Govore mi puno nedosljednih fraza. Život se kroz 19. stoljeće često uspoređivao sa ženom. Znamo da smo mi žene, hm, malo nepredvidljive i teško ukrotive. Stoga sam mišljenja da ga treba primiti i zagrliti strastveno. Istodobno nježno i pohlepno. Svi mi prlikujemo u prilikama poprilično nepriličnim (kako bi rekao moj dragi filozof) ali u vlastitom mikrokozmosu imam mogućnosti da uredim situacije puritanski jednostavno – slobodno, opušteno i veselo. Prikratim vrijeme za sušto pametovanje, da ostane više za osjećanje i trk u susret dugi. Doista dostojno da čovjeka zadovoljava. Mene raduje.
No comments