Moja mala bolnička maštarija
„Nisam u redu, ne mogu se paliti na svog doktora. Ma zašto nebi bilo u redu, kao da se to kuži. Jel se kuži?“
Ležim u krevetu i slušam što bijela pojava ispred mene govori. Da budem preciznija, nalakćena sam u kline položaju i blejim u svog kirurga. Gestikulira i ne prestaje pričati dok ja pokušavam vizualizirati san iz prethodne noći jer sam sigurna da sam njega sanjala.
„Znači sada je važno da radiš ove vježbe.“ Njegovo lice mi ne baca ni jednu sličicu iz sna, usne… zubi. Ništa. Svejedno se mutno prisjećam nečeg vezanog uz njega. Izluđuje me što se ne mogu sjetiti.
„Vidiš ovi pokreti, od zgloba, ne aktivno, nego se pomaži…“ Način na koji otvara usta, možda. Možda ipak ne. Mada, vrlo moguće da sam ga sanjala. Ipak se radi o visokom ćelavcu s bradicom. Glave lagano zaobljene kao u jajeta. To je zdravo za psihu. Znači da sam optimist kad u ovako sjebanoj situaciji vidim dobro. Dooobrog doktora. Odjednom mi je tako krivo što sam u piđami, nepočešljana, bez šminke. Ne baš ugodnih spojeva joda, alkohola, hidrogena i ostalih bolničkih afrodizijaka. Da ni ne spominjem cjevčice na koje sam spojena. Sex bomba de facto. Kao bacil botulizma.
„…s drugom rukom. To je zaista bitno da radiš svakih…“ promatram njegova široka ramena. Kuta mu je otkopčana i ispod nje se nadziru tamne dlačice na prsima. Poznato! Eto detalja iz mog sna. Nisam u redu, ne mogu se paliti na svog doktora. Ma zašto nebi bilo u redu, kao da se to kuži. Jel se kuži? Grickam usnicu i prestajem ga skenirati. Fuck. Nisam se valjda zacrvenila.
‘“…sat vremena jer ako ne budeš vježbala, ostat ćeš invalid. Jebemu miša Ena, prati me!’ Opet me hladno gleda. Liči na mog bivšeg. Na sve njih zapravo. Ukoliko počne s deranjem i vrijeđanjem u opasnosti sam da se zaljubim.
„Nikako da me barem jednom poslušaš! Kako tebe treba objesiti za noge i protresti!“ Impulzivan i kinky. Da sam rođena kao muško bila bi revolucionar. Ovako sam samo buntovnica.
„Znam što ti se sve mota po glavi i da samo čekaš da se baciš na posao. Ali ne možeš, moraš me slušati.“ Lecam se. Ne zna što sam mislila. Samo moć sugestije.
„Znam tko si. I nemoj me tako gledati.“
Znam da ga gledam kao tele šarena vrata, iako ne znam kako izgleda tele koje gleda vrata. Vrtim sve mogućnosti, ispitivanje posjetitelja, špijuniranje razgovora. Nakon niza riblje mimike i neizgovorenih samoglasnika, progovaram slabašno: „Barbiturati?“
„Ne, nismo te drogirali tokom operacije.“ Podižem obrvu. Nije baš istina.
„Vrlo živopisno se sjećam koke.“ Kad bolje promislim, mogla bi opet navratiti.
„Tebe će tvoj mozak ubiti. Koliki ti je IQ uopće?“
„To zvuči nepristojnije, doktore, nego da me pitate za godine, ili nedaj Bože, kilograme.“
Vrti glavom i znam da bi me nekako kaznio. Spenkanje ne zvuči loše.
„Samo se zajebavaš. Doći ću ti pokazati vježbe prije previjanja.“
„Kao moji bivši. Dolazite samo da mi nanosite bol.“
Imam oko sat slobodnog vremena. Pitam se što bi maštovito mogla raditi. Da se prebacim na lijevi bok ili da ostanem na desnom. Kreativni bolnički egzistencijalizam. Meanwhile : stampedo u hodniku. Horda nasmiješenih posjetitelja s balonima i cvijećem. Hihoću se i dreče. Meni nitko ne dolazi. Prolaze me trnci. Toplo je, a ipak se tresem. Drugačija je to hladnoća. Ona usamljenička. Ne mogu se previše buniti jer nisam htijela gotovo nikom javiti gdje sam. Jedan prijatelj mi je donio gumenih bombona dostatnih za dva dijabetesa. A tri stolića lagano podsjećaju na odjel knjižnice. Stišćem plišanog medića i čekam medicinsku sestru. Istu onu koja mi je stavila pelenu. Da ljudi, pelenu. Tim činom je moj ponos ishlapio u nepovrat. Još mi frajerica nonšalantno kaže „Kad ti dođe, samo pusti.“ Nakon mukotrpnog ubjeđivanja da mogu do wc-a, da će mi mjehur eksplodirati, da nema tog Boga da pišam u fuckin’ pelenu, da ću si isčupati bruhildu iz žile usred noći, pušta me uz smješak. Tri bočice infuzije dnevno, pa si zamislite taj orgazam pri pražnjenju napaćenog mjehura. No koliko god se inatila, pelena se ponovo navukla. Ok, dok je god larpurlartističkog karaktera i nitko ne očekuje da je stavim u funkciju, dopuštam da biva na meni. Moj cimer tj. susjed je također ima. Ćelavac s bradom. Katkad se pitam: Bože jesam li ja u raju ili bolnici? Kad god se proveze u krevetu baci oko i smješak. Bojim se da sam mu slomila srčeko kad sam odmakla glavu pri zadnjem susretu. Čula sam da je mafijaš triput propucan sačmaricom. Tako sam naglo završila tu romansu prije nego me mama ubije zbog još jednog inteligentnog izbora. Odrvenila sam, ipak idem na lijevi bok. I dok se pokušavam izmigoljiti, upada sestra. Pri guranju hladnih škara na moje rezove se tresem k’o tele u klaonici. Oči su mi se napunile suzama pa okrećem glavu.
„Da vidimo, što se tu događa“ Upada dok mi sestra čisti šavove.
‘“vo doktore, radimo malo fitness.“ Mamu ti sarkastičnu, škrgućem zubima i trudim se ne poskakivati. I idemo po dobrom starom običaju. ‘Ohohoooo’ evo gospodina Nježnog sa svojim rukama na mom pokrpanom zapešću. Preznojavam se i mahnito stišćem usnicu. Neću ispustiti ni glasa. Ja to mogu. Ne skakućem po krevetu. Ni ne trzam . Preznojavam se. Okus krvi. Odakle okus krvi? Mm, usnicu sam prejako zagrizla. Jebem ti mamu kako boli. Ja to mogu. Prčka po mojim prstima kladim se dulje nego je potrebno. JA TO MOGU! Spušta mi ruku na gazu i ispuštam duboki izdisaj. Vidim smješak na njegovom strogom licu. Sad mi sestra stavlja novi povoj, a lice Nježnog je ponovo bezlična maska. Usprkos svemu, osjećam neku bliskost među nama. Možda jer sam spavala s njim. Ja sam doduše spavala, a on me operirao. „Lijepa si, pametna, sposobna…“ odjednom se trijeznim od iluzije da liči na bivše. Nope. Nikakve sličnosti. „… nemoj si dopustiti da zajebeš ruku. Situacija je ozbiljna.“ Idealiziram ga. gledam ga i samo što ne progovori iz gorućeg grma. Mada imam osjećaj da će i budući snovi biti malo manje… Biblijske tematike. I tako se kroz par dana osim torbe gumenjaka, šesnaest knjiga i medića okačenog o grudnjak, vraćam natrag u autentično sivilo Zagreba. Ali meni je vedro. Srce mi je na mjestu a baterije napunjene. Kapljica kiše mi je pala na lice. Zatim još jedna. Nije me bilo briga.
No comments