Kategorije
Intervjui

Sjećate li se ovog hrvatskog navijača?

Video „hrvatskog“ navijača je za vrijeme Svjetskog prvenstva postao viralan, a Irac sa videa, Niall Murphy, koji je osvojio srca svih Hrvata nam je nakon tri mjeseca iznenađujuće odgovorio na mail!

 

„Najbolji dio svega je bio taj što je toliko Hrvata bilo sretno što sam Irac, i nije im niti malo smetalo što nisam Hrvat. To je za mene bilo jako važno jer stvarno volim vašu zemlju, i navijam za Hrvatsku svim srcem“

 

Snimka sa Svjetskog prvenstva iz Brazila je napravila od nas svojevrsnu zvijezdu u Hrvatskoj. Je li vas to iznenadilo?

Prije svega hvala na pitanjima i isprika što se prije nisam javio i odgovorio na njih. Prijatelji i ja smo imali ulaznice za utakmicu Hrvatske i Kameruna u Manusu, gdje smo se i zatekli na dan otvaranja prvenstva. Pošli smo u FIFA-in fanzone gledati utakmicu Hrvatska – Brazil, i bio sam u društvu dva Engleza, dva Amerikanca, Kolumbijca i mog prijatelja Irca. U društvu su bili još i neki lokalni ljudi iz Manusa s kojima smo se sprijateljili. Uvijek sam volio Hrvatsku, a s obzirom da sam imao najbolju majicu sa svih Svjetskih prvenstava, znao sam da sam je morao nositi na utakmicu. Ono što nisam znao jest da ću biti jedini u hrvatskom dresu. Vjerojatno sam bio sretan što sam bio na samom kraju pa su me svi mogli vidjeti, a kada je Marcelo zabio autogol, potpuno sam poludio – počeo sam plesati, vikati i zabavljati se. Svi brazilski navijači su me vidjeli ali mi nisu zamjerili, već su se šalili sa mnom. Nakon što je Brazil postigao pogodak još uvijek je utakmica bila izjednačena, a tada je Fred (najgori igrač koji je ikada obukao brazilski dres na svjetskim prvenstvima) simulirao za jedanaesterac. Nije izgledalo kao najstroža kazna, a kada je pokazan ponovljeni snimak bio sam ljut. Mislio sam da to nije bila fer odluka, i da izgleda kao da sudac pomaže Brazilu da pobijedi. Zato sam bio bijesan. Uz to sam bio i pomalo pijan pa sam vjerojatno bio previše emotivan. Internet u hotelu u Manausu naravno nije radio par dana iza utakmice pa nisam ni znao da je moja reakcija svugdje po internetu. Bilo je to najveće iznenađenje u mom životu, dobio sam toliko puno poruka od prijatelja, a moj Facebook profil je poludio. Najbolji dio svega je bio taj što je toliko Hrvata bilo sretno što sam Irac, i nije im niti malo smetalo što nisam Hrvat. To je za mene bilo jako važno jer stvarno volim vašu zemlju, i navijam za Hrvatsku svim srcem jer je Hrvatska cool mjesto s odličnim ljudima, odličnom reprezentacijom i najvažnije od svega – Hrvati vole piti kao i mi Irci!

 

Kako su vaši prijatelji reagirali na sve?

Moji prijatelji iz Irske su se samo smijali zezajući me da sam klaun. Bilo im je drago radi mene, ali za njih to nije bilo ništa posebno jer me znaju, i to je bilo baš nešto tipično za mene. Nakon nekoliko dana sve se vratilo na normalu za moje prijatelje.

 

Kako ste uopće završili u hrvatskom dresu?

Svoj dres sam kupio još 2002. godine jer je tako dobar! U to vrijeme sam radio u trgovini sportskom opremom, pa sam prodavao i dresove reprezentacija, a hrvatski je bila među najprodavanijima. Već sam, naravno, imao irski dres, a hrvatski je bio najbolji koji se ikada pojavio na svjetskim prvenstvima pa sam ga jednostavno morao imati!

 

Kada ste počeli navijati za Hrvatsku?

Hrvatska je mala zemlja koja voli nogomet i koja stvara svjetske nogometaše. Irska je mala zemlja koja je proizvela neke svjetske igrače, pa mi se 2002. godine to činilo kao dobra ideja. Tri godine kasnije posjetio sam Hrvatsku, saznao nešto o povijesti, te sam sreo toliko puno ljudi koji vole Irsku da sam jednostavno znao da ću zauvijek navijati za vas Hrvate. A s obzirom da se Irska sve teže plasira na prvenstva izgleda da ćete mi vi na Eurima i Svjetskim prvenstvima uvijek biti prvi izbor.

 

Nažalost, na ovom vam prvenstvu nismo dali puno razloga za veselje…

Da, bilo je ovo teško prvenstvo za vas, ali ta prva utakmica je bila važna. Kod 2:1 poništen je čisti pogodak a tada je Oscar zabio za 3:1. Mislim da bi, da je utakmica završila 2:2, Hrvatska prošla sasvim drukčije. Ali nažalost, mislim da FIFA nije htjela ništa drugo osim pobjede Brazila. Irci također nikada neće zaboraviti ruku Henryja, za koju također mislim da je dokaz da je FIFA htjela Francuze na prvenstvu a ne Irce.

 

Tko vam je nadraži hrvatski igrač?

Moj najdraži igrač mora biti Dejan Lovren s obzirom da volim Liverpool, a on je odličan branič koji će bit isve bolji. Mandžukić je vrhunski igrač također, ali ga rijetko imam prilike gledati. Moj najdraži hrvatski igrač svih vremena je ipak Igor Bišćan, koji možda nije bio najbolji nogometaš na svijetu ali je osvojio Ligu prvaka s Liverpoolom te je bio jedan od heroja Istanbula!

 

Kao što ste naučili, Hrvati obožavaju Irce. Je li ljubav uzajamna?

Prije svega moram još jednom istaknuti da obožavam Hrvatsku! Svi Hrvati koji su reagirali na video su bili puni podrške, i svi ti komentari Hrvata su me stvarno usrećili. Za vrijeme Eura moj je brat bio u Poznanu i rekao mi je da je za vrijeme utakmice Irska – Hrvatska cijelo mjesto gorilo. Nije bilo apsolutno nikakvih problema među navijačima, već ću se svi izmiješali i zajedno pjevali. Mislim da će svaki Irac reći samo riječi hvale za Hrvate.

 

Što vam se najviše svidjelo kada ste posjetili Hrvatsku?

Stigli smo u Zagreb, otišli u Rijeku i nakon toga u Dubrovnik. Bili smo vrlo mladi i Hrvatska nas je naprosto oduševila. Baš svatko koga smo upoznali voli Irce pa smo se odlično proveli – ludo smo se zabavljali ta tri tjedna. Najdraža uspomena  mi je kada smo u Dubrovniku u jednoj maloj ulici gledali susret Irska – Izrael. Na kraju smo izgubili, ali sjećam se da su baš svi navijali za nas. Ali nema veze, na kraju smo svi zajedno ubili tugu alkoholom, i imali smo odličnu večer.

 

Jesu li vam se svidjele naše djevojke?

Mislim da samo slijepi i ludi ne bi voljeli vaše djevojke. U stvari, mislim da bi čak i slijepi i ludi obožavali Hrvatice. O da, jako su lijepe a posebno se sjećam da su u Rijeci bile prelijepe žene. Baš smo tada prijatelji i ja komentirali kako su Hrvatice najljepše djevojke koje smo ikada vidjeli.

 

Možemo li vas ponovo očekivati u našim krajevima?

Nadam se da ću se jednog dana vratiti, ali za sada nemam planova. Jedan od mojih prijatelja s kojim sam bio 2005. je nedavno ponovo bio u Hrvatskoj i posjetio je Hvar. Rekao je da je bilo nevjerojatno, čak bolje nego kada smo bili zajedno! Sada živim u Tajvanu gdje učim djecu engleski, stoga kada dođem u Europu prvo uvijek moram posjetiti dom, pa ne vjerujem da ću stići do Hrvatske idućih nekoliko godina. Ali definitivno se želim vratiti jer imate nevjerojatne plaže, zabave i ljude!

 

Foto: Youtube screenshot, Facebook

 

NaillMurphy2

Kategorije
Intervjui

O kuhanju s Ana-Marijom Bujić

Najzabavnija hrvatska kuharica i blogerica o svojoj prvoj kuharici, muškarcima u kuhinji i ljubavi koja prolazi kroz želudac

 

Sve je počelo s blogom Da mi je nešto slatko prije nekih sedam godina?

Da, to je priča koja je počela sasvim slučajno, a s vremenom se razvila u pravu ljubav. Slučajno sam 2007. shvatila da vani postoje blogovi o hrani i jako mi se svidio taj koncept online kuharice u kojoj bilježiš sve ono što ti je pošlo za rukom –  a i ono što nije. S vremenom sam shvatila da mi je ogroman gust cijeli taj kreativni proces koji je potreban kako bi nastao jedan post o hrani – biranje recepta, kuhanje, stiliziranje, fotografiranje i eventualna obrada fotografije i naposljetku pisanje.

 

Sada ste već izdali i kuharicu u kojoj ste prestavili jela sa dubrovačkog područja. Koliko dugo ste radili na knjizi, i još važnije – koliko jela sa dubrovačkog područja sami spravili i isprobali?

Krenut ću od kraja pitanja – sva sam jela iz kuharice isprobala i napravila, a ima ih 120. Taj je proces trajao pune dvije godine i  tijekom tog vremena jako je puno sati i dana provedeno u kuhinji i s fotoaparatom. Svako je jelo isprobano i opisano tako da vam može dobro ispasti ako pažljivo slijedite upute. I za njih sam se trudila da budu što detaljnije pa tako nećete naići na formulacije tipa „peći dok ne porumeni“ nego „peći 45 min“. Da knjiga ne bi bila suhoparna kolekcija recepata, svaki je od njih popraćen fotografijom gotovog jela, ali i uvodnom pričicom koja čitatelja uvlači u svijet dubrovačke gastronomije, ali i običaja.

 

Koje dubrovačko jelo biste posebno istaknuli kao najzanimljivije?

Ako smijem, radije bih istaknula sastojak – rozulin. Liker od ruža genijalan je dodatak slatkim jelima i u trenu od prosječnog deserta možete dodatkom malo rozulina dobiti nešto iznadprosječno.

 

Kako dolazite do ideja za neka nova jela?

Ideja ima posvuda – nekad ih daju obitelj i prijatelji, nekad u nekom restoranu isprobam nešto što mi da ideju za neki novi eksperiment kod kuće, nekad listam neku lijepu kuharicu pa poželim isprobati nešto iz nje, ali najdraža su mi inspiracija definitivno putovanja. Nakon par dana provedenih izvan svog uobičajenog okruženja, zna se dogoditi da tjednima vikendom kuham nešto na tragu kuhinje one zemlje koju sam posjetila.

 

Koliko pri kuhanju kod kuće vodite računa o zdravoj prehrani?

Trudim se, ali trebalo bi i više. Jako volim svježe povrće i ribu i da je izvedivo, to bi mi svaki dan bilo na jelovniku. Obožavam i sezonsko voće. Međutim, ono što nikako ne volim kod kuhanja jesu neke tzv. light verzije – radije pojedem manji komad, ali nečega finog i ukusnog, nego pun pjat nečega osrednjeg.

 

Koje su vaše omiljene namirnice za jelo?

Riba i morski plodovi, maslinovo ulje, čokolada i svježe mljeveni crni papar. Naravno, ne sve to u istom zalogaju.

 

Prije je kuhinja bila mjesto samo za žene, a danas je u njoj sve više muškaraca. Je li muškarac koji se snalazi u kuhinji seksi?

Kratko i jasno: jako. Rijetko će koja žena moći odoljeti muškarcu koji je dočeka s pripremljenom večerom. Dakle, ako još niste, krenite na tečaj kuhanja, može i kod bake.

 

Prolazi li stvarno ljubav kroz želudac? Jeste li svi svog mladića osvojili svojim kulinarskim sposobnostima?

Bilo bi najbolje da provjerite što on kaže po tom pitanju, ali kod nas je kuhanje zbog tehničkih ograničenja nekako došlo naknadno pa volim misliti da ipak nije hrana bila ta koja je presudila. Međutim, općenito govoreći, ljubav definitivno prolazi kroz želudac. I kod muškaraca i kod žena. Hrana može biti senzualna, ali može biti i znak pažnje – pjat krepke juhe kad se voljena osoba razboli prava je ljubavna izjava.

 

U modi su i kulinarska natjecanja. Jeste li ikada razmišljali prijaviti se na tako nešto i kako uopće gledate na takvu vrstu TV showa?

Nisam baš tip koji voli televiziju – prođe i po par mjeseci da uopće ne upalim televizor tako da nisam baš u tijeku sa svim mogućim kulinarskim emisijama koje se prikazuju. Ono malo što jesam vidjela nije me baš oborilo s nogu, no možda sam jednostavno upalila televizor u krivom trenutku jer činjenica je da postoji jako puno ljudi koji prate takva natjecanja. Nisam nikad razmišljala o prijavljivanju na takav show – puno mi je draže biti iza kamere (u mom slučaju fotoaparata), nego ispred nje.

 

Molimo savjet za naše čitatelje koji svoje djevojke žele iznenaditi romantičnom večerom koju će sami skuhati? Kakav meni bi im preporučili – nešto što će ih oboriti s nogu?

Nema univerzalnog recepta jer je svaka cura drukčija, ali jedno nam je zajedničko – volimo kad se oko nas potrudite. I to ozbiljno. Dakle, pokušajte se sjetiti nečega što je rekla da jako voli i pripremite joj baš to – čak i ako ne ispadne baš sjajno, prava cura će cijeniti pokušaj (a ako je baš užasno, uvijek možete na kraju naručiti pizzu). Ako je ne oduševi to što ste se sjetili da je prije dva mjeseca uzdisala za piletinom s kikirikijem, umjesto da mijenjate meni, radije razmislite o novoj curi.

 

Foto: Katija Živković, Tomislav Može

 

 

Ana-Marijinu kuharicu može kupiti u našem restoranu Pantarul, zatim uplatom na žiro račun (javiti se na mail: pantarul@pantarul.com), a za koji dan bit će dostupna i u Algoritmu (Dubrovnik i Zagreb) te knjižari Algebra (na Stradunu) te u vinoteci Vivat (Zagreb)

Kategorije
Intervjui

O dijalektima s Robertom Pauletićem

Činjenica je da hrvatski književni jezik i govor postaju izobličeni i neprepoznatljivi, pa pročitajte što o svemu tome ima reći legendarni Robert Pauletić

 

Postoji li više hrvatski književni jezik?

Ne postoji. Nekad su to u Zagrebu poštovali i čuvali, kad je Hrvatska bila u Jugoslaviji. Sad kad se vlada iz Zagreba, purgeri su u tome gori nego šta su nekad bili Srbi. Naime, Srbi su tadašnjoj Televiziji Zagreb dopuštali sinkronizaciju crtanih filmova na hrvatski, a sad su mali Dalmatinci, Istrani i Slavonci prisiljeni gledat crtane filmove sinkronizirane na zagrebački kaj-sleng, kako u nacionalnoj kino distribuciji tako i na nacionalnin tv postajama. Kad san svojedobno pokrenija akciju protiv toga, iz Zagreba i Varaždina su me vriđali i razapinjali, ali nisu ponudili nekakve argumente protiv mojih tvrdnji i dokaza kojih smo prikupili u grupi protiv kaj-slenga u crtanin filmovima. Nadležne institucije zatvaraju oči, jer su manje-više sve u Zagrebu. Očito iz Zagreba na silu stvaraju novi hrvatski jezik, jezik koji nije isti ka šta je bija.

 

Mislite li da je nedopustivo da nacionalni mediji forsiraju lokalne riječi i naglaske?

Da, nedopustivo je. Nekad je u tome bija najgori RTL ali sada i sve ostale nacionalne televizije rade istu stvar, pa i HTV, šta je posebna sramota.Ove ostale televizijske kuće su privatne, ali javna općehrvatska televizija ne bi smila forsirat samo jedan dijalekt, a to HTV radi. U prijevodima tv serija na HTV-u se svaki sleng prevodi upravo kaj-slengom, pa je pomalo ismišno kad crnci iz Chicaga razgovaraju s titlon: ‘Kužiš, ono fakat, baš sam zabrijal!’

 

Nedavno smo u crtanom filmu Kako izdresirati zmaja čuli riječ – sorček (sorry). Pošto se takvi izrazi poput sorček, mobač, fotić, roćkas i slično ne govore nigdje nego u Zagrebu, je li to na neki način silovanje ostatka Hrvatske?

Da, to je definitivno jezično silovanje i nametanje samo svoga dijalekta ostatku Hrvatske. Žalosno je da naša dica te riči, koje nisu iz njihova dijalekta, posli i sami koriste. Tako se jedan dijalekt nameće drugima, a to nije u redu. Purgeri koriste ka protuargument da je to obogaćivanje jezika. Ja bi molija da moju dicu vise ne obogaćuju svojim sorčekima i roćkasima! U takvoj praksi prednjači studio za sinkronizaciju zagrebačkog Cineplexxa i ja san zato pozva Dalmatince na bojkot kina Cineplexx.

 

Zbog čega u crtanim filmovima, ali i serijama, zatupljujući likovi moraju govoriti narječjem ljudi iz Dalmatinske zagore ili Zagorja, galebovi su redovno Splićani, dok oni kao cool likovi govore tim zagrebačkim govorom?

Toga je bilo prije, posli su počeli pazit na to. Mislin da to nije glavni problem, puno je gore to šta se ostatak Hrvatske siluje kaj-slengon, naročito u crtanin filmovima, a sve više i u prijevodima serija i generalno u govoru na svim nacionalnin televizijama.

 

Je li malo smiješno da muškarac npr. u 30-tim uopće govori riječi poput mobač i fotić?

Ne bi ulazija u to, neka svako govori kako mu odgovara, dok taj ne tlači mene i moju obitelj i priko nacionalnih medija mi nameće vlastiti dijalekt.

 

Problem nisu samo riječi, već i naglasci i deklinacija? Nedavno smo pročitali jedan komentar na naše komentatore iz Brazila u kojem je utvrđeno da je Marko Šapit najbolji, ali da mu je problem naglasak!? Marko Šapit je u biti jedini koji ima ispravan naglasak…

Taj zagrebački naglasak u nacionalnin medijima se totalno proširija, rijetko ko više i govori s pravilnin naglaskon, pa čak i na HRT-u. Sad me ne zanima šta tamo rade svi lektori i fonetičari kojih ima koliko oćeš. Ja ću van odgovorit: ne rade ništa! Vidili su di sve to ide pa su odlučili mučat. Prid našin očima glavni nacionalni medij stvara novi, zagrebački jezik, koji oni zovu hrvatskin jezikon.

 

Ljudi više i ne shvaćaju da pogrešno govore, već smatraju da govore ispravno pošto se tako govori na televiziji, tako govore političari, zvijezde…

Tako je. A kad odrasli ljudi potpadaju pod utjecaj načina na koji se govori u medijima, zamislite kako onda to tek utječe na dicu! Profesor Ivo Žanić, koji je napisa i knjigu o sinkronizaciji crtanih filmova, knjigu koja je pomeni bezvrijedna škovaca, tvrdi da to nije istina, da na dicu ne utiče govor koji čuju u crtanin filmovima. Da nisan pristojan ka šta jesan, toga profesora bi nazva prodanin neznalicon.

 

Vi ste prvi podigli glas, ali su vas dočekali „na nož“, prozivajući vaša ukazivanja „tipičnim dalmatinskim kmečanjem“. U emisiji Studija 45, voditeljica Mandić, koja bi trebala biti objektivna, je bila prilično drska i čak otvoreno protiv onoga što se pokušavali objasniti…

Je, Antonija Mandić nije bila naklonjena mojin tezama, ali nan je RTL jedina od svih zagrebačkih televizija dala prostora da uopće iznesem svoje teze. Ostali su se odlučili na ignoriranje ili vriđanje, tipično za takve situacije.

 

Lokalna narječja bi ipak trebalo čuvati?

Naravno, i lokalna narječja i dijalekte! Naš je dijalekt, nažalost ,kajkavskome ravnopravan samo na papiru. Čuvanje jezične ravnopravnosti je jedino pravedno, i jedini način da se izbjegnu gorčina i osjećaj zakinutosti. Nažalost, u Hrvatskoj forsiranje Zagreba nije problem samo u jezičnon smislu. Ista stvar događa se i u privredi, sportu itd. Mislin daće takav pristup prije ili kasnije dovest do pobune ‘provincije’ a to se Zagrebu onda neće svidit.

 

Ima li nade da se situacija popravi i što napraviti, ili smo ipak u terminalnoj fazi?

Mislin da je nada mala. Mediji su u Zagrebu, moć je u Zagrebu, novac je u Zagrebu. Simkronizator iz Zagreba ka odgovor na našu inicijativu svojedobno je cinično predložija da mi u Dalmaciji sami napravimo studio zasinkronizaciju pa da radimo prijevod kako oćemo. U normalnoj zemlji Dalmatinci bi tako i napravili. Međutim, triba priznat, mi u Dalmaciji smo inertni i neorganizirani. Ni svoju stranku nemamo. Puštamo da nan iz Zagreba rade šta oće, i u privredi i sportu pa tako i s jezikon. Dok se mi sami ponašamo ka ovce, dotad će nas i šišat.

 

Foto: via robertpauletic.com

Kategorije
Intervjui

Interview: Zaprešić Boys

Njihove pjesme su pronašle put do srca baš svakog navijača, pa je vrijeme da otkrijemo malo više o njima

 

„Pravi navijači su oni koji žive takav način života, to su oni ljudi koji žive svoju svakodnevicu, a uvijek im je u mislima njihov klub ili reprezentacija“

 

Tko su Zaprešić Boys, i kako je došlo do ulaska u glazbene vode?

Zaprešić Boysi su prije svega navijači sa stažem od preko 20 godina na tribinama širom Europe i Hrvatske. I danas smo aktivni navijači Dinama i zagovarači struje koja se bori da se Dinamo vrati ljudima, svojim navijačima i prestane biti talac jedne obitelji i njenih interesa. Naravno i svi smo navijači Hrvatske reprezentacije. Ulazak u glezbene vode je bio sasvim slučajan. Naime, vraćajući se s jednog od brojnih gostovanja završili smo u studiju grupe Connect, točnije kod njihovog producenta Bojana Šalamona koji je i danas jedan od članova ZB-a. Tada, 2005. godine, u suradnji s grupom Connect nastaje Boja mojih vena, pjesma posvećena našem voljenom klubu.

 

O vama se malo toga zna. Istraživajući za ovaj intervju našli smo jako malo podataka. Iz toga možemo zaključiti da vaši ciljevi nisu slava i bogatsvo, zar ne?

Ne, nemamo tih afiniteta da bi se uključili u hrvatski klub celebrityja. Dapače, od te riječi nam se iskreno diže kosa na glavi.

 

Koja je, po vama, vaša tajna uspjeha? Vaše su pjesme ipak posebne, i čini nam se da baš sve što izbacite postaje hit…

Tajna uspjeha je ta što su naši stihovi zaista i proživljeni tj. naše su emocije iskrene i proživljene, što nas odvaja i razlikuje od ostalih pokušaja navijačkih pjesama, odnosno njihovih autora.

 

Koja je vama omiljena vaša pjesma i zbog čega?

Najdraža pjesma nam je Duša moga grada, koja je bila poklonjena Zagrebu za rođendan, ali je ujedno i značila prekretnicu grupe Zaprešić Boys, te se nakon nje kreće u samostalne vode i odustaje se od suradnji s hrvatskom hip-hop scenom. Najpoznatije od njih su sa grupom Connect Samo je jedno, s Neredom Srce vatreno i Arena paklena, sa Shortyem Molitva i zakletva

 

Danas baš svatko snima navijačke pjesme, pa čak i Severina. Kakav je vaš komentar na sve te pokušaje privlačenja pažnje i zarade na kultu nogometne reprezentacije?

Dobro ste rekli pokušaji… Mada, nebi se tu htjeli razvezat uzduž i poprijeko, nego samo reći neka ljudi sami čuju i odaberu pjesme s kojima se mogu identificirati i za koje misle da su najbolje.

 

Navijači ste sa dugačkim iskustvom, koji vam je trenutak vezan za reprezentaciju ostao u najdražem sjećanju?

Nama osobno prvi gol Hrvatske na EP u Engleskoj 1996 – Gorana Vlaovića za 1-0 protiv Turske. Takav napad adrenalina i emocija koji se neda opisati.

 

Kako komentirate i poplavu instant navijača, koji su „navijači“ samo kad su važna natjecanja, a inače ih nema nigdje, pogotovo što većina njih niti ne zna sastav reprezentacije?

Da, instant navijači su tu. Oni su nezaobilazni faktor svake navijačke grupe – bilo klubova ili reprezentacija. Ali je činjenica da bez njih nebi bilo masovnosti na tribinama.

 

Tko su opće može nazvati pravim navijačem?

Pravi navijači su oni koji žive takav način života, to su oni ljudi koji žive svoju svakodnevicu, a uvijek im je u mislima njihov klub ili reprezentacija. Kada vam se ta pjesma s tribina, ta ljubav prema voljenom klubu (reprezentaciji) uvuče pod kožu i nikad je se ne možete rješiti. Mada si u pojedinim trenucima u  životu kažete ‘e sad je dosta neću više’, to uvijek iznova ispliva…

 

U pjesmi Samo je jedno pjevate da cijeli svijet zna naše navijače. Mislite li da je stvarno tako, i zbog čega su naši navijači prepoznatljivi?

Pa moglo bi se reć da smo već vizualno prepoznatljivi po tim kockicama.

 

Na navijače se često gleda i kao na fašističke huligane. Kako riješiti problem onih koji na utakmice dolaze da bi radili nerede a ne navijali?

Tu nebi radili veliku dramu jer huligani postoje svugdje. Često se naglašava kod nas da mi imamo problema s huliganima a da pritom ljudi uopće nisu upoznati koliko je taj problem ozbiljniji u nekim drugim državama. Npr. jeste li znali da je nedavno u obračunu navijača u Švedskoj poginuo jedan navijač? To se srećom kod nas nije dogodilo a nadamo se da i neće jer nitko normalan ne odobrava nasilje pogotovo ono čiji je rezultat nečija smrt. Imamo mi puno većih problema u nogometu i sportu općenito od huligana. Kad se i dogodi kakav sukob često se to koristi da se pobjegne od tih problema tj. da se ti problemi guraju pod tepih.

 

Foto: Mario Mlakar

 

banerfacebooklike

 

Kategorije
Intervjui

Fotografi: Stjepan Hranilović

Njegove slike ste mogli vidjeti po Facebooku, a sada ga upoznajte i malo bolje

 

Kad ste prvi put osjetili želju za fotografiranjem?

Pa, iskreno – ni ne sjećam se. Bilo je to (valjda) prije nekih desetak godina kad sam kupio prvi digitalac. Uz to, veliku ulogu u tome da se počnem baviti fotografijom imao je i internet – jako volim gledati sve te krasne fotografije svega i svačega što se po netu mogu naći. Tako da sam i ja, naravno,  htio vidjeti, gdje sam tu  ja, i dali mogu barem slično tome  nešto i sam snimiti.

 

Kako ste počeli slikavati ženske modele?

Do fotografiranja ženskih modela, koje mi je, usput rečeno – najdraže fotografiranje, došlo je iz čiste radoznalosti. Ono, vidite predivne cure po raznim katalozima, po raznim web stranicama… Sve su našminkane, nafrizurane, sve su si lijepe i krasne – pa tko nebi volio nešto takvo pokušati raditi. Bilo je to prije, recimo neke dvije godine.

 

Koliko je teško naći model za slikavanje?

U pravilu, nije teško! Velik utjecaj tu u današnje vrijeme imaju društvene mreže, naravno Faceebok posebno, gdjesu svi sa svima povezani, svi gledaju jedne/druge/treće i onda dolazi do onog – „vidi ovu fotku, kako je lijepa; i ja bi htijela takve nekakve“. Meni se uglavnom cure same javljaju za fotografiranja, mada često znam i sam pitati poneku curu za snimanje, to onda dok je neka cura po nečemu posebna, dok  se po nečemu ističe, pa ako mislim da bi zgodno bilo takvo nešto drukčije snimiti.

 

S kojim modelom posebno uživate raditi?

Prednost ću naravno dati, Barbari Kečkeš, iz razloga što sam sa njom najviše surađivao, tako da, ako baš moram nekog izdvojiti, neka to bude ona.

 

Što je važnije kod slikavanja djevojaka – ljepota modela, erotičnost ili umjetnički dojam?

Reći ću – svo troje! Naravno da cura mora bit lijepa, naravno  da mora „zračiti“, određena doza erotičnosti je uvijek dobrodošla, a umjetnički dojam – to je malo „prevrtljiv“ pojam, svako si može protumačiti neku sliku na neki svoj način – i to je odlično To vam je ono – meni je fotografija super, tebi je „trash“, tako da reći ću da je umjetnički dojam na zadnjem mjestu po važnosti.

 

Golotinja više nije problem za djevojke. Čuli smo da se čak djevojke sam požele potpuno skinuti na slikavanju?

Da, golotinja danas više uopće nije problem!  Živimo u suvremeno doba, erotika (u svim svojim oblicima) se „viđa“ gdje god da se okreneš. Cure, poglavito samouvjerene, svjesne svoje ljepote, vrlo često same predlažu različite poze „kakve bi one htjele“, i  tu se sad dolazi do tog da sam i sam nekad zatečen otvorenošću prema erotici mnogih djevojaka.  Ja pokušavam u tome nekako „izvući“ da te poze budu, ajmo reć „što više umjetničke“, da ne otiđe cijeli sesion u neke „jeftine“ vode.  Tu se ponekad znam i „zakačiti“ s modelima, oko izbora poza, kuteva snimanja… Ali sve se to uglavnom na kraju razriješi  na obostrano zadovoljstvo.

 

Obično se smatra da se fotografi nabacivaju djevojkama (podsjetimo se samo slučaja Terryja Richardsona), ali – događa li se i obrnuto?

Ne znam (smijeh).  Ja pokušavam fotografiju, posebno fotografiranje cura/modela „držati“ na nekom profesionalnom odnosu fotograf – model jer mislim da je to jedino ispravno rješenje.  A  imam ja i svoju dražesnu familiju, tako  da me to niti previše ne zanima. Ali, možda negdje ima i toga.

 

Volite slikavati i noćne fotografije. U čemu je posebnost noćnog fotografiranja?

To me nekako  držalo prije fotkanja cura. Sad sam stao ss tim, mada je lijepo otići navečer u grad, pogotovo volim zimi, pa staviti aparat na stativ i fotografirati noću osvjetljene, aute, ceste, svjetla, gađevine; drukčiji je to skroz pogled na iste nego preko dana. Uz to, u zadnje vrijeme sam se malo „bacio“ i u „moto-vode“, pa sam pokušavao s fotografiranjem moto utrka i speedwaya, i mogu reći da je odlično i zanimljivo iskustvo!

 

{gallery}Foto-Hranilovic{/gallery}

 

 

banerfacebooklike

Kategorije
Intervjui

Upoznajte jedinu hrvatsku stuntericu

Anamarija Matoc, jedina je Hrvatica kojoj je obična vožnja motociklom dosadna pa joj je draže voziti ga „na zadnjem“

 

Jedina ste djevojka stunt vozač u Hrvatskoj. Uz to vozite i utrke. Kako je uopće došlo do toga da počnete izvoditi akrobacije na motociklu?

Paaaaa, ja sam uvijek bila ta koja se nije znala voziti na zadnjem na biciklu i to me strašno mučilo jer mi je bilo fora i htjela sam, a nisam znala kako. Kasnije su me fascinirali svi koji su se na motorima i skuterima vozili na zadnjem i to mi je bilo WOW, ali i dalje nisam imala neku želju i volju probati sve do prije dvije godine (ajme, vrijeme leti) kada sam prvi put probala sa skuterom. Bilo je tu razno raznih skutera, ali sam se zadržala na Apriliji SR 150. I tako  sam vježbala i vozila sve više i češće dok nisam ,,skužila” skuter do kraja i do kuda mogu ići.

 

Koliko uopće ima stuntera u Hrvatskoj?

Premalo po mojem mišljenju.Voziti za gušt i iz ljubavi prema tome je najvažniji faktor, ali isto tako znate da se nažalost od ljubavi ne živi, i da motocikli i skuteri ne voze na zrak i vodu.

 

Potrebno je sigurno i puno treninga?

Naravno, kao za sve. Practicemakesitperfect.Vježba i stjecanje navike i ono najvažnije, osloboditi se straha od padanja i povreda. Čim se prevlada taj strah i ,,probije led”, to je to.

 

Pretpostavljamo da ovaj sport, ili hobi, i nije baš jeftin?

Nije nažalost.Već sami skuter ili motocikl u startu košta.Na to još dodajte dijelove koji su potrebni da bi mogli prilagoditi vozilo za utrke ili stunt, opremu, troškove puta do staze ili showa gdje vozite, gume i benzin za svaki trening i vožnju. Treba nabrajati dalje?

 

Opasnost je obilježje bavljenja motosportom. Koliko ste do sada puta padali?

Istina, i s time se treba pomiriti da ćete kad – tad – pasti. Pitanje je samo vremena i koncentracije. Iskreno ne znam broj, padove dijelim na lakše i teže. Kada bih trenirala, znala bih padati po par puta u vrlo kratkom roku jer isprobavaš neki novi trik, pa zapneš, padneš, nikom ništa.A nekad padneš i nisi u stanju dići se odmah. Višestruki prijelom ključne kosti mi je bila jedna od gorih povreda.Ali navikneš se s vremenom.

 

S obzirom da ste jedina djevojka, paze li vas dečki?

Hahaha dobra! Više ja pazim na njih nego oni na mene (smijeh). Ma pazimo jedni na druge, podsjećamo se međusobno da moramo staviti protektore, da se zagrijemo prije utrke ili treninga, ne odobravamo vožnju bez kacige i to smatramo neodgovornim, savjetujemo se međusobno, tako da zaista dobro funkcioniramo kao ,,tim” kada vozimo ili treniramo.

 

 

Kako muškarci uopće reagiraju kada im kažete što radite? Ili još bolje, kada vas vide kako vozite motocikl?

Pa na prvu me pogledaju kao da sam potpuno luda i da ne znam o čemu pričam i čudno im je, ali jednom kada se potegne tema vezana za motore i skutere, pogotovo vezano za vožnju na zadnjem, onda sam tu često najglasnija, a oni samo slušaju i upijaju. Nadam se da nešto i nauče.

 

Uskoro planirate krenuti i na natjecanja?

Ne natječem se kao ostali, niti mi je to u planu jer treniram za gušt, ali što se tiče utrka, to imam u planu i zasad smo napravili neki plan za ovu sezonu tako da ćemo ići na svaku utrku koja će se održavati kod nas. Posebno su dobre gradske utrke, to morate jednom pogledati uživo. Poseban doživljaj.

 

Želja za trajnom stunt karijerom i utrkama ili samo for kicks & fun?

Realna sam osoba pa ću se vratiti na ono pitanje od prije. Ovdje igra i prevladava gušt i ljubav. Želja i volja za druženjem, živciranjem kada je nešto krivo podešeno, no uglavnom druženje i ljubav prema svemu tome. I naravno dobra promocija.

 

Prema vašem mišljenju – koji su faktori bitni kod vožnje?

Biti smiren i psihički jak. Stres, živciranje, i ostali negativni faktori ovdje nisu poželjni. Padneš, razbiješ se, oštetiš  i strgaš motor, povrijediš sebe. Treba ostati miran i pribran. Koliko god to teško zvučalo na prvu. Po meni su dakle koncentracija i psihička priprema najvažniji. Sve ostalo su finese i sve dolazi s vremenom i iskustvom.

 

Tko vam sprema motore?

Moj jako dobar prijatelj kako ga ja zovem ,,doktor” za mehaniku – Ivan Vorih. Osoba kojoj je moguće povjeriti neki projekt, a znati da ćete dobiti nazad 100% feedback i baš ono što ste htjeli. Više – manje svi uvijek nešto zajedno radimo, šarafimo, dogovaramo, ali kada je neka utrka u pitanju npr. onda se neke stvari ipak povjeravaju samo njemu.

 

Počeli ste kao brza klizačica, sada „ludujete“ za volanom… Što je slijedeće?

Istina, i bila sam na dva Svjetska prvenstva, no počela je relativan pojam jer sam se zaista okušala u puno sportova, od plivanja, atletike, tenisa, veslanja.Nažalost, sada mi je jako žao što se nisam zadržala u veslanju.Uz to rekreativno jašem tako da sam se zapravo od svih stvari i sportova s kojima sam se bavila, zadržala u motorima i u društvu konja. Mehaničkih i flafastih.

 

Foto: Silfkatblues Photo & Videography

Kategorije
Intervjui

13 pitanja: Dario Markas

Urednik portala Vecernji.hr o budućnosti novinarstva, Facebooku, istinskim vrijednostima i Jacku Baueru!

 

Prošlo je šest mjeseci od redizajniranja portala Večernji – koliko ste zadovoljni i kakva je reakcija kod čitatelja?

Javna lista Gemiusa koju može pogledati baš svatko, najbolje pokazuje kakva je reakcija čitatelja. U ovih nekoliko mjeseci preskočili smo već jedno mjesto na ljestvici i pitanje je vremena kada će Vecernji.hr ponovno biti tamo gdje zaslužuje, među top 5 portala u Hrvatskoj. A niti onaj na četvrtom mjestu nije puno dalje od nas. Tako da sam iznimno zadovoljan svim aspektima redizajna. A najviše me veseli to što još nismo stigli ispromovirati baš sve adute našeg novog portala, a mnogi su još uvijek u radionici i na svjetla pozornice će tijekom ove godine. Siguran sam da će uskoro biti još slatkih iznenađenja za naše čitatelje, ali i novosti kojima ćemo postati najdraži portal i onima koji nas još ovog trena ne čitaju.

 

Čime ste se vodili kada ste krenuli razvijati novi portal?

Svakako time da to bude portal u svakom smislu napravljen u skladu s najnovijim tehnologijama i trendovima. Tu ponajprije mislim na to da smo zakoračili u vrijeme kada se informacije sve više konzumiraju preko mobitela te je zato Vecernji.hr  prvi news portal u Hrvatskoj ove veličine koji je napravljen u full responsive tehnologiji. Za čitatelje koji nisu još posve upoznati s time, to znači da Vecernji.hr nema mobilnu verziju nego se on prilagođava svim ekranima i svim uređajima na kojem ga otvorite. Osim ovog tehnološkog aspekta, misao vodilja nam je bila napraviti portal pun korisnih sadržaja za čitatelje zapakirane u najmoderniji dizajn. Tu ponajprije mislim na naše VL Inicijative unutar kojih čitatelji daju svoja rješenja za goruće probleme, VL Biografije sa za sada 500 biografija istaknutih Hrvata te nekoliko oblika članaka poput Pro et contra.

 

Puno se komentira kako je previše žutila u novinama i na portalima – je li to budućnost novinarstva?

Da, to svakodnevno slušam i na sve strane čitam o tome. Zatim nakon toga stavim nešto ozbiljno i relevantno na naslovnicu portala i ti isti ne pročitaju to. Kada se pogledaju portali treba znati da su njih oblikovali čitatelji svojim odabirom onog što čitaju što je razumljivo jer nitko ne želi imati portal koji nitko ne čita ili se čita jako slabo. No, moram reći da mi na Večernjem imamo sreću jer se kod nas i čitaju ozbiljnije stvari te pokušavamo dati čitateljima cijelu lepezu, relevantne i ozbiljne stvari ali smo i svjesni da čitatelji u velikom broju traže i razonodu te ne bježimo  i od tih lakših tema. Je li žutilo budućnost novinarstva? Trač radi trača i seks samo radi seksa nije. Informacije su svakodnevno sve vrijedniji resurs i ozbiljno novinarstvo će uvijek imati publiku, samo što će najveći morati nuditi baš sve i za svakoga nešto. Jednostavno danas nema mjesta novinarskom snobizmu i prostora za mišljenje „ja sam puno više od toga“.

 

U javnosti se čest komentira i potreba izvještavanja s teških nesreća, pogotovo prikazivanja uznemirujućeg sadržaja. Je li potrebno izvještavati o takvim stvarima, pogotovo detaljno?

Izvještavati svakako treba, ali ne treba prikazivati uznemirujući sadržaj i ne treba ići u najsitnije detalje. Vijest će se pročitati i bez toga i neće se dobiti ništa značajno, niti za izvor vijesti niti za njezinog konzumenta.

 

Prodaje li seks stvarno sve?

Da, a zašto je tome tako valjda bi trebali dati sociolozi i fenomenolozi. Seks je sastavni dio života svakoga od nas, a opet pobuđuje tolike reakcije i interes kao da je to nešto posve novo što nismo nikada vidjeli. Mi na internetu nikako ne možemo osporavati ogroman interes koji vezuje uz sebe sve što ima veze sa seksualnošću. Na kraju krajeva, poznata je činjenica da se internet ne bi razvio do ovih današnjih razmjera da nije bilo pornografije i da danas daleko najveći dio sadržaja na internetu predstavlja pornografski ili erotski sadržaj. No, vjerujem da se mora i može naći mjera na news portalima. Mora se naći neka mjera u svemu.

 

Koliko se, prema Vašem mišljenju, razlikuje novinarstvo danas i prije 20 godina?

Prvo se moram ograditi jer prije 20 godina nisam bio novinar, nego sam tada bio samo mladi konzument. Dovoljno je reći da tada praktički nisam niti znao što je Internet a danas živim od objavljivanja informacija na njemu. No da, moram priznati da je novinarstvo tada bilo ozbiljnije ali samo zato jer nisu bile toliko razvijene metrike praćenja što čitatelje uistinu zanima i zato što mediji nisu imali konkurenciju. Što se tada moglo konzumirati u Zagrebu u kojem sam odrastao? Samo HRT i Večernji list. OK, i Vjesnik ali svi znamo da već tada nitko nije čitao Vjesnik i zašto. I normalno da je sve bilo ozbiljnije. Evo i moj slučaj od prije samo sedam, a ne prije 20 godina. Došao sam na svoj prvi internetski portal Index.hr sa Nove TV, odnosno HRT-a, i bio sam toliko naivan da sam mislio da čitatelje najviše zanima ono što je u Dnevniku, a da se najviše čita ono što je u prvim minutama Dnevnika. Oh, kako sam naivan bio. Mislim da sam time dovoljno rekao. No moram priznati da ne mogu zamisliti kako su novinari radili prije 20 godina bez interneta kao takvog, da ne spominjem svaku njegovu pojedinu mogućnost, bez mobitela, na kraju krajeva bez računala. Ok, čim sam ovo spomenuo pomislio sam da možda i nije to bilo loše jer nisi mogao biti dostupan cijeli dan, kao što meni danas zvrnda mobitel cijelu noć i osjećam se čudno kada 12 minuta ne pogledam u ekran jednog od moja dva smartphonea. Da, danas možemo raditi i na plaži, ali to znači da radimo uvijek i svugdje. Bar ja.

 

Danas izgleda da svatko može biti novinar? Portala ima sve više, pa tako i novinara? Što je to što razdvaja novinara od „novinara“?

Ne bih rekao da svatko može biti novinar nego da će svatko dobiti priliku biti novinar. Mediji stalno niču i gase se te ljudi ulaze i prolaze kroz redakcije kao da su kolodvori. Osobito to vrijedi za mlade novinare koji to počinju. Nažalost velika većina medija su danas u takvoj situaciji da su u konstantnoj borbi za goli život te u tim uvjetima nitko nema vremena raditi s tim mladim novinarima, odmah moraju biti super ili će ih sutra zamijeniti boljim. No, i dalje vidim oko sebe da oni koji daju 110% svojih mogućnosti i truda te koji su spremni svakog dana naučiti nešto novo i brzo se prilagoditi i dalje opstaju i ostaju traženi. Novinara od „novinara“ razdvaja da u ovoj danas ogromnoj šumi informacija zna razlučiti bitno od nebitnoga jer je to danas zbog količine informacija teže nego ikad, da ima instinkt koji mu govori što je u ovom trenu bitna vijest i sposobnost da na jednostavan ali efektan način čitateljima objasni pojave oko njih.

 

Bez obzira bili novinar ili „novinar“, sve više je uvredljivih poruka na račun autora tekstova, koji se ostavljaju ispod komentara, kao i direktnih prijetnji?

Da, čitatelji na internetu već dugo žive sa velikom slobodom ali u posljednje vrijeme ju zloupotrebljavaju na sve najgore moguće načine. Slobodu na internetu se treba doživljavati kao slobodu u stvarnom životu: slobodan si da činiš što god hoćeš, ali to što činiš ne smije ugrožavati ni na koji način nikoga oko tebe. Mi na Večernjem radimo na tome da svi novinari imaju svoju fotografiju i kratku biografiju baš zato da čitatelji vide da to nisu ljudi sa ceste, nego ljudi sa školama i raznim znanjima i zvanjima. Ne rade svugdje samo neiskusni studenti, iako niti oni ne zavrjeđuju ove uvrede jer sam u svojoj karijeri vidio i studente koji oduševljavaju po svim standardima od prvog dana karijere. Mislim da je došao kraj medenom mjesecu raznih komentatora ispod članaka i portala jer su ti komentatori teško zloupotrijebili slobodu koju smo im svi dali.

 

Hoće li portali potpuno preuzeti posao novina i magazina?

Ne možemo zatvarati oči pred stvarima koje se događaju i u nekoj daljoj budućnosti postoji realna mogućnost od takvog razvoja događaja. No vjerujem da će u našem radnom vijeku tiskovine još uvijek postojati i da će i taj segment krenuti opet prema gore jednom kada se izvučemo iz ove strašne krize. Brojke pokazuju da na svjetskom nivou naklade i dalje rastu. I ja koji obožavam i živim od weba, moram priznati da mi je i dalje najveći gušt sjesti i uzeti novine u ruku i pročitati svaku stanicu.

 

Novinari upoznaju veliki broj javnih osoba – tko je na vas ostavio poseban dojam – pozitivan ili negativan? Na vašem FB profilu niste baš bili oduševljeni Ankom Bilić Keserović…

Moram reći da ste potpuno krivo protumačili taj moj post na Facebooku. To je bilo nakon nastupa Zorana Milanovića u Dnevniku Plusu gdje je premijer nastupio svađalački i dozvolio si je da kolegici Bilić Keserović govori što je bitno pitanje, a što nije. Tada sam se zapravo divio kolegici Anki jer nije izgubila kontrolu nakon nevjerojatno bezobraznog nastupa za jednog premijera kojeg sam nekada davno cijenio i mislio da je u nastupu suprotnost Ivi Sanaderu, a ispada da je još bahatiji. Što se tiče javnih osoba, zanimljivo mi je kako neki ljudi za koje javnost smatra da su jako dosadni ispadnu u stvarnosti jako zabavni i zanimljivi. Neki za koje misle da su nepristojni i „zločesti“ zapravo su u stvarnosti jako drage osobe. Godinama sam na HTV-u radio u političkom talk-showu i bilo mi je smiješno, a na neki način i tužno kada sam vidio kako se političari međusobno slažu i zezaju dok se svađaju pred kamerama samo zbog jeftinih političkih bodova.

 

Cijeli život mlađih generacija se danas vrti oko Facebooka, Twittera, Instagrama, i izgleda kao da društvenih kontakata među ljudima više i nema. Loša stvar ili jednostavno nova vremena donose nove stvari, kao što smo uostalom mi bili neshvatljivi našim roditeljima?

Ja osobno jako cijenim blagodati tih društvenim mreža jer mi kao novinaru omogućavaju da saznam iste sekunde za nešto što se dogodilo u Bagdadu ili Sao Paulu, dok mi s druge strane omogućava da ostanem u barem nekakvom kontaktu sa prijateljima iz osnovne ili srednje škole za koje inače ne bih znao jesu li uopće živi. Da, neki se danas opiru tome, no to je prirodno. Isto tako su se opirali rock glazbi kao što danas negoduju protiv Facebooka.

 

I sami ste otac. Kojim vrijednostima učite (i ćete učiti) vašeg sina?

Moja žena nakon takvog pitanja usklikne: Ti? Ti ćeš ga naučiti samo glupostima! Hahaha! Realno ja sam onaj otac koji je puno vremena na poslu pa kad dođe doma služi samo za igru i zezanciju. Ne skrivam da se u toj ulozi vidim i dalje. No, sigurno je da ću ga učiti apsolutnoj toleranciji svih i svakoga i vjerovanju da se biti dobar ipak isplati te da ne smije biti sebičan.

 

Što u slobodno vrijeme radi Dario Markas?

Prije svega sam veliki obožavatelj filmova te mi je to najdraža aktivnost, iako sam sam sebi oduzeo naziv filmofil jer nisam zadovoljan koliko filmova uspijem pogledati u posljednje vrijeme od kada sam otac i glavni urednik portala. Veliki sam obožavatelj Formule 1 pa pratim sve vezano uz taj oktanski sport i ne propuštam niti jednu utrku pogledati.  Volim ići na dobre rock koncerte kao i one Brkova ili Miše Kovača, no najbolje iskustvo ikad su mi koncerti Bruce Springsteena. A sada odbrojavam dane do početka nove sezone serije 24 i povratka Jacka Bauera!

 

banerfacebooklike

Kategorije
Intervjui

Interview: Domagoj Jakopović Ribafish

Jedan od najzabavnijih novinara i blogera veliki je prijatelj Kultove redakcije

 

Koliko se posao urednika Punkufera razlikuje od vaših prijašnjih poslova?

Ovo mi je prvi posao na portalu, tako da se još privikavam. Puno je teže nago u tiskanim izdanjima, gdje sam proveo zadnjih devet godina, ali za razliku od katolibanskih Hrvata – ja se prilagođavam promjenama i napretku. Prednost je što mogu neometano visiti na Facebooku, ali je nedostatak što nemam vremena neometano visiti na Facebooku. A i što sam stariji, to mi je teže učiti nove CMS-ove, odnosno unosnike tekstova i fotografija, ali Ribafish se ne predaje!

 

Seks prodaje sve, ali na Punkuferu ga nema – zašto?

Jednostavno je portal već bio formiran kad sam došao, i svodi se na trilogiju putovanje – hrana – piće. Iako sam ja stvoren za seksualnu tematiku, nisam dobio pravo glasa. Što ne znači da jednom u budućnosti i nećemo. Uostalom, stari urednički i kolumnistički magovi poput vas gospodine Toni, i moje malene kosti, to samo čuvaju u sebi dok jednom ne ispliva na naslovnice!

 

I sami ste veliki gurman, i kada bi vas htjeli odvesti na ručak čime bi vas trebali nahraniti i napiti da vam ostanemo u posebnom sjećanju?

Što sam iskusniji, to se više debljam, a manje mi stane u želudac. Tako da više ne padam na puno kaplusnih indonezijskih ćevapa i gajbu mlakog piva, nego cijenim manje, ali ozbiljnije zahvate. Uvijek više cijenim domaće i prirodno od plastike i tanjura veličine ratkape od FAP-a, na kojima je hrane veličine duše skotnog cvrčka. Ali nije da ne bih ni to probao. Ma jedem sve, samo volim trud, veselje, volju i da je neobično.

 

Ujedno ste i urednik blog.hr-a. Je li pisanje blogova zamrlo?

Borim se svim silama da dokažem da nije. Nadam se da će ljudi konačno shvatiti da je SMS novinarstvo i fejsbučenje super stvar koju ćete obaviti nakon što nešto ozbiljno pročitate. Nisu svi prestali pisati, samo je većina razočarana krizom i ljudima, kao i nemogućnošću da se u nas uspije živjeti i zarađivati bloganjem kao vani. Alo, ima nas četiri i pol milijuna, od toga dva i pol pismenih, pišite za gušt, ne za egzistenciju!

 

I sami ste jedna od legendi bologosfere. Koji su vaši savjeti za uspješno pisanje blogova?

Imam toliko posla da više jednostavno ne stignem voditi blog. Da, kukavički, i bolno, ali istinito. Bilo je jedno savršeno doba za blogere, 2005.-2008. Kad smo se nalazili, družili, ljubovali, smijali se i roštiljali. A onda su neki ostarili, neki odselili, neki se iscrpili, neki odustali. Što ne znači da danas nema kvalitetnih blogova. Naprotiv. A i neki divovi se bude, Von Smile, DMJ, Drito Konj, HybridStuf samo čeka matičnu ploču… Događa se nešto, možda je ponovo došlo vrijeme da ljudi čitaju, a ne sms-aju…

 

U novinarstvu ste već dugo vremena, a zahvaljujući njemu upoznali ste i puno poznatih ljudi. Tko je na vas ostavio poseban dojam?

Dita Von Teese na intervjuu u Beogradu, Švedska princeza u Stockholmu, Miss studenog 2005. Hiromi Oshima ovlaš u prolazu… Ma život je jedan i divan je i svako poznanstvo je za nešto dobro. Krenuo sam neki dan pisati top 10 najljepših dana u životu, od rođenja Juniora, preko nošenja zastave reprezentacije na Europskom prvenstvu, do onih ćevapa u Skopju, pa… Bilo ih je bar 1000, i na to sam ponosan. Ljudi su samo krasne klice u životnoj zdjeli i sretan sam što ih znam. Čak i hejtersku gamad, dabogda i vi poševili nešto, nesretnici…

 

Velika ljubav su vam i putovanja. Od kad traje ljubav prema putovanjima i koje putovanje vam je ostalo u posebnom sjećanju?

61 država, samo Moldavija ostala od Europe, valjda idem u Manaus, pa ću i Južnu Ameriku riješiti. Najviše sam uživao u Australiji, divio se Islandu, pio svugdje. Počelo je 1983. s bubom u Trst, zadnje sam se vratio pred godinu dana iz Kambodže. Život je putovanje, sad da li ćeš ga svesti na ono do posla, ili riskirat pa ići svuda – to je na tebi

 

Koja je iduća destinacija?

Brazil, ako uspijem srediti kartu, ako ne, onda Kolumbija i Venezuela. Dat će onaj odozgora, voli on mene!

 

Vaše reportaže su prepune humora, uostalom po zabavnom pisanju i humoru ste i prepoznatljivi. Ušli ste u 40-te – po čemu se 40-te razlikuju od 30-tih?

Kad se ujutro probudiš, a ne krcne ti niti jedan zglob ili kost – znači da si mrtav. Dakle, ujutro se dižem na čok, puno više ulažem u predigru, dlake su se preselile južnije, ali se još uvijek volim nasmijati.

 

Jedna od najvećih misterija je kako to da je Ribafish slobodan? Sad je već to pitanje za Foxa Muldera ili Krešimira Mišaka, ali s obzirom na toliki broj ženskih fanova… Zar ste toliko izbirljivi?

Ako na Facebooku ne piše da sam u vezi, ne znači da nisam u vezi. Imao sam divnu vezu, dobili smo najljepše, najpametnije i najbolje dijete na svijetu, to nije išlo dalje, i sad me strah proći opet kroz sve ono što dolazi nakon toga kad shvatiš da nećeš vidjeti svoje dijete svaki dan. Koliko god ja bio duhovit i humorističan, s takvim stvarima nema zezanja, i jako ću teško stati pred oltar. Pogotovo jer se gnušam crkve i hrvatskih svećenika. Ali o tom potom…

 

Kad pričamo sa djevojkama o vama svaka će reći da ste pravi muškarac! Znate i sami da svi mi imamo svoje definicije pravog muškarca – koja bi bila vaša?

Pravi muškarac je bahata baraba koja ima bogatu suprugu za šminkanje, a noćima troši kurvice po skupim klubovima. Mislim, takvi ljudi danas prolaze, pa bi to trebala biti nekakva logična definicija. Ne znam. Moji prijatelji, dobri ljudi, veseljaci i ljudine, apsolutno nisu ono što traže današnje žene. A traže materijalnu sigurnost i da ih se ne tuče.

 

Mislimo da ćemo se složiti da je jedna od odlika pravog muškarca da pazi na svoju djecu. Otac ste malog (sad već ne toliko malog) Roka. Koje su vrijednosti kojima bi svaki otac trebao učiti svog sina?

Treba se veseliti svakoj sekundi, minuti i danu, pamtiti dobre stvari, i znati oprostiti. Igrati se 99% vremena, ali onih 1% sjesti i učiti. Škola mu je jedini posao, i to se mora napraviti odmah, nakon toga urednost i preciznost, ali znate i sami da to ne ide baš tako. Dijete nije uputstvo za mobitel, puno je više neuspjeha, molbi, dizanja glasa, ucjena, popuštanja i zajedničkih suza, nego lažno sretnih lica iz imbecilnih domaćih reklama za juhe i jogurte. To je najkrvaviji posao na svijetu, i nema nikakvih uputa, tako da bi bilo divno kad bi svi prvenstveno bili odgajatelji, a tek onda radni ljudi i građani sa svojih trilijardu briga, računa i kredita…

 

Kakav je Ribafish bio kao dijete?

Mali debeli kilavi razmaženko. Bistar ali lijen, stripovi, filmovi, knjige… Bio sam toliko loš u nogometu da su me rađe držali u napadu, nego na golu, to dovoljno govori.

 

Za kraj – prije osam godina bili ste voditelj na nama jako važnom događaju: promociji Kulta. I mi smo prošli veliki evolucijski put od tada – kako nas vidite danas, osam godina kasnije?

Kult je nešto najhrabrije što se dogodilo u Dubrovniku nakon rata. Da nema Kulta, mislio bih da je područje oko Dubrovnika zemlja Tereze Kesovije, zlih političara i ljudi koji se prave važni. Ali Kult je dokaz da i tamo ima normalnih, veselih i zabavnih ljudi, i da ću se i tamo uvijek dobro zabaviti. Malo više seksi teta, hrane i feljtona, i put prema vrhu je garantiran! Čitajte punkufer.hr, moje recenzije o hrani i piću, pišite na blog.hr-u, dokažite da ste živi, pratite Kult.com.hr, i pivimo se negdje uskoro! Ajdživili!!! (Da, lagao sam za princezu i Hiromi, ali hejteri ionako ne čitaju tekstove do kraja!)

 

Foto: Dražen Komar

Kategorije
Intervjui

13 pitanja: Robert Mareković

Božić je odavno prošao pa nam je legendarni frontman nekadašnjih Fantoma odgovorio na dva pitanja manje

 

Mislite li da ste rođeni u pogrešno vrijeme, tj. da ste zakasnili jedno 30-tak godina?

Ne žalim se na vrijeme u kojem živim, jer svakako vrijeme ima svoje prednosti. No žao mi je što neke stvari nisam doživio u aktualno vrijeme, kao što su Elvis Presley, Beatlesi, Sinatra. Ipak, siguran sam da će se vremeplov smisliti u neko dogledno vrijeme pa ću i to nadoknaditi .

 

Kada ste osjetili privlačnost The Kinga? I zašto svi žele biti Elvis? Zar ne bi bilo cool da ste postali hrvatski Johnny Cash?

Prvo ne mislim da sam hrvatski Elvis. Ili možemo to ovako, kakva država – takav Elvis. Johnny Cash mi ni približno nije bio zanimljiv kao Elvis. Volim Casha, ali Elvis, uz Beatlese, je dimenizija za sebe, tako da je bilo nekako logično da se u svojim skromnim uvjetima inspiriram Elvisom, kad sam već postao velikim fanom.

 

Kako je okolina reagirala kada ste se prvi put pojavili s kokoticom i podignutom kragnom?

Pa uvijek sam bio drugačiji, nosio sam čudne cipele, čudne čarape, dizao kragnu… Shvaćali su ljudi da je Elvis referenca, ali im je bilo čudno da to netko nosi svaki dan. I dan danas se čude mojoj odjeći, ali to više govori o njima nego o meni.

 

U proljeće 1988. godine, zajedno s Krešimirom Mišakom, osnovali ste grupu Voodoo Cats, a ta će grupa kasnije promjeniti ime u Fantomi. Je li Mišak uvijek bio lik kao i danas?

Ne znam na što se točno odnosi ‘da li je Mišak bio lik kao i danas’, ali Krešo je uvijek bio elokvetnan i s mnogo interesa, izuzetno inteligentan, kao što je i danas.

 

U vrijeme Fantoma, bili ste pravi hit. Kako je bilo biti predmet požude razuzdanih djevojaka? Mi se sjećamo jedne naše kolegice iz razreda koja je svugdje sa sobom potezala vašu sliku…

Pa mislim da svakom klincu koji je heteroseksualan mora goditi kad ga komadi ganjaju, tako je i mene to zabavljalo. Iako to nije nužno uvijek nosilo dobre stvari.

 

Pet godina nakon prvog singla Beba, bebica Fantomi su prestali sa djelovanjem. Međutim, nakon toga krenuli ste sa svojom gupom Swingers. Jeste li vi ovisni o rock glazbi iz 60-tih i 70-tih?

Pa preciznije, moji glazbeni interesi su bazirani na pedesetim i šezdesetim, pogotovo što se djelovanja tiče. Swingersi su proširili lepezu djelovanja, dotaknuvši i glazbu čederdesetih godina, swing, jive, pa pomalo i jazz, ali ostali smo bazično vezani uz rock i twist.

 

Tražite li još uvijek djevojku koja sliči na Brigitte Bardot? Poznamo baš jednu takvu…

Pa mlada Brigitte Bardot je moj, ajde nazovimo to, ideal ljepote, iako mi je teško reći da imam tip žene… Ako imate kakvu Brigitte Bardot, preporučam se!

 

Na radiju ste vodili emisiju Povratak u budućnost. Kako ljudi danas, u vrijeme narodnjaka i groznih stihova, reagiraju na glazbu iz zlatnog doba?

Da, emisiju Povratak u budućnost na Drugom programu Hrvatskog radija vodim već 16 godina, a tu je i emisija Dolcevita, također na Drugom. Što se tiče narodnjaka i sličnih svinjarija – što su oni glasniji mi smo žilaviji i tvrdoglaviji, tako da nema problema. Ima klinaca koji voli prave stvari i neugodno im je da ih neko povezuje s glupostima.

 

Okušali ste se i kao glumac. Je li to bilo po uzoru na Elvisa Persleya ili čisto neki slijed okolnosti?

Pa po uzoru na mnoge idole, zanimalo me da stanem pred kamere i bez glazbene pozadine. Bio sam voditelje dječjih emisija na HRT-u ali i glumio u dvije sapunice. Bilo je to odlično iskustvo koje mi je pružilo uvid u neke medijske stvari koje nisam poznavao, tako da mi je izuzetno drago što sam se oprobao, a sada i više cijenim glumački posao.

 

Na svom blogu ste ponosno napisali i da ste veliki navijač Liverpoola. Poželite li preći u redove navijača Bluesa ili Red Devilsa kad današnji Liverpool nosi „kanibal“ Suarez?

Pa kakav bi ja to bio navijač da se odreknem kluba zbog jednog igrača? Nitko nije veći od kluba, nikakav igrač, a Liverpool je još uvijek najveći engleski klub, Uostalom, Suarez je kažnjen, ove sezone se primirio, potpisao novi ugovor, i idemo dalje.

 

Za kraj, u borbi između Batmana, Supermana i Spidermana, tko bi pobjedio?

Pa koliko znam, Superman ima najveće moći, ali sam ja oduvijek najviše simpatizirao Spidermana, a Batman mi je uvijek neinteresantan.

Kategorije
Intervjui

Najseksi Hrvatica u pokeru

Tatjana Pašalić – blogerica, prezenterica, igračica i kuharica čiji se život u potpunosti vrti oko pokera

 

Pročitali smo da ste se s 19 godina zaljubili u Poker. Je li to bila ljubav na prvi pogled?

Zar je već prošlo toliko vremena?! Počelo je tim putovanjem u Vegas i mojim ulaskom u Rio Braziliju – nakon što sam čula zvuk čipova, znala sam da je to industrija u kojoj želim biti. Odmah sam se počela zanimati za novinarski dio, makar nikad nisam ni sanjala da bih jednog dana mogla završiti pred kamerom. Poker kao industrija u kojoj ne igraš, nego radiš, je posao koji te obuzme u potpunosti – ne prođe dan da poker nije spomenut u mom životu, bilo kroz prijatelja koji je osvojio turnir, intervju koji trebam pripremiti i odraditi, policajca u imigracijskoj koji me zaustavio samo da me pita kako mi je bilo intervjuirati Phil Iveya…nema dana kad ne donesem posao kući.

 

Smatraju vas jednom od najzaslužnijih za popularizaciju pokera u Hrvatskoj. Slažete li se s tim?

To je divno, nisam to znala! Makar, nisam ja jedina koja je gurala poker u našim medijima, ima tu puno ljudi koji su radili i za poker stolovima, ali i na portalima i pomagali ljudima da dobiju čim više informacija, i to je ono što je bio moj cilj od samog početka – pomoći ljudima da se educiraju i dobiju najbolje moguće informacije o pokeru. Danas je puno lakše nego što je bilo 2008., pogotovo u Hrvatskoj. Sada je toliko portala sa člancima i tutorijalima, dovoljno je samo malo proguglati.

 

Kada se poker tek počeo popularizirati u našim krajevima postali ste prvi hrvatski novinar specijaliziran za poker. Od čega se tada sastojao vaš posao?

Tada ni sama nisam znala što raditi, poker bloger kao posao uopće nije postojao u Hrvatskoj a i vani je tek počinjao. Svi smo gledali jedni druge i pokušavali dati sve od sebe. Većina posla odnosila se na «trial and error», napišeš ćlanak i nadaš se najboljem. Razlika je bila u tome što je većina članaka išla na poker forume na kojima su ljudi davali feedback čim bi taj članak procitali i time sam mogla poboljšati kvalitetu na licu mjesta. Ispočetka je bilo teško privući ljude jer nije bilo puno igrača iz Hrvatske koji su igrali pa nije bilo ni puno ljudi koje bih pratila, ali nakon godinu, dvije pojavom hrvatske poker scene sve se promijenilo munjevitom brzinom.

 

Danas već radite na SKY-u. Opišite nam jedan vaš radni dan… Jeste li upoznali Martina Brundlea i Davida Crofta?

Ovisno o tome snimamo li na terenu ili live show, Sky obično pošalje auto po mene 3-4 sata prije početka snimanja. Nakon 45 minutne vožnje kroz Londonsku gužvu, obično dolazim u šminku i nakon 30-ak minuta odlazim na set. Za to cijelo vrijeme po studiju bauljam u papučama, trapericama, s ogromnim viklerima i šminkom na licu. Na setu se nalazim s producentom koji me uputi u stil emisije (cash game ili live emisija), te isprobavamo mikrofone, vježbamo javljanja u studio i čitanje s telepromptera jer ne smijemo dozvoliti pogreške u toku snimanja obzirom da je većina stvari koje snimamo direktna. Sat vremena prije početka svi odlazimo na ručak/večeru i vraćamo se 15 minuta prije početka na zadnju probu. Nakon toga skidam viklere, oblačim haljinu i sjedam na sofu u kojoj me odbrojavaju za početak. Emisije obično traju 5 sati s 5 minuta pauze svakih sat vremena, a cash game traje između 10 i 12 sati. Ukoliko smo na terenu, dan počinje oko podne a završava oko 2 ujutro. Većinu vremena provodimo intervjuirajući ljude koji igraju, one koji su ispali, najavljujemo nagrade, obavještavamo o nagradnom fondu, lokaciji, javljamo se direktno u studio… Nažalost, još nisam imala priliku upoznati Crofta i Brundlea jer oni rade u drugoj zgradi, ali pokušavam dogovoriti svoju šminkericu u isto vrijeme kada i oni idu pred kamere, pa se slučajno spotaknuti i tražiti autogram.

 

Radeći vaš posao upoznali ste i mnoge celebrityje. Tko je ostavio najbolji dojam?

Matt Damon. Uvijek profesionalan, vrlo galantan i tako zgodan! Uživo izgleda još bolje nego na ekranu.

 

Živjeli ste u mnogim krajevima svijeta. Gdje vam je bilo najbolje, i za koja se mjesta osjećate vezani?

To je tako teško odlučiti! Zadnjih par godina sam u Velikoj Britaniji i jako mi je srcu prirastao Edinburgh, grad je zaista divan a i ljudi su vrlo srdačni i pristupačni. Pa ipak, teško je ne staviti Pilanesburg na tu listu, mali grad u Južnoj Africi u kojem sam provela četiri dana tražeći lavove u savani i igrala se s gepardima. Tu je i Hong Kong koji me uvijek iznova oduševi hranom, New York s kojim flertam već nekoliko godina, Melbourne u kojem imam divne prijatelje, Pariz, Madrid, LA, Vegas, u kojem svake godine provedem bar tri mjeseca i osjećam se kao doma… I naravno, šećer na kraju, Sarajevo. Ima nešto u tom malom gradu kad sjedeš popiti kavu, svi razumiju tvoj jezik i svi su toliko velikodušni i srdačni. Sjećam se jedne situacije kada sam došla u Sarajevo na Film Festival prije par godina. Dovezli smo se u grad u 1 ujutro i bili smo gladni, a svi restorani su bili zatvoreni. Konobar koji je posluživao u kafiću je izvukao torbu ispod šanka i dao nam svoj sendvič iako je sam imao još pet sati smjene. Rijetki su takvi ljudi kao što su Bosanci.

 

Koje odlike i vještine mora imati uspješni igrač pokera?

Bitno je imati jako puno strpljenja i stalno pratiti što se događa u industriji. Najbolji igrači pokera su oni koji su uvijek u toku s protivnicima, načinima na koji se igra razvija, novitetima… Poker se puno promijenio od početaka kada su svi igrali tight i mislili da je par aseva nepobjediv.

 

Gube li se veliki novci na pokeru? Jeste li ikada svjedočili, kao u filmovima, da netko izgubi auto, kuću… ženu?

Poker koji se igra u Vegasu i online nije onaj isti koji je John Wayne igrao po saloonima. Pravila su vrlo slična, ali princip je drugačiji. Nitko ne sjedi  za stolom s ključevima od stana i ulaže i njih, ženinu osobnu i psa. Postoje buy in pravila, ljudi odlučuju prije nego krenu igrati s koliko će novca sjesti za stol. Makar, radeći u jednom casinu u Zagrebu prije dosta godina, imala sam priliku vidjeti jednog klijenta koji se nije znao kontrolirati i redovito je provodio nedjeljna popodneva igrajući cash game. Čula sam kasnije da je morao prodati stan da bi nastavio igrati cash, što je jako tužno. Ljudi koji se ne znaju kotrolirati ne bi smjeli igrati poker.

 

Boli li muškarce kad ih pobjedi žena? I to ful zgodna!

Prije par godina rekla bih ne, međutim znalo se dogoditi da osvojim pot i moj protivnik postane potpuno druga osoba, gotovo kao da se uvrijedio jer me nije nadigrao. Ego je gadna stvar kad preuzme um. Ali generalno, mislim da su muškarci gentlemeni što se igre tiće. Na prste mogu nabrojati neugodne situacije, i to većinom od mlađe populacije.

 

Proglašeni ste i jednom od najseksipilnijih djevojaka u pokeru. Koliko vam je značila ta titula? I koristite li ikada izgled da za stolom zbunite suparnike?

Naravno da mi laska kada me netko proglasi seksi djevojkom, nećemo se sad praviti lažno skromni. Kao djevojci, naravno da mi godi kada mi netko da kompliment, pogotovo tako velik, ali da sam tu titulu koristila sa stolom, baš i nisam. Kada igram poker tu sam da se zabavim i upoznam nove ljude, te osvojim novac. Nikad nisam patila od samopotvrđivanja niti imala potrebu lažno flertati s ljudima kako bih ih zavarala i tako dobila njihove čipove.

 

Krasili ste naslovnice naših magazina za muškarce, ali i nekih specijaliziranih svjetskih poker magazina. Kako se osjećate pred kamerom?

Obzirom da je moj glavni posao biti pred kamerom, očekivano bi bilo da nemam problema s poziranjem. Pa ipak, ta očekivanja bi bila nerealna – uvijek se osjećam pomalo čudno kada krenemo u šminku, producent objašnjava poze koje želi da zauzmem i namješta scenu… Više sam tip od akcije i priče nego poziranja pa se uvijek nađe pokoja kratka da razbije tremu.

 

Drugu godinu za redom ste i na našoj listi najseksi Hrvatica. Vjerojatno za to niste ni znali…

Saznala sam slučajno prije nekoliko dana preko Tomislava Dolenca, fotografa koji me fotkao za Klik! Pa nadam se da će biti dobar plasman, možda da napravim neku platu i ponesem koju butelju vina onome koji prebrojava glasove? (smijeh)

 

Pasionirana ste kuharica, čuli smo i jako dobra. Jeste li spremni na udaju?

Kuham već godinama, a eto zadnje dvije godine je to prešlo u profesionalne vode: već tri godine privatno kuham za 12 ljudi i u tome jako uživam. Nedavno sam upisala online semestar na Harvardu o znanosti u kuhinji i sve više eksperimentiram s molekularnom gastronomijom, što kod kuće, što s klijentima i povratne informacije su vrlo ohrabrujuće. Što se tiče udaje, ha, ima još vremena, pa tek mi je 28!

 

I za kraj – najluđa ponuda za brak koju ste dobili je…

Još se čeka! Slabo me prose ovih dana, svi bi samo da im nešto skuham, a nitko ne bi prao posuđe.

 

Foto: Brittany Mirabal